Piše: Ersan Bijedić
Da pišem opet o temi nagrađivanja na trkačkim događajima su me ponukala dešavanja sa Zeničke trke prošlog vikenda.
Nije samo ova trka
Ukratko za neupućene, na Zeničkoj trci su trkači i trkačice novčano nagrađeni istim iznosima, ali je najbrži (muški trkač) dobio i sat, čime je napravljena velika razlika u vrijednosti između prve žene i prvog muškarca.
Nešto slično smo imali u MT izazovu zimus kad smo od sponzora osigurali jedan mobitel za pokloniti pa smo ga stavili u bubanj za izvlačenje, da se ne bi desila slična situacija. Jednostavno je rješenje, ali ne čudi me greška organizatora jer se na bh. trkama uvijek iznova ponavljaju iste greške kako dolaze nove organizacije – primjer OVDJE. I više nego dovoljno da se oštećena osjeća poniženo, ali sam siguran da se radilo samo o lošem potezu uzrokovanom manjkom iskustva. Naravno, za ovaj dio je organizator trebao preuzeti odgovornost.
To je samo kratki osvrt na dio koji me motivisao da pišem o temi koja je još dosta ranije sazrela s obzirom na ustaljenu praksu na domaćim događajima. Raspodjela nagradnog fonda nije bila loša samo na ovoj trci, nego i na mnogim drugim.
Zašto je nezasluženo
Nagrađivanje u BiH je od vrlo slabog prije 10 godina, došlo do nivoa najbogatijeg u Europi. Iznošenje da su nagrade slabe, je kao kad se domaći trkači žale na startne pakete koji su također među najboljima u Europi. Smatram da za toliko izdašno nagrađivanje nije dovoljno biti među prva tri ili pet u lošoj konkurenciji.
Nakon što su neke trke praktično zabranile dolazak „mađarskih Kenijaca“ bez nekog ozbiljnog fer i sportskog objašnjenja (jedan dopingovan i suspendovan trkač nije objektivan razlog za suspenziju kompletnog tima), domaći i regionalni trkači su postali upravo ono što se ovima pripisivalo – lovci za nagradnim fondom i kalkulatori. Dakle, bilo je samo – otjeraj jačeg pa vladaj po istim uzusima.
Ovakva smiješna jurnjava tzv. bh elite, kako im čak i domaći organizatori tepaju, kreira gramzivost, pohlepu, razmaženost i bahatost u zahtjevima (u generalnom smislu – dakle ne odnosi se na svakog pojedinca). Tome su pridonijeli loše raspoređeni nagradni fondovi.
Nesrazmjeran odnos uloženog/dobivenog
Mnogi od organizatora očito ne razumiju da se mahom radi o trkačima koji ne ulažu više u svoj trening nego oni koje nazivaju rekreativcima, već se samo oslanjaju na talenat. Od amatera koji se ne trude da napreduju smo napravili profesionalce koji su jako dobro nagrađivani na trkama. Moram naglasiti da je slab trening posebno izražen u ženskoj konkurenciji. Ne znam kako će ko shvatiti, ali to je činjenica koja se lako može provjeriti. Pri tome su fiziološke razlike između polova najmanji uzrok. Ipak, ništa posebno veći ulog nije u muškoj konkurenciji (izuzev jako rijetkih primjera).
Ovo ne znači da bilo ko treba trenirati jače, više, bolje. Neka svako trenira koliko misli da treba, ali ovo je samo osvrt na uloženo/dobiveno. Nagrađivanje je u totalu jako nesrazmjerno u korist trkača koji su često bez specifične pripreme za ijednu trku tokom sezone, što samo po sebi nije ozbiljan pristup radu i razvoju. Nema veze sa atletikom i sportskim napretkom.
Jako uspješni amateri
U cestovnom bh. trčanju ne postoji nikakva elita, samo jako uspješni amateri. To su u 99 posto slučajeva trkači koji nisu prošli atletsku školu, ni prijelaz sa atletske staze na cestovne duge distance, već su mahom amateri koji su pojačali bh. atletiku – što super govori u korist razvoja amaterskog sporta, i s druge strane o niskom nivou na kojem je bh. atletika.
Poredeći sa stanjem u Velikoj Britaniji gdje sam trenutno, nagrade na bh. trkama su puno bolje, osim za elitne događaje, naravno. Ako pomislite sad da je Britancima ipak lakše – nije. Imaju puno bolje rezultate od naših trkača, a nikakvu podršku. Nemaju bolje uslove, što se često spominje kao izgovor. Muškarac sa 2:10 – 2:15 maratonom je i dalje amater koji mora biti sretan ako je zaposlen. Nagrada na trkama nema, ili su na nivou trka u BiH, što je beznačajno za UK standard. To znači da se ovom 28-minuta na 10K trkaču ne isplati pokušati juriti trke svaki vikend.
S druge strane, bh elita, kako se smješno ustalio naziv po društvenim mrežama, ima mogućnost da sa trčanjem na 80 posto, ili koliko je dovoljno za nagradu, ostvaruje zaradu. Na te iste trke dolaze i oni koji treniraju i više, ali nemaju potencijal da dobace do prva tri ili pet mjesta. Također i oni koji redovno dolaze, ali organizatori ih nikako ne nagrađuju. Tu se očito otvara prostor jer se na našim trkama uglavnom pojavljuju stalno isti ljudi.
Da li ti ljudi zaslužuju biti nagrađeni za svoj ulog u razvoj i omasovljenje trčanja u BiH?
Šta uraditi
Neke od ideja mijenjanja načina nagrađivanja smo također demonstrirali kroz MT izazov gdje smo prvo samo takmičenje učinili kompetitivnijim za sve (jer je bilo na minute, a ne kilometre), što je manje bitno za ovu temu (iako se i ovo može napraviti na realnim trkama, kroz hendikep model), a onda nastojali nagraditi što više ljudi bez da su vodeći previše istaknuti, ali da budu ispoštovani jer su ipak najbolji/najbrži. I puno veća satisfakcija je bila nagraditi one koji na to nisu navikli, nego one koji svaki vikend samo vrebaju nagrade.
Za ovo nije potreban veći nagradni fond, nego samo bolji raspored većeg broja manje vrijednih nagrada za sve.
Neke od primjera kako se to može uraditi sam iznio i na ovom linku sa istom temom: više nagrada, kategorije, podstrek za domaće, lutrija.
Novac se može uložiti i u medalje po uzoru na Comrades ultramaraton gdje trkači dobivaju različite medalje prema plasmanu (npr prvih 50, pa od pozicije 51 do 150, itd.). Novac se može uložiti i u unaprjeđenje događaja, dati u humanitarne svrhe, itd.
Za kraj
Sigurno da je lakše napraviti događaj da nagradiš samo najbolja tri, ili najboljih pet u obje kategorije (manje posla, a neki visoke nagrade ističu i kao svoju prednost), ali je očito postalo neophodno potruditi se više i dozvoliti i drugima da im se vrati uloženo. Svi ti trkači su u istom amatersko – rekreativnom valu.
Vaši komentari
