Piše: Barbara Kešmer
Kako uopće napisati osvrt s Bostonskog maratona, The Marathona, maratona za čiji se start ljudi bore po maratonima diljem svijeta ne bi li napokon istrčali potrebno vrijeme?
Ja sam imala sreću. U Berlin (svoj prvi Major) otišla sam ciljano – po vrijeme za Boston – i taj plan sam ostvarila. Kako ostvareno vrijeme vrijedi od rujna prethodne godine do otvaranja prijava, a nisam ostvarila bolje vrijeme u 2025. do trenutka otvaranja prijava, s vremenom iz Berlina od 3:41 prijavljujem Boston.
Prije same prijave saznajem da sigurno u travnju 2026. imam ispit za Iyengar yoga učitelja – ispit za koji pripreme i mentoriranje traju pune dvije i pol godine. Učiteljica mi govori da je gotovo sigurno da će datum (koji je prvotno trebao biti točno na Boston) biti pomaknut za tjedan dana. Čim mi je javila da je datum pomaknut, iako suludo jer je plan opak, odlučujem – naravno – prijaviti Boston. Jer tko zna hoću li ikad u svojim pedesetima trčati tako brzo (prevarila sam se i već mjesec dana nakon prijave istrčala svoj PB u Chicagu), a Majorse skupljam za mog bracu, mog anđela na nebu.
I nema dvojbe – pripremat ću i Boston i ispit.
O pripremama bolje da ne pišem. Iscrpljena od posla, priprema ispita i maratona, doista sam bila na rubu snaga. Ali za mene opcija odustajanja od snova ne postoji. Život je tu da se živi, a snovi su tu da se ostvaruju.
Na samom putovanju odlučujem se priključiti ekipi iz Slovenije te se s njima nalazim na Istanbulskom aerodromu. Marko Roblek doista se pobrinuo da u Bostonu vidimo sve što se ima za vidjeti i da naš boravak učini potpuno zabavnim i opuštenim, a ekipa me prihvatila kao da sam s njima na svakom putovanju.
Sam grad mi se jako dopao, čist, uredan, s jako dobrim opcijama prijevoza. Naš hotel nalazio se nekih petnaestak minuta podzemnom od starta, odnosno od autobusa koji vode na start. I osim tih “nesretnih” autobusa, za čiji ukrcaj nemam riječi hvale jer su nasumice ukrcavali ljude svih valova pa su neki kasnili na svoje startove – sve ostalo bilo je savršeno.
Dan kao rođen za maraton – bez vjetra (bio je minimalan) i s vrlo malo sunca. Ne znam ni sama koliko okrjepa, ali sve savršene, ljubazni volonteri, toaleti (i to sam dvaput isprobala), Maurten gelovi… Savršeni navijači, baš po mojoj mjeri, i valovi (startovi) dovoljno udaljeni da uopće nema gužve. Savršen maraton.
Heartbreak Hill – očekivala sam Učku, a dobila malo veću uzbrdicu. Dakle, ništa spektakularno. Iako sam skupila samo 260 NV moram napisati da je maraton jako valovit, gore, dole, gore, dole.. i ono što te izbije je start bez zagrijavanja, iz busa doslovno ravno na start i odmah nizbrdo. Iako sam se štedila i stvarno krenula nizbrdo u 5,0 ritmu kvadovi su me počeli boljeti već negdje na 15 k, i onda kriza u glavi do halfa. Čim sam prošla half potpuno druga priča, kod mene valjda nakon pola kreće mir u glavi i spoznaja da imam još jedan maraton u nogama i da nema odustajanja. Puno lakših nogu i mirnije glave, okupana suzama radosnicama uz viber – video poziv suprugu Goranu ulazim u cilj (kako ovoga puta nije bio fizički sa mnom morala sam mu barem video callom dočarati tu emociju).
Što se tiče rezultata tu je nakupljeni umor odradio svoje i, iako sam se spremala na 3:30 (i moj trener Pavle Kruljac je bio uvjeren da ga imam), znala sam da je tijelo previše iscrpljeno za to. Dani s malo sna, puno rada i puno treniranja donijeli su što je bilo moguće – zasluženih 3:42.
Druženje u hotelu uz Marka i ekipu veselih Slovenaca, neizostavne pizze i pive.
Dan nakon utrke Harvard, predivan pogled sa Viewa, ugrabiti još koji suvenir i put kući – jer ispit je već u subotu.
P.S. Položen.
Jer snovi se ostvaruju.
Braco, tu smo 4 zvjezdice su naše – još samo dva imamo.
Vaši komentari
