Piše: Ivica Delić
Jeste li ikada s oduševljenjem ispričali kolegi s posla da ste se prijavili na svoj prvi polumaraton, samo da bi vas dočekao onaj kiseli osmijeh i komentar: “Aha, super… ali pazi na koljena, čuo sam da to nije zdravo”?
Ili ste možda na obiteljskom ručku spomenuli da pazite na prehranu, a tetka je zakolutala očima uz: “Ma daj, uzmi još sarmi, od čega ćeš živjeti, zraka?”
Ako vam ovo zvuči poznato, niste sami.
Kao trkač-amater koji je prošao dosta toga – od euforije prvih 5K do “zida” na 50K ultramaratonu – naučio sam jednu važnu lekciju: trčanje je fizički sport, ali motivacija je mentalna igra. A u toj igri, nažalost, nisu svi navijači. Neki su, svjesno ili nesvjesno, energetski vampiri.
Danas ćemo pričati o tome kako zaštititi svoju “trkačku vatru” od tuđih aparata za gašenje (trkačkih) požara.
Zašto ljudi reagiraju negativno na vaš uspjeh?
Prvo, razumijte ovo: njihove reakcije nemaju veze s vama. Imaju veze s njima.
Kada vi odlučite ustati u 5 ujutro/pojedinci i ranije (pa još i vikendom!) i trčati, vi ste živi dokaz da se može. To kod nekih ljudi, koji nisu spremni na promjenu, izaziva nelagodu. Vaš napredak je ogledalo njihove stagnacije:
- Kada kažu: “Kako imaš vremena za to uz djecu i posao?”, zapravo misle: “Ja ne mogu organizirati svoje vrijeme i osjećam se loše zbog toga.”
- Kada kažu: “Pretjerao si, izgledaš premršavo”, zapravo misle: “Zavidim ti na disciplini koju ja nemam.”
To nije zloba (najčešće), iako ima i nje podosta (mogu nažalost posvjedočiti iz prve ruke) – to je obrambeni mehanizam. Ali taj mehanizam može vama isisati energiju brže nego dionice uzbrdo.
Trebamo li javno govoriti o svojim ciljevima? (mač s dvije oštrice)
Postoji stara izreka: “Radi u tišini i pusti uspjeh da napravi buku”. Ima tu istine, ali u trčanju stvari nisu crno-bijele:
ZA:
Javno objavljivanje cilja (npr. “Prijavio sam maraton!”) može biti ogroman motivator. To je tzv. “pozitivan pritisak”. Kad znaš da ekipa na Stravi gleda, teže ćeš preskočiti trening kad pada kiša. Meni je to osobno pomoglo da ne odustanem baš u trenucima kada mi je bilo najteže, pa i prije zadnjeg maratona otrčanog u mom Splitu kao pejser.
PROTIV:
Ako taj svoj cilj podijelite s pogrešnim ljudima, stvarate si toksičan pritisak:
“A što ako ne uspijem? Što će oni reći?” Sjećam se kad sam jednom najavio utrku, a onda se ozlijedio. Komentari tipa “Eto, rekao sam ti da pretjeruješ”, „Pa kako se to tebi moglo dogoditi od svih ljudi!“ su boljeli (mislim) više od same ozljede.
Pravilo selektivne šutnje: Kome reći, a kome ne?
Ne morate lagati, ali ne morate ni sve reći svakome:
- “Unutarnji krug” (partner, trener, trkački prijatelji): njima možete reći najviše (a da li sve – ovisi o vama samima). Oni najbolje razumiju zašto vam je crni nokat na nožnom prstu orden časti, a ne gadost. Oni su vaša podrška kad padnete. U mom slučaju moja uža obitelj, par najbližih trkačkih prijatelja i moj veliki support (ali i kritičar, kada zatreba) – bivša susjeda/bliska prijateljica obitelji. Nešto slično kao u filmu „Fockers“: Circle of trust.
- Šira obitelj i “netrkački” prijatelji: njima servirajte “light” verziju:
- Umjesto: “Danas imam tempo trening 15 km na 4:30, moram paziti na laktate”
- Recite: “Idem se malo ispuhati vani, vidimo se kasnije”
Manje detalja = manje prilike za glupa pitanja i demotivaciju.
- Društvene mreže: Dozirajte. Ne mora svaki trening biti javni spektakl. Dijelite uspjehe, ali ponekad zadržite proces za sebe. Ta intimnost s vlastitim trudom daje posebnu snagu. Osobno se trudim ovo provoditi na moj način, a to je da trkačke teme ostavljam (uglavnom) za Strava pratitelje i našu malu trkačku zajednicu – Studio-Zona Running (moj „mali krug velikih ljudi“), a na ostale društvene mreže stavim samo odabrane trkačke događaje.
Kako se nositi s negativnom energijom? (mentalni štit)
Kada vas netko pokuša “spustiti”, imate dvije opcije:
- Upiti to: I osjećati se loše, preispitivati se, izgubiti volju (greška koju sam radio prečesto).
- Odbiti to: Zamislite da ste teflonska tava – njihove riječi samo skliznu.
Jedan trik koji koristim: kad mi netko uputi zajedljiv komentar, u glavi samo kažem: “Hvala na mišljenju, ali tvoji strahovi nisu moji planovi”. I nasmijem se. Ništa ih ne zbuni više od vašeg osmijeha i mira.
Odašiljite ono što želite primiti
Jovanotti (talijanski pjevač) je otpjevao u jednoj svojoj pjesmi: “Io penso positivo perché son vivo” (Mislim pozitivno jer sam živ).
Nemojte postati elitist koji s visoka gleda na one koji ne trče (ili trče sporije od vas pa ih ne smatrate „pravim trkačima“ jer, eto, nemaju pravi pejs). Budite trkač (ili trener) koji inspirira, a ne onaj koji uglavnom pametuje i docira (a ima ih takvih oho-ho posvuda oko nas).
Ako zračite pozitivom, razumijevanjem i radošću zbog svog (i tuđeg) trčanja, za očekivati je da će se s vremenom i vaša okolina promijeniti (nabolje, naravno). Negativni će ili utihnuti, ili će vas, vjerovali ili ne, početi pitati za savjet kako da i oni počnu.
Jedna rečenica prije starta koja mi je promijenila cijeli maratonski dan
Na upravo održanom Splitskom maratonu, dok sam se vrzm’o okolo u poznatom predstartnom kaosu (znate ono – malo nervoze, malo smijeha, malo “jesam li zategnuo vezice dovoljno jako?”, „gdje preuzeti pejsersku majicu i zastavicu“), priđe mi jedna meni draga osoba. Onako mirno, bez velike pompe, i kaže mi:
“Moram te pohvalit… Ti si meni oličenje optimizma i vulkan pozitive svaki put kad te vidim”.
I sad… ja sam tu stao na sekundu. Doslovno. Kao da mi je netko na kratko ugasio sav šum u glavi. Utrka, pejsing tempo, sat, startni blok – sve je odjednom postalo sporedno. Jer takva rečenica, izgovorena u pravo vrijeme, ima neku čudnu težinu. Ne onu koja te pritisne – nego onu koja te podigne.
Vjerujte mi na riječ: taj komentar mi je dao takav poticaj i energiju, da mi je čak i sam maraton – koji je realno ozbiljna stvar (posebno kada si istovremeno i pejser) – nekako pao u drugi plan. Ne zato što maraton nije važan, nego zato što u tom trenutku shvatiš nešto skroz jednostavno: najveće stvari često nisu kilometri, nego ljudi.
Ta dobronamjerna gesta, ta podrška u prolazu, taj “vidim te” moment“… to je nešto što ostane u glavi i nakon što se medalja skine, a noge oporave.
I onda si misliš…
Možemo se samo nadati da takvih ljudi bude što više oko nas. Ljudi koji ne štede lijepe riječi, koji znaju kad treba malo pogurat, koji vide trud i žele ga naglasit – bez ikakvog interesa.
Ali znate što je još važnije?
Da se i mi sami trudimo biti takvi. Što češće. Što prirodnije. Bez glume. Jer nikad ne znaš kome baš tvoja jedna rečenica ili gesta može biti “gel za glavu” – taman prije njegovog ili njenog starta.
I eto… ako me pitate što mi je obilježilo ovaj ST maraton, iskreno – nisu bili kilometri.
Bila je ta jedna rečenica.
Vaše trčanje je vaša stvar (nije slučajno ovaj Portal nazvan „Moje trčanje“)
Čuvajte svoju motivaciju kao što čuvate posljednji gel na maratonu. Ne dopustite da vam je itko oduzme, posebno ne naizgled pozitivnim, a zapravo zlobnim komentarima koji vam „stavljaju bubu u uho“, odnosno sumnju koja počinje iznutra podrivati vašu motivaciju i volju za trčanjem.
Okružite se pozitivnim i iskrenim ljudima (i trkačkim grupama) koji vam daju vjetar u leđa i žele da zaista uspijete, a ne onima koji vam pružaju verbalnu podršku, a istovremeno „drže palčeve iza leđa“, pokušavajući vam podmetnuti nogu i sabotirati vaš uspjeh na bilo koji način (da ne budete „bolji“ od njih sa svojim trkačkim rezultatima). Vjerojatno mislite da ih je teško razlučiti, ali… energija nikad ne laže!
Pravi navijač se tvom osobnom rekordu/PB-u (i općenito trkačkom rezultatu) veseli iskreno, kao da je njegov vlastiti. Vidjet ćeš to u sjaju u očima.
Onaj “lažni”? On će ti čestitati, ali će odmah dodati ono čuveno “DA, ALI…”. Slušaj svoj instinkt (i svoj želudac). Ako se nakon zajedničkog trčanja i/ili pića s nekim osjećaš iscijeđeno umjesto motivirano – bježi od takvih osoba koliko te noge nose (a možda srušiš i svoj PB u tom procesu).
I zapamtite: jedina osoba koju trebate impresionirati ste vi sami u ogledalu nakon odrađenog treninga, s ponosom gledajući sve što ste postigli do tada i dajući sve od sebe u procesu kreiranja bolje verzije sebe – i kao trkača, i kao čovjeka, usudio bih se reći.
Vidimo se na stazi (s osmijehom)!
Vaši komentari
