DOGAĐA SE OLIMPIJCIMA I POČETNICIMA: Zašto nam se usred trčanja ide na WC?

Piše: Asja Atiković

Zašto se to događa, što se zapravo događa u našem tijelu i kako konačno prestati planirati rute isključivo prema dostupnim javnim toaletima?

Asja Atiković je 2020. diplomirala kao student generacije na odsjeku agronomije pri Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Magistrica je Organske poljoprivrede i Nutricionizma. Završila je i britansku Kraljevsku vojnu akademiju “Sandhurst“. Nositeljica je niza certifikata o fitness treningu i pokretač fitness studija “She Move”. Rekreativna je trkačica. Za stručni savjet o treningu i nutricionističkoj podršci joj se možete obratiti na e-mail: atikovicasja@hotmail.com ili društvene mreže: Facebook, Instagram.

Glavni krivac krije se u raspodjeli krvi. Kad kreneš trčati, živčani sustav šalje krv u radne mišiće, srce i pluća, dok probavni organi dobivaju tek mrvice. Kod jačeg ili dugotrajnog napora protok krvi kroz crijeva može pasti za čak 80% ili više.

Tijek krvi iz trbuha u noge

Tijelo ne može istovremeno probavljati hranu i osiguravati pejs za novi osobni rekord. Neprevarena hrana ostaje mirovati, a njezina prisutnost signalizira crijevima da je vrijeme za, hitno pražnjenje. Zato će laganih pet kilometara proći bez drame, dok će maraton postati “turistički obilazak” svakog toaleta.

U mirovanju tvoj probavni sustav troši veliku količinu krvi. Međutim, čim počneš trčati, mozak izdaje naredbu mišićima, srcu i plućima da trebaju više kisika i goriva. Kod jačeg ili dugotrajnog napora protok krvi kroz crijeva može pasti za nevjerojatnih 80% ili više. Lišena kisika i energije, crijeva naglo prekidaju normalan rad i probavu. Dok trčiš, svaki korak uzrokuje snažno gibanje organa u trbušnoj šupljini. Neizgorjela ili polusvarena hrana zajedno s probavnim sokovima počinje udarati po stijenkama osjetljivih crijeva. Mozak i živčani sustav u crijevima to gibanje i nedostatak kisika tumače kao opasnost. Signali se šalju u centar za hitnost, što rezultira grčevima i iznenadnim, neodoljivim nagonom za WC.

Peristaltika

Kod svakog koraka tvoje tijelo primi udarac o tlo koji se prenosi prema gore, dok istovremeno mišići trupa i gravitacija povlače organe prema dolje. To stalno poskakivanje i vertikalno “propadanje” stvara snažne mehaničke sile unutar trbušne šupljine. Probavni trakt (posebno debelo crijevo) nije fiksiran na jednom mjestu, već slobodno lebdi u trbuhu držeći se za tanke opne (mezenterij). Kod trčanja se crijeva doslovno sudaraju sama sa sobom, gnječe se i udaraju o okolne organe. Stalno bućkanje i mehanički pritisak doslovno “mehanički pale” crijeva, šaljući lažne ili prebrze signale mozgu da je crijevo puno i da se sadržaj mora hitno izbaciti.

Panika i nervoza odrađuju ostatak

Kada staneš na startnu liniju, tvoj mozak (specifično dio koji se zove amigdala) ne registrira da je riječ o zabavnoj utrci, već situaciju tumači kao potencijalnu prijetnju ili borbu za opstanak. Aktivira se simpatički živčani sustav i ispaljuje se koktel hormona stresa, adrenalin i kortizol. Ali ova dva hormona skupa ti isto omogućavaju da trčiš brže duži period vremena. U stanju primordijalne opasnosti tijelo razmišlja isključivo o preživljavanju: treba li ti u tom trenutku probava? Naravno da ne. Energija i resursi se preusmjeravaju na mišiće za bijeg.

Kad osjetiš tremu ili uzbuđenje na startu, ti živci primaju te impulse doslovno u sekundi i reagiraju grčenjem, ubrzavanjem peristaltike (rada crijeva) i naglim otpuštanjem tekućine u crijeva, što stvara onaj poznati, panični nagon.

Mjehur

Baš kao što trčanje “bućka” crijeva, svaki korak stvara vertikalne udarce i oscilacije koje doslovno masiraju i pritiskaju stijenke mokraćnog mjehura. Mišići trupa se stežu kako bi održali stabilnost, čime se dodatno mehanički smanjuje prostor u zdjelici i vrši pritisak na mjehur, šaljući mozgu lažni ili pojačani signal da je “puno”. Pri svakom udarcu stopala o tlo i disanju pod naporom, tlak unutar trbušne šupljine raste. Taj se tlak ravnomjerno širi i pritišće sve organe ispod sebe, a mjehur je pritom direktno na udaru jer se nalazi na samom “dnu” trbuha.

Kofein izravno živčano podražuje receptore u mjehuru, tjerajući njegove mišiće (detruzor) na grčenje i prerano otpuštanje, čak i ako se u njemu nalazi tek mala količina tekućine. Kombinacija viška tekućine, kofeina, adrenalina i konstantnog mehaničkog skakanja stvara savršenu oluju za neprekidne misli o prvom slobodnom toaletu.