Piše: Elvedin Džafić
Tekst sam napisao par dana poslije NGO Sarajevskog polumaratona 2025. godine u znak zahvalnosti ekipi sa portala Moje trčanje za sve ono što sam naučio iz njihovih tekstova.
“Trčanje je privilegija” – rekoh sebi i uz taktove Smooth Criminal (Alien ant Farm version) zakoračih u 18. Sarajevski, a svoj zaredom treći polumaraton u gradu podno Trebevića.
Inače nemam običaj da pričam sa samim sobom ali ovo stvarno mislim, siguran sam da to i većina razumom obdarenih pomisli u momentima kada se zadiše uz stepenice ili na bilo kakvoj drugoj kardio aktivnosti. Prije nekih 5-6 godina kada je vaga pokazivali 100+ kg volio sam hodati “okologračaničkim” brdima i proplancima, ali sam shvatio da trošim puno vremena pa sam nabavio bicikl. Na vremenu nisam ništa uštedio, ali sam počeo prelaziti više kilometara. Dok sam vozio brdske ture sa ekipom iz MTB Trebava Gračanica, nisam ni slutio da će me ti kilometri jednog dana odvesti na start polumaratona.
Naime, uvidio sam da kilograme koje izgubim ljeti već do Nove godine vratim pa sam odmah nakon nabavke prvog pametnog sata odlučio da isprobam opciju trčanja kao aktivnosti koja bi mi sačuvala kondiciju preko zime. I tako je počela priča koja je za posljedicu imala preko pretrčanih 4.000 km u zadnjih 5 godina.
Krenuo sam stidno prve godine, trčao sam kad je lošije vrijeme a tokom ljeta sam vozio bicikl. Već iduće godine 2022. sam trčao svoju prvu trku, Gračanica Trail u organizaciji ARK Gračanica poslije koje sam se učlanio u klub, počeo aktivnije trenirati, a zatim su uslijedile i prve cestovne trke.
U ljeto 2022. godine, prilikom trčanja na +38, vjerovatno kao i posljedica blage ošamućenosti od izlaganja suncu donosim odluku – idem na svoj prvi polumaraton. Tuzla. Grad soli, miris jeseni i stotine nepoznatih lica sa istom nervozom u stomaku i istom željom u očima. Istrčao sam ga, ne sjećam se više vremena, ali se jako dobro sjećam osjećaja na cilju. Hvala Bogu pa postoji cilj. Ali pobijedio sam. Sebe. Onog lika koji bi posustao, odustao, prolongirao. Od tada, sve je išlo uzlazno. Počeo sam ozbiljnije da treniram, pratim planove, učim o tempu, kadenci, zonama pulsa… Skontao sam da trčanje nije samo “s noge na nogu”, već da je to cijela nauka – i još važnije – filozofija života. Uslijedili su novi izazovi i novi gradovi.
Do sada sam istrčao sedam zvaničnih polumaratona, svaki poseban na svoj način. Poslije tuzlanskog, sarajevski mi je srcu najbliži – valjda jer sam se tamo prvi put osjetio dijelom veće priče i jer napravim trodnevnu ekskurziju za cijelu porodicu. Pozdravio bih ovom prilikom stanodavca i budućeg ličnog stomatologa Amru. Najbolju formu sam dosegao 2023. godine. Zimske pripreme te godine bile su rigorozne, ali isplatile su se. Od marta pa sve do septembra postavio sam sve svoje lične rekorde – na 5, 10, 15 km, kao i polumaraton. Bilo je to ono razdoblje kada se tijelo i um nađu na istoj talasnoj dužini, kad te noge slušaju i kad znaš da možeš, ne zato što se nadaš nego jer si trenirao i spreman si. Idući logični korak je kralj discipline – maraton. Ide literatura, patike, plan, ali…
Nažalost, planirani debi na maratonu 2024. godine te godine spriječila je povreda lista. Bio je to pravi mentalni izazov. Iz čista mira, na laganom trčanju, probadajuća bol i sve staje. Jer moraš stati. A to je za trkača možda i teže nego bol. Najteži dio je onaj tihi osjećaj nemoći dok kroz prozor ili ekran telefona gledaš druge trkače kako uživaju u idealnim jesenjim jutrima. Svaka objava na društvenim mrežama, svaki kudos na Stravi i svaki susret sa poznanicima u trkačkoj opremi izazivao je unutrašnji nemir i strah: “Hoću li se ikada vratiti na staro?”. Borba sa samim sobom u tim trenucima postala je veći izazov od bilo kojeg uspona na Trebavi.
Trebalo mi je vremena da se vratim, i to ne samo fizički, već i mentalno. 2025. je bila godina oporavka. Upravo u tim trenucima prinudne pauze od trčanja, moj stari prijatelj – bicikl – ponovo je stupio na scenu. Biciklizam mi je omogućio da zadržim kondiciju i rad srca u visokim zonama, a da pritom ne opterećujem povrijeđeni list direktnim udarcima o asfalt. Te duge vožnje nisu bile samo fizička terapija; bile su i mentalni filter koji mi je pomogao da ne potonem dok čekam povratak na trkačke staze. Shvatio sam da bicikl nije samo alternativni način za odraditi trening već ključni saveznik u dugovječnosti svakog rekreativca.
Nakon povratka laganom trčanju stvar se pogoršala pa je uslijedila potpuna pauza od par sedmica i fizikalne terapije tokom tog perioda. Povratak na veliku scenu desio se upravo na 18. Sarajevskom polumaratonu, trci koja mi je posebno draga ne samo zbog svoje težine, već zbog nevjerovatne energije Sarajeva i ljudi koji te bodre kao da si njihov najrođeniji. Na startu sam razmišljao da li mi ovo trebalo, ali već na drugom kilometru sam odlučio da dolazim ponovo. Najbitnije je da sam ponovo na stazi, oprezniji, ali i zahvalniji. Trčanje me naučilo da nije svaka sezona za rekorde. Neke su za oporavak. Neke su za uživanje. Neke su za učenje. I sve su, zapravo jednako važne.
Obzirom da sam se dugo razmišljao da li poslati tekst ili ne, sada je već 2026. godina, istrčao sam još jedan tuzlanski polumaraton poslije, par kola Gračanica Trail lige i idemo zdravo u novu sezonu. Ne znam da li će biti rezultatski uspješna, ali znam da uživam. Vidimo se na nekoj biciklijadi ili trci, možda već na Gračanica 5k i 10k 30. 5. 2026. godine.
Vaši komentari
