Piše: Ivica Delić
Postoje utrke koje završite medaljom oko vrata i osmijehom do ušiju. Postoje i one druge, gdje stanete prije cilja, bez medalje, s grčem na licu, ali s lekcijom koja vrijedi više od bilo kojeg komada metala.
Ovo je priča o toj drugoj vrsti utrke.
Moj prvi ultramaraton na 100 kilometara završio je kao DNF/Did Not Finish.
U prijevodu – Nisam Završio.
I znate što? Nakon nekoliko dana razmišljanja, analiziranja i razgovora sa samim sobom, suprugom i kolegama trkačima, mogu mirno reći: nisam sretan zbog DNF-a, ali jesam zahvalan zbog svega što mi je ta utrka pokazala.
Jer nekad vas utrka ne slomi zato da vas ponizi, nego da vas nauči.
I zato ovaj tekst nije napisan da bih dramio ili tražio opravdanja. Napisan je zato što sam oduvijek bio transparentan i zato što vjerujem da ljudi mogu učiti i iz mojih grešaka, ne samo iz mojih uspjeha. Ako sam već pao na 81,2. kilometru, onda barem neka taj pad ne bude uzaludan.
Put do starta: Pripreme koje nisu bile kratke ni slučajne
U ultra svijet se ne ulazi preko noći. Pripreme za 100 km su višegodišnje, iako se to ne vidi na Stravi, ne piše na medalji i ne čuje na razglasu.
Moj put prema toj stotki nije počeo ove zime, nego puno ranije – još onda kad sam sa 105,5 kilograma grijao fotelju kao direktor Kartičnog poslovanja, uvjeren da su ultramaratonci neka druga vrsta ljudi, vjerojatno sastavljena od titana, ludosti i zobenih pahuljica.
A onda, malo po malo, kilometar po kilometar, utrka po utrka, taj isti čovjek je došao do točke da mu je 100 kilometara djelovalo… ne lako, nego moguće (hvala Bošku Pavloviću koji mi je ovu bubu stavio u uho prije oko 3 mjeseca na Skupštini našeg kluba MK Marjan).
U pripremama za Poloj namjerno sam odradio dva službena maratona kao pejser (Boka i Split), u razmaku od dva mjeseca. Nisam tamo išao po osobni rekord. Išao sam po disciplinu, izdržljivost i sate na nogama – po onu vrstu treninga gdje ego ostavite doma i izađete na stazu da učite tijelo kako da sluša glavu.
Fizički sam iz tih priprema izašao relativno dobro. Mentalno također. Bilo je sitnica, kao stari problem s desnom ložom, ali i to je sanirano prije utrke zahvaljujući mom „kiropraktiku-čudotvorcu” Davorinu Prskalu te vrsnim maserkama u Twiggy salonu u Splitu.
Dakle, kad netko pita jesam li bio spreman – rekao bih da jesam. Dovoljno spreman da pokušam. Možda ne dovoljno mudar da završim.
A ponekad je baš to razlika.
Nevolja nikad ne dolazi sama: Sitnice koje su postale veliki problem
Nekoliko dana prije utrke nesretno sam iščašio desnu čeljust. Nije to bila ozljeda zbog koje bih otkazao nastup, ali bila je dovoljno neugodna da svaki zagriz podsjeti mozak da nešto nije kako treba.
To nije bio razlog DNF-a. Ali bio je kamenčić u cipeli. A tko je ikad trčao duže dionice zna: nije problem jedan kamenčić. Problem je kad ih se skupi deset. A posebno ako nešto stalno smeta više od 10 sati trčanja.
Dan utrke bio je temperaturno varljiv. Jutro hladnije, dan topliji nego što je bilo ugodno, večer hladna do granice pothlađivanja. Nisam se dobro prilagodio ni jednoj krajnosti. Po danu nisam dovoljno korigirao tempo na temelju temperature, nego sam tvrdoglavo držao unaprijed zadani ritam. Navečer se nisam na vrijeme utoplio.
To vam je kao posao u kojem ignorirate tržišne signale i tjerate prezentaciju koju ste pripremili prije dva tjedna, iako je stvarnost već otišla u drugom smjeru.
Plan je dobar. Ali plan koji se ne prilagođava stvarnosti, vrlo brzo postane uteg.
Prvih 50 km: Sve izgleda dobro, a onda dolazi račun
Prvi dio utrke bio je stabilan. Discipliniran. Čak i obećavajući. Tempo uredan, puls pod kontrolom, glava mirna.
Do otprilike 45.–50. kilometra djelovalo je da sam unutra. Ne lagodno, ne bez napora, ali unutra. U utrci. U planu. U borbi.
A onda se polako počelo gasiti svjetlo.
Nije to bio jedan dramatičan zid. Više kao sustavno gašenje instalacija u kući. Prvo vam treperi svjetlo u kuhinji, onda nestane topla voda, pa Wi-Fi, pa odjednom shvatite da više ništa ne radi kako treba.
Na 50. kilometru osjetio sam da motor više ne daje istu snagu. Tjelesno sam bio još na nogama, mentalno prisutan, želudac se nije pobunio – ali jednostavno, išlo je sve teže i teže.
Od 60. kilometra nadalje više nisam trčao utrku. Počeo sam održavati sustav na životu, uz pomoć svega i svih raspoloživih – kolega Dinko, Marinko, Zdravko, volonteri… A posebno me podržavala moja supruga Nives koja je istrčala 15 km sa mnom kao podrška i zezala me da nikada nisam bio sporiji – ali barem sada ona zna kako je meni kao njenom pejseru.
Kako je to izgledalo iznutra: Kad glava želi, a tijelo prestane surađivati
Ono što je najteže objasniti ljudima koji nisu prošli ovakvu vrstu utrke jest da odustajanje nije došlo zato što sam “izgubio volju”. Volja je bila tu. Hrabrost je bila tu. Inat, kao i uvijek, isto. Problem je bio što tijelo više nije moglo pratiti ono što je glava tražila.
Puls nije divljao – dapače, padao je. Snaga je brutalno padala, kadenca se raspadala, korak se skraćivao.
To nije bio scenarij “stisni još malo”. To je bio scenarij “sustav se gasi”.
Ponekad nije problem što niste dovoljno jaki, nego što ste predugo trošili više nego što ste mogli nadoknaditi.
AI analiza nije presuda, nego ogledalo
Kad sam kasnije gledao podatke, sve je sjelo na mjesto.
Nije me “ubio” jedan veliki razlog. Bio je to splet nekoliko faktora koji su se složili kao loš timski sastanak u firmi – svi pomalo loši, a zajedno katastrofa.
Početni tempo bio je mrvicu preambiciozan. Ne suludo, ali taman dovoljno da kasnije dođe na naplatu. Vrućina po danu pojačala je potrošnju, a kad je pala noć i temperatura naglo kliznula, organizam više nije imao dovoljno “unutarnje vatre” da se obrani.
Fueling je bio dobar dok je radio (hvala nutricionistkinji Dragani Olujić na planu prehrane i punjenja glikogena 10 dana prije utrke). Ipak, nakon 50.–60. kilometra tijelo je počelo tražiti nešto drugo – colu, kekse, bilo kakvo brzo gorivo i malu nagradu za mozak.
Dakle, nije to bio jedan “boom”, nego energetsko-metabolički pad uz termoregulacijski problem, koji je završio pothlađivanjem pri samom kraju utrke.
Ipak, iz te iste analize vidi se i nešto ohrabrujuće: prvih 45–50 km bilo je stabilno, disciplinirano i solidno. To znači da 100 km za mene nije nerealna priča. Samo nije bila gotova priča u toj izvedbi, u tim uvjetima i s tim tempom.
Podrška koja vrijedi više od bilo koje medalje
Jedna od stvari koju nikad neću zaboraviti s te utrke nisu samo moji kilometri, nego ljudi na stazi.
Posebno mjesto zauzimaju iskusni ultramaratonac Dinko – nevjerovatni motivator i zmaj od podrške koji mi je pomagao mentalno i sa konkretnim savjetima – te Zlatan Lizde, aka Mr. Li, „gromada” od čovjeka u pravom i prenesenom smislu.
Zlatan je trčao svoju utrku na 50 km, svoju muku. Ali usred svega toga imao je nevjerojatnu sposobnost vidjeti druge. Susretali smo se iz okreta u okret, on u svojoj borbi, ja u svojoj, i svaki put je bilo isto: podrška, riječ, pogled koji govori “tu sam”.
On je vidio ono što ja tada nisam mogao sagledati – da sam, bez obzira na raspad sustava, dugo ostajao “u sedlu”. Da sam i dalje uzvraćao podršku iako sam bio u ozbiljnoj krizi.
I to mi danas ogromno znači.
Nekad vas ljudi vide bolje nego što vi vidite sami sebe.
Hvala Zlatane, hvala Dinko, Pjera, Marine, hvala svima na podršci…
Nives Delić: Kad netko trči uz vas, a da nema startni broj
Ako postoji osoba bez koje bi ova priča bila potpuno drukčija, onda je to moja supruga Nives.
Ona nije samo “bila tamo”. Cijeli dan je živjela tu utrku – na okrepnoj stanici, na usluzi meni i drugim trkačima, bodrila, pratila situaciju, rješavala sitne medicinske zahvate.
I onda, kad je pala noć, kad sam već bio ozbiljno načet, ona nije stala u stranu i rekla “sad se snađi”.
Ne.
Trčkarala je po savskom nasipu, bodrila me, bila glas razuma, bila toplina kad je temperatura padala i u zraku i u meni.
To nije mala stvar. To nije samo ljubav. To je partnerstvo u punom smislu te riječi.
Nives je cijeli dan bila i uz ekipu MK Marjan. Timski uspjeh ne čine samo oni koji nose startni broj, nego i oni koji ti u pravom trenutku daju riječ, vodu, gel ili samo pogled koji kaže: “izdrži” – kao što su radili Nives, Žele, Vesela i svi ostali…
MK Marjan: Dok sam ja stajao, klub je letio
U toj mojoj priči o DNF-u postoji jedan golemi plus: MK Marjan je ostvario ogromne uspjehe.
Srebrna timska medalja na 100 km. Državni prvaci Zdravko Jadrijev i Nikolina Šustić. Sjajni nastupi brojnih naših ljudi. Dinko Santini je odradio maestralnu dionicu, ključnu za ekipni uspjeh. Kad sam čuo na razglasu da je klub uzeo drugo mjesto – strašno mi je laknulo!
U tom trenutku kao da mi je pao veliki teret s leđa. I moguće je da je baš tada dio moje individualne motivacije tiho pao. Ne kao odustajanje, nego kao smanjenje unutarnjeg grča koji me do tada držao.
Ponekad kad živite za kolektiv, timski uspjeh vam postane jednako važan kao osobni. Ili važniji.
Pozitivni trenutci koji se ne vide u rezultatu, ali ostanu u čovjeku
Iako je utrka završila s DNF-om, bilo je toliko lijepih trenutaka da bi bilo nepravedno da ih ne spomenem.
Sve je krenulo već na putu prema Slavonskom Brodu – putovali smo u posebnom društvu s Nikolinom Šustić-Stanković, višestrukom prvakinjom i friškom pobjednicom na 100 km, ali prije svega nevjerojatno toplom osobom. Put je doslovno ispario.
Kad smo stigli, dočekali su nas ljudi zbog kojih se odmah osjećate kao kod kuće. Iskreno, srdačno i ljudski. Svi domaćini su bili fantastični!
Na stazi više nije bilo važno tko je iz kojeg kluba. Na Polojskoj cesti svi smo u tom trenutku bili isti – ljudi koji pomiču svoje granice i usput pokušavaju pomoći drugima da naprave isto. Ta međusobna podrška, to bodrenje, ta jednostavna rečenica “ajde, izdrži”, to se ne može izmjeriti ni satom, ni Stravom, ni Garmin statistikama.
Moram posebno istaknuti koliko su mi značili savjeti iskusnih ultraša/trkača poput Boška Pavlovića, Klare Pavičić, Mislava Krmpotića, Ersana Bijedića, Ive Katušića, te podršku naše Strava grupe Studio-Zona Running od prijateljica i prijatelja trkača – Dragice, Danijele, Katarine, Silvija i drugih dragih ljudi koje možda neću sve poimence navesti, ali ih sigurno nisam zaboravio.
Ultra nije samo utrka dužine. Ultra je i utrka karaktera, strpljenja, poniznosti i zajedništva.
A najljepši dio?
To što taj put, čak i kad je težak, ne morate prolaziti sami – na cesti, kao i u životu, niste sami.
Poslovne lekcije iz jednog DNF-a
Sad dolazimo do dijela koji nisu samo trčanje, nego i posao, život i nošenje s neuspjehom:
Prva lekcija: neuspjeh rijetko dolazi zbog jednog velikog razloga. Češće vas sruši pet malih previdâ koje niste na vrijeme prepoznali.
Druga lekcija: plan je važan, ali prilagodba je važnija. Nisam dovoljno reagirao na teren, temperaturu i signale tijela. U poslu je isto – nije dovoljno imati strategiju ako je ne znate prilagoditi realnosti.
Treća lekcija: ego je često skuplji od opreza. Na utrci sam ga pustio za nijansu više nego što je trebalo, barem u pacingu prvih 40–50 km. U poslu je isto — pametniji pobjeđuju – oni koji raspoređuju resurse, a ne oni koji najbrže izgore.
Četvrta lekcija: DNF nije kraj priče, nego audit sustava. Kad projekt ne uspije, ne bacate firmu u smeće. Gledate gdje su bile rupe. Ovaj DNF mi je pokazao što moram popraviti za sljedeći pokušaj, ako ga ikada bude.
I peta, možda najvažnija: čovjek nije stroj. Nekad vam treba odmor. Nekad korak unatrag. Nekad priznanje da ste dali sve, ali taj dan nije bio vaš.
To nije slabost. To je zrelost.
Što sada?
Prvo, želim se dobro odmoriti – i psihički i fizički.
Drugo, želim se vratiti poslovnim obavezama u Studio Zoni – web stranice, SEO, sadržaj, klijenti, AI prezentacija na Biseru Mora na Braču, AI edukacija sljedeći mjesec…
Treće, želim pomoći supruzi Nives da napadne neke svoje PB-ove na cesti.
I četvrto, želim se više vratiti trailu i mojim HPD Kozjak Dračarima – tom dijelu trčanja u kojem zapravo najviše uživam, a koji sam dosta zanemario zbog ove ultre.
A 100 km? Neću patetično reći “nikad više”. Neću ni dramatično obećati revanš. Samo ću reći: vidjet ćemo.
Ali ako se ikada vratim, vratit ću se pametniji.
Za kraj: DNF nije sramota, ako iz njega izađete pošteniji prema sebi
Moj prvi ultramaraton od 100 km nije završio medaljom. Završio je na 81,2 kilometra, pothlađenim tijelom, mučninom i jasnom odlukom da ne idem dalje jer više ne mogu.
Ali završio je i s jednim važnim saznanjem: nisam podbacio kao čovjek. Samo nisam završio utrku. To nije isto.
Živ sam, zdrav sam, otrčao sam najveću dužinu u životu (skoro dva maratona zaredom) i naučio sam više nego na mnogim “uspješnim” utrkama.
Ako ste i vi ikad doživjeli DNF, u sportu, poslu ili životu, nemojte odmah iz toga raditi dramu ili identitet. Pogledajte ga kao vrlo skupu, ali i vrlo vrijednu edukaciju.
Jer nekad ne završite zato da biste idući put znali kako se stvarno dolazi do cilja.
Vidimo se dalje – na stazi, na trailu i online
Ako želite pratiti moje daljnje trkačke i poslovne priče, povežite se sa mnom na Stravi i pratite našu Strava grupu Studio-Zona Running te moje (i ostale) članke na Portalu Moje trčanje. Bit će još iskrenih priča, korisnih lekcija i, nadam se, još puno kilometara koje ćemo dijeliti zajedno.
P.S. O ovome još nisam rekao zadnju riječ
Pripremam još jedan poseban (tehnički) članak – pošteno, bez uljepšavanja i bez glume “ultra-gurua”, pregled svega što sam koristio kroz pripreme: tipovi treninga, rasporedi, preparati, suplementacija, fueling i sitnice koje na kraju često odlučuju hoćeš li “plivati” ili tonuti nakon 50. kilometra.
Ne zato da „prodajem pamet“, nego zato što znam koliko znače tuđa iskrena iskustva – pogotovo kad nisu savršena.
Ako iz mojih pokušaja, promašaja i pogođenih stvari netko izvuče barem jednu korisnu ideju za svoj put prema maratonu ili ultri, meni će to biti iskreno veliko zadovoljstvo (npr. kao što je kolega Dinko izvukao info za korištenje kapsula soli, a Zlatan neke druge korisne informacije iz mog plana fuelinga koja sam podijelio par dana prije utrke).
Vaši komentari
