GABRIJELA MILIĆEVIĆ: Amsterdam na 38. kilometru – kada misliš da ne možeš dalje, a ipak nastaviš

Piše: Gabrijela Milićević

S trčanjem sam krenula u ljeto 2025. godine, a već mi je prvi polumaraton te jeseni pokazao da mogu više nego što sam mislila.

Uživala sam u tom izazovu i poželjela napraviti još jedan, veći korak. Tako se rodila ideja o maratonu. Na preporuku prijatelja, u prosincu sam se prijavila za Amsterdam Marathon, a pripreme su počele u svibnju.

Iako sam već imala istrčan polumaraton, u pripreme sam krenula gotovo od nule. Nakon nekoliko mjeseci s tek ponekim trčanjem, trebalo je ponovno izgraditi bazu i postupno se vratiti ozbiljnijim treninzima. Cijelo sam ljeto posvetila pripremama, kombinirajući tri trčanja i dva treninga snage tjedno. Dok su se moji prijatelji vikendom vraćali iz izlazaka, mene je čekao alarm u četiri ujutro kako bih stigla odraditi dužinski trening prije ljetnih vrućina. Nije uvijek bilo lako ustati, ali imala sam cilj i znala sam zašto to radim. Upravo su se u tim ranim jutrima, dugim treninzima i malim svakodnevnim odlukama gradili disciplina i upornost koje su me dovele do startne linije u Amsterdamu.

Sve je teklo bolje nego što sam očekivala, a onda je, otprilike mjesec dana prije utrke, uslijedio neplanirani prekid. Počela sam osjećati bol u preponi koja nije prolazila ni nakon tjedan dana mirovanja. Nakon pregleda utvrđeno je da je riječ o istegnuću aduktora koje je zahtijevalo oporavak. Upravo kada su trebali uslijediti najzahtjevniji treninzi, morala sam stati. Počela sam se pitati hoću li uopće moći nastupiti. Uz pomoć kineziterapeuta Filipa Zovke postupno sam se vraćala trčanju i uspjela odraditi nekoliko kvalitetnih treninga prije utrke. Bol se smanjivala, ali nije potpuno nestala. U Amsterdam sam otišla s nadom da ću uspjeti dati najbolje od sebe.

Uspjela sam stati na start, a atmosfera na utrci bila je nevjerojatna. Gotovo cijelom trasom navijači su pljeskali, bodrili nas i svojom energijom davali dodatnu snagu kada bi je počelo ponestajati. Utrku sam započela kontrolirano, nastojeći pravilno rasporediti snagu. Sve je teklo dobro, a onda je na 38. kilometru uslijedio najteži trenutak. Stala sam na okrepnoj stanici kako bih popila vode jer sam osjetila snažnu žeđ. Bio je to prvi i jedini put da sam stala tijekom utrke. Kada sam pokušala ponovno krenuti, osjetila sam oštru bol u koljenu i nisam ga mogla normalno saviti. Preplavili su me bol i šok, ali navijači su me bodrili i poticali da nastavim. Stisnula sam zube i nastavila korak po korak. Nakon otprilike 500 metara bol je počela popuštati i uspjela sam nastaviti prema cilju. Na kraju sam maraton završila s vremenom od 3 sata i 50 minuta.

Bila sam ponosna, ne samo zbog rezultata nego i zbog svega što je prethodilo tom trenutku. Kada sam se prijavila za maraton, zamišljala sam ga kao cilj koji će me držati discipliniranom kroz određeno razdoblje, motivirati me da ustajem rano, treniram i ustrajem čak i onda kada mi se ne da. S vremenom je postao mnogo više od same utrke. Amsterdam je bio proslava svih ranih jutara, dugih treninga, odricanja, sumnji i trenutaka kada nije bilo lako nastaviti. Naučio me da put do cilja ne mora biti savršen i da ne možemo uvijek kontrolirati okolnosti, ali možemo odlučiti kako ćemo se s njima nositi.

Na ovom putu nisam bila sama. Posebno sam zahvalna svom treneru Luki Jankoviću, koji me vodi kroz moje trkačke izazove i pruža mi neizmjernu podršku, inspiraciju i vjetar u leđa. Veliko hvala i mojoj prijateljici Luciji, zbog koje je moje trkačko putovanje uopće počelo, kao i ekipi iz TK Široki Brijeg, koja mi je velika podrška i inspiracija.

Mislim da ću se na taj 38. kilometar još dugo vraćati u mislima. Kad god mi u životu bude teško ili počnem sumnjati u sebe, sjetit ću se Amsterdama i trenutka u kojem mi se činilo da ne mogu nastaviti, a ipak sam pronašla snagu za sljedeći korak. Možda je to i najvažnije što mi je maraton dao. Ne mora svatko istrčati 42,2 kilometra, ali vjerujem da svatko može pronaći nešto svoje, cilj koji će ga potaknuti da raste, ustraje i pomiče vlastite granice. Jer na kraju, nije stvar samo u tome da stignemo do cilja, nego i u svemu što postanemo na putu do njega.