Piše: Arnel Šarić
Navodno je Sokrat u svojoj mudrosti i poniznosti izgovorio da on zna samo jedno, a to je da ništa ne zna. Istina zaista jeste da, što više vremena provodiš u nekoj aktivnosti, uviđaš da o njoj znaš izuzetno malo.
Neprofesionalni muzičar Arnel Šarić Sharan profesionalno gubi novac na trčanje, uživajući u kretanju od 2013. godine. U novembru i decembru pretilog neprofesionalca čeka najveći izazov dosad, trčanje na maratonima u Malagi i Valenciji – u manje od mjesec dana razmaka. U serijalu “Bez daha” čitajte o tome šta je naučio u prethodnih mjesec dana treniranja. Pratite Sharanova kretanja i na Instagramu na profilu @trkadzija.
Trčanje se u posljednja tri mjeseca pokazalo kao vrijedan učitelj i djelitelj šamara. Bilo je izuzetno naporno izaći iz sivila i hladnoće januara, februara, pa i dijela marta od kojeg sam, stupidno optimistično, očekivao ljepše vrijeme.
Možda najvrijednija lekcija koju sam naučio u prethodnom mjesecu: slušanje vlastitog tijela. Strukturisanje treninga i logično povećanje brzina i distanci vrlo brzo su mi ukazali da nisam superheroj kakvim sam se sam sebi predstavljao. Utvrdio sam da imam slabu tačku, a to je Ahilova tetiva desne noge. Činilo se da neugodno zatezanje koje se pojavljivalo i ranije ne popušta, pa me moj strah od eskalacije natjerao da umanjim distance i brzine, što je počelo voditi do poboljšanja situacije već nakon sedam dana.
Shvatio sam da je vrijeme da ozbiljno razmislim i o treninzima snage. Istraživao sam različite programe i kreirao mutanta koji ima za cilj da jača mišiće koje koristim za trčanje, ali da me lagano uvodi i u svijet osoba koje mogu uraditi više od pet sklekova. Kako su godine prolazile, shvatio sam da mi je gornji dio tijela bezrazložno zapostavljen, a da cijelo tijelo funkcioniše kao sistem u kojem treba jačati sve komponente.
U raspored vježbi snage integrisao sam i seriju vježbi u kojima koristim trake za otpor. Već ranije sam viđao ljude koji rade sa ovim trakama i bile su mi uvijek privlačnije od ideje dizanja težina, pogotovo što posred stomaka imam šav ispod kojeg se krije mrežica koja drži herniju daleko od površine tijela.
Trake se možda doimaju smiješne na prvi pogled, ali kada povećate intenzitet i pazite na formu, preznojavanje je rezultat koji ćete postići. Sviđa mi se što se mogu koristiti za snagu, ali i relaksaciju. Pomažu mi u procesu istezanja i već osjećam njihov efekt. Prerano je u ovom trenutku govoriti o uspješnosti mojih treninga snage (i generalno ništa od ovoga ne bi trebali uzimati kao savjet jer sam ja najdalje od trenera), jer ih još uvijek nisam integrisao u potpunosti (zna se desiti da preskočim poneki čisto jer mi je dosadno – nije me stid, ali znam da ne valja). Vjerujem da je to tema za neki budući tekst.
Vrijedi spomenuti i oplemenjivanje znanja po pitanju ishrane. I dalje većinski jedem stvari koje nisu dobre za ničiji organizam, ali sam i tu počeo praviti značajne iskorake ka pozitivnom. Uveo sam jaja i svježi “cottage” sir u jelovnik. Ovo se nekima može učiniti kao suludo, ali istina je da sam jaja jeo rijetko, a ovu vrstu sira nikako. Mislim da sam je sad probao prvi put u životu.
Trebalo mi je nešto vremena da se naviknem na “bezukusnost” sira, pogotovo u poređenju sa drugim vrstama, ali nakon nekog vremena sam shvatio da blago dodavanje soli (ja inače ne solim hranu, jednostavno ne osjećam potrebu za soli) mu da dovoljno okusa da mi postane jestiv. Pomak po pitanju ishrane napravljen je i u okvirima vremena hranjenja. Pokušavam da što preciznije jedem prije i poslije treninga, te da unesem u sebe namirnice koje provjereno mogu pomoći u ovim procesima.
Da nešto radim dobro, shvatam po tome što ne izlazim sa napuhanim stomakom vani da trčim, a poslije trčanja jedem ono što sam već pripremio ranije, tako da nema haračenja po frižideru.
Jedno stanje me je, više-manje, izluđivalo kroz cijeli mart i ovu prvu četvrtinu aprila; koliko god sam pazio na prehranu i unos suplemenata (kolagen, magnezij, protein), tijelo je bilo često teško, umorno, a mišići bolni, ponajviše listovi. Kroz razgovor sa pametnijim od sebe (hvala, druže Pandžiću) saznajem da pijem krivu vrstu magnezijuma. Magnezijum oksid očigledno nije adekvatan; preporučen mi je magnezijum glicinat koji sam nabavio u poprilično skupoj formi tableta.
Na dan nabavljanja sam navečer popio dvije tablete i legao spavati.
Ujutro sam se probudio začuđujuće opušten. Ustavši sa kreveta na noge, momenat mi je trebao da shvatim da su bol i ukočenost kao magijom odnesene. Toliku slobodu nisam osjetio ne znam otkad, bio sam van sebe od sreće što je rješenje zaista tako jednostavno, te sam se pitao zašto sam trpio tolike bolove sve ove sedmice.
Doduše, nakon konzumacije još dvije tablete ujutro, imao sam nekih pet-šest proljeva, ali čuj – toalet je pet koraka od radne sobe i noge me nose! Plus, tu je velika i odlična arhiva tekstova na trcanje.net, poput ovog Asjinog o magneziju, što će mi dati dodatne podatke koje trebam.
Zaista, čovjek najbolje uči kad začepi i okruži se pametnijim od sebe.
Lijepo vrijeme je tu. U april ulazim sa novim saznanjima o suplementima i ishrani. Nadam se iskreno da ću i ove treninge snage dovesti u neku optimalu. Trčanje je sad, nakon tri mjeseca, toliko stabilan i važan dio mog sedmičnog rasporeda da ću prije preskočiti najmanje 90% aktivnosti ili izaći trčati u 6 prije posla ili u ponoć ako nisam stigao od drugih obaveza.
Nepokolebljiv. Takvog sam se čekao.
Vaši komentari
