MIHRET DELIĆ: Neiskustvo i tvrdoglavost su me skupo koštali na 39. Istanbulskom maratonu

Svoj prvi maraton sam potpuno neplanirano istrčao u gradu na Bosforu. Sve je počelo negdje krajem septembra kada mi se na messenger javlja jedan prijatelj iz Sarajeva.

0
116

Piše: Mihret Delić

Razgovarali smo o tome kako sam istrčao Sarajevski polumaraton, inače moj jubilarni deseti po redu. Uslijedilo je pitanje bih li išao u Istanbul na maraton, na što sam odgovorio potvrdno ako bih imao s kime, odnosno ne bih išao sam ni pod koju cijenu.

Onda mi je predložio da idem umjesto njega jer se on povrijedio, a već uplatio veći dio i da ja samo treba da dovršim uplatu i idem. Nakon što sam razmislio par dana i pitao šefa na poslu da li mogu da idem, odnosno da koristim godišnji odmor u novembru, i kada sam sve sredio odlučio sam prihvatiti ponudu koja je bila i više nego odlična.

Put sa ekipom “Trčanje i to”

Na Istanbulski maraton sam išao organizovano sa ekipom Trčanje i to u organizaciji nevjerovatne Nudžejme Softić koja svakim danom sve više impresionira. U Istanbul smo išli avionom iz Sarajeva u petak 10. novembra 2017. Sve je organizovano vrhunski, ekipa je brojala nešto više od 50 osoba, sam dolazak u Istanbul, prevoz autobusom od aerodroma do hotela i smještaj u hotel, pa odlazak po startne brojeve na Expo, jutarnji specijalni doručak za trkače kao i sam odlazak na start utrke.

“Trčanje i to”

Zbrka sa prevozom

Start maratona je u nedjelju 12. novembra 2017. u 9 sati po lokalnom vremenu, odnosno u 7 sati po našem. Na start trke se išlo autobusima ispred Sultan Ahmetove džamije, a koji su primali putnike u periodu 7 do 7:30h ujutro. Spletom okolnosti autobus u kome smo bili nas desetak iz ekipe je kasnio na start pa nismo stigli ostaviti stvari u drugi autobus da ih vozi nazad na trg ispred Sultan Ahmetove džamije. Koliko je kasnio autobus ispalo je da smo bespotrebno nosili stvari jer se nismo uopšte imali vremena ni zagrijati. Još  šestero njih od naše ekipe mi je dalo svoje torbe da pokušam stići autobus i ubaciti ih, ali nisam uspio. Nosio sam tako 7 torbi nekih 500m, dok nisam stigao do same zone starta maratona, a autobusa nema nigdje. Našao sam se usred ničega sa sedam torbi i oko 20kg težine u području starta maratona. Pitao sam policajce za torbe, a oni su mi rekli da su autobusi već otišli. U tom stanju okružen nepoznatim licima, stotinama njih, nisam znao šta da radim, držim torbe u rukama, a odbrojavanje do starta Istanbulskog maratona je počelo.

Start sa posljednje pozicije

Onako u svoj toj gužvi ostavljam svih sedam torbi pored ceste na travu i odlazim na start, provlačim se ispod ograde u zonu starta, a već su i oni posljednji trkači krenuli. Ostao sam sam na startu. Sačekao sam minut – dva, malo se zagrijao i lagano krenuo za ostalima. Na mostu velika gužva, obilazim koliko mi to dozvoljavaju. Kako je trka odmicala sve sam više osoba ostavljao iza sebe i tako malo po malo u tom zaletu preticanja i obilaženja ugledam sa strane oznaku za 11km i odlučim da pogledam na mobitel kakvo mi je prolazno vrijeme (tada se već gužva uveliko smanjila), a na mobitelu pokazuje pace 4:06, pa sam odlučio malo usporiti jer mi je ciljano bilo ići 4:15 da bih stigao za tri sata. Držim tempo 4:15 naredna dva kilometra kontrolisano, ali ubrzo se ponovo opuštam i tempo mi raste do 4:03 u nekim trenucima  i tako sve dok nisu prošla dva sata od starta kada sam imao iza sebe punih 28 kilometara, a onda jednostavno dalje nije išlo. Morao sam vidno usporiti pa su me počeli preticati, vučem se do 30-tog kilometra gdje sam morao da stanem i nastavim hodajući naredna dva kilometra, hodao sam i jeo ono malo hurmi što sam ponio sa sobom te pio vodu koju sam uzeo sa stola koji je stajao na 30 kilometara od starta trke. Još jedan otežavajući faktor je bio poprilično snažan vjetar koji je puhao sa mora direktno u prsa sve do 27-og kilometra odnosno okretaljke za nazad.

Samo dvije dužine su nedovoljne

Ovaj gubitak energije je uslijedio najviše zbog moje tvrdoglavosti jer nisam htio doručkovati sa ekipom, a nisam htio ni da koristim nikakve gelove pošto mi to nije nikada bila praksa. Oni bi trebalo da daju dodatnu dozu energije, tako kažu oni koji ih koriste. Posljednih 12 kilometara sam u vidno sporijem tempu nekako priveo kraju i kroz cilj prošao tek nešto brže od 3 sata i 20 minuta, tačnije oficijelno vrijeme je bilo 3:18:42, što je za prvi maraton i to Istanbulski i više nego dobro, pogotovo ako se uzme u obzir kratak vremenski period za pripreme koje su bile nikakve, samo dvije dužine preko 25km nisu bile dovoljne za nešto ozbiljniji rezultat. Drugi put definitivno pametnije i slušati savjete iskusnijih, ipak je doručak obavezan prije ovakvog poduhvata, a koji sam olahko shvatio. Na kraju sam ipak uspio da završim maraton sa šakom hurmi i na samoj vodi. 42 definitivno nije jednako dva puta 21, to znaju oni koji to već imaju, ja sam saznao na teži način. U mom slučaju je bilo 1:27:57 + 1:50:45 = 3:18:42

Istanbul maraton je definitivno jedan od težih maratona zbog stalnog nagiba terena, na kraju se nakupilo ukupno 470 metara kumulativnog uspona na dužini od 42 kilometra. Na kraju tek sam sada i zvanično maratonac iako su me već odavno tako nazivali poznanici i prijatelji.

“Koji si ti kralj”

Po završetku maratona kada je stigao i preostali dio ekipe kao i oni koji su trčali 15 ili 10km i kada me nakon skoro dva sata od mog prolaska kroz cilj pronašla Nudžejma Softić (jedna od onih šestero čije su torbe ostale) kako ležim u parku u zoni cilja nekih 100 metara dalje i pitala za torbe jer kaže “nisu ih mogli naći među ostalima”. Tihim glasom sam joj saopštio da ih uopšte nisam ubacio u autobus ili kamion za transport na cilj, jer nisam stigao, pa sam ih odložio pored ceste na travu iza bankine. Reakcija je bila neočekivana sa moje strane, umjesto kritika samo je rekla: “Koji si ti kralj”. Odmah mi je bilo lakše i još mi kaže: “Ne brini, nismo mi zlopamtila, tako je moralo biti”. Taj splet okolnosti mi je umanjio slast prvog maratona, kao da ga nisam ni istrčao. Sve misli su mi bile fokusirane na nestale stvari u torbama koje su zauvijek izgubljene. Ubrzo po dolasku u hotel i tuširanju, sa kolegom Jahja Alijem koji je trčao 15km (inače je rodom iz Egipta, ali je od avgusta sa poslom u Sarajevu i doputovao je sa ekipom) i jedan je od onih čija je torba ostala, odlazim da pokušamo naći torbe, ali nakon skoro tri i po sata potrage i još mnogo pređenih kilometara, bezuspješno. “I nakon maratona – maraton”, kako mi reče kolega Jahja Ali. Punih 28 sati nisam ništa jeo osim one šake hurmi pred maraton i u toku maratona, dakle od subote u 15h pa do nedjelje u 19h kada se potraga za izgubljenim stvarima bezuspješno završila. Osjećaj krivice me dugo držao dok mi ostatak družine čije su stvari također ostale nije rekao da zaboravim i da nisam imao baš nekog izbora.

Avantura zvana Istanbul maraton mi je donijela neka nova poznanstva i prijateljstva, i još jednom veliko hvala svima koji su mi omogućili ovu avanturu pa da se i zvanično upišem među maratonce.

Banner
Banner

Vaši komentari

Banner