ELMA KABLAR: Kroz kanjon do cilja – moja utrka s Rarámurijima

Piše: Elma Kablar

Born to Run bila je razlog zbog kojeg je Bakreni kanjon (Copper canyon) za mene postao mnogo više od mjesta na karti.

Knjiga je upoznala čitav svijet s Rarámurijima i njihovom izuzetnom izdržljivošću, a za mnoge ultra-trkače Bakreni kanjon je zato mjesto gotovo mitsko — krajolik i priča koje sanjamo da ćemo jednog dana doživjeti vlastitim nogama. Godinama sam zamišljala njegove planine i staze. Sada sam konačno bila tu, spremna da zakoračim u priču koja me je inspirisala.

Rarámuriji trče u sandalama koje se zovu huaraches, najčešće napravljenim od komada gume i trakica. Neki su trčali u tradicionalnoj odjeći: muškarci u tagori, tradicionalnom odjevnom komadu nalik pregači ili suknji, a žene u šarenim haljinama. Vidjeti ih kako trče u sandalama i tradicionalnoj nošnji bilo je upečatljivo — podsjetnik da trčanje za njih nije samo takmičenje, nego dio života, zajednice i identiteta.

Put do udaljenog Bakrenog kanjona u Meksiku traži strpljenje, prilagođavanje i malo sreće. Naš autobus za Creel bio je u 7 sati ujutro, a dolazak je bio predviđen oko 11.30. Odatle smo trebali uhvatiti drugi autobus do Divisadera, gdje se preuzimaju startni brojevi. U ovom dijelu svijeta, međutim, rasporedi ne moraju uvijek značiti ono što piše na rasporedu vožnji.

U Creel smo stigli tek oko 13 sati. Kupili smo karte za autobus koji je trebao krenuti u 14 sati, ali se pojavio tek u 14.45. U Divisadero smo stigli oko 16 sati. Kohei je zbog kašnjenja propustio organizovani prevoz. Pomogla sam mu da nađe prevoz i na kraju je istog dana krenuo s organizatorima. Kakvo olakšanje!

Pogled na Bakreni kanjon iz Divisadera bio je veličanstven. Divisadero se nalazi na oko 2.300 metara nadmorske visine, u planinskom području Sierre Tarahumara. Ispod vidikovca kanjon se otvara u beskrajan niz strmih stijena i dubokih, sjenovitih klanaca. Znala sam da ću se spustiti u tu divljinu, a zatim se penjati nazad prema visini s koje smo krenuli. Sam pogled bio je dovoljan da osjetim koliko će ta utrka biti zahtjevna.

Dok sam provjeravala štandove u Run Village, ugledala sam Arnulfa Quimarea, trkača iz naroda Rarámuri kojeg mnogi poznaju iz knjige Born to Run. Bio je dio utrke Caballo Blanco na 50 milja na kojoj je pobijedio američkog ultramaratonca Scotta Jureka. Imao je najljepši osmijeh. Nisam mogla da vjerujem da mi se pružila prilika da ga upoznam i razgovaram s njim.

Ubrzo nam je prišao i Orlando, direktor utrke Caballo Blanco. Insistirao je da se fotografišemo zajedno i pozvao me da naredne godine dođem na njihovu utrku. Jednog dana ću je sigurno istrčati.

U Divisaderu je bila postavljena velika pozornica s zastavama različitih zemalja. Svaka zastava predstavljaja zemlju učesnika, i nisu tu poredane samo slučajno. Tada sam ugledala zastavu Bosne i Hercegovine. Bila sam toliko dirnuta i ponosna da mi je teško opisati taj trenutak. Rekli su mi da su me pozvali na pozornicu, ali nisam bila tamo — vjerovatno smo zbog dugog putovanja autobusom stigli prekasno.

Ipak, mogu s ponosom reći da sam bila prva Bosanka koja je trčala trail utrku s Rarámurijima u Bakrenom kanjonu. I danas mi to zvuči kao san.

Noćni polazak i Raramuri ritual na startu

Na dan utrke spavala sam svega tri sata. Ustala sam u dva ujutro da bih stigla na autobus koji je u 3:00 ujutro krenuo iz Creela prema Divisaderu. Ulice su bile mračne i puste; čuli su se samo psi koji laju. Malo me bilo strah, sve dok nisam ugledala grupu trkača koji su također čekali autobus. Tada sam se osjetila sigurnije.

Nadala sam se da ću odspavati tokom vožnje, ali krivudav i neravan put nije mi to dozvolio. U Divisadero smo stigli oko 4.30. Predala sam torbu za Finish i skinula nekoliko slojeva odjeće. Bilo je oko pet stepeni, pa sam se do izlaska sunca grijala i malim jednokratnim grijačima koje sam ponijela iz Japana. Znala sam da će se temperatura u kanjonu brzo promijeniti čim sunce izađe. Čekale su nas velike razlike u temperaturi i nadmorskoj visini — spuštanje u kanjon, a zatim dug uspon nazad iznad 2.000 metara.

U pet sati utrka je počela. Prije starta, Rarámuriji su uradili ritual za siguran put. Oči su mi bile pune suza. Osjećala sam radost, uzbuđenje, nervozu i zahvalnost sve odjednom. Jedva sam vjerovala da stojim na startnoj liniji s njima. Bio je to poseban trenutak — osjećala sam se počašćeno što mogu biti dio ovog događaja.

Krenula sam niz stazu, slijedeći korake Rarámurija i ulazeći u priču koja mi je prvi put postala bliska kroz knjigu Born to Run.

Kanjon koji se ne može prenijeti fotografijom

Do prve okrepe trčali smo po mraku. Nova čeona lampa pokazala se odličnom: bila je lagana, udobna i dovoljno snažna. Za utrku sam pripremila dovoljno vode i tablete soli.

Izlazak sunca nad kanjonom bio je nevjerovatan. Staza je bila tehnički zahtjevna, klizava i nestabilna, a na nekim dijelovima nije bilo jasno vidljivog puta. Morali smo stalno pratiti oznake i paziti na svaki korak.

Ovaj put željela sam doživjeti utrku bez žurbe i upijati svaki trenutak. Fotografisala sam samo izlazak sunca, a zatim telefon spremila u zadnji dio ruksaka, izvan dohvata. Nisam željela da me vuče da zastajem zbog fotografija nego da uspomene iz kanjona ponesem u svom srcu. Drugi put sam koristila mobitel tek kod najviše tačke utrke, oko 45. kilometra. Fotografije i snimci ne mogu pokazati kakav je kanjon zaista.

Teren je bio surov i izuzetno udaljen od svega. Prošli smo pored jedne kuće Rarámurija, na mjestu do kojeg je bilo teško zamisliti kako se uopće stiže. Ljudi su nas posmatrali izdaleka, u tradicionalnoj odjeći — djeca i žene. Slučajno sam protrčala ispred njihovog dvorišta. Nasmiješili su mi se, izašli i gledali za mnom dok sam odlazila. Njihove osmijehe ću zauvijek pamtiti. Dalje sam na udaljenoj stijeni ugledala muškarca kako stoji i posmatra nas. U blizini iza njega je bilo i polje kukuruza.

Taj dio svijeta djelovao je kao mjesto do kojeg se može stići jedino vlastitim nogama. Veći dio staze nalazio se iznad 2.000 metara. Oko 50. kilometra spustili smo se duboko u kanjon i dva puta prešli rijeku. Prolazili smo pored stijena neobičnih oblika, nalik velikim licima, kapijama i životinjama.

Kretala sam se stabilno. Na okrepnim stanicama Rarámuriji su nam dopunjavali vodu. Nudili su tortilje s grahom, pinole — poznati napitak ovog kraja od kukuruza — i drugu lokalnu hranu. Pazila sam da dovoljno pijem, a u jednoj bočici nosila sam napitak s elektrolitima i ugljikohidratima.

Kao iskusna trkačica, ne dopuštam sebi da se prerano opustim. Tek kilometar ili dva prije cilja počnem vjerovati da ću sigurno stići. Do tada je sve išlo dobro, a ostalo je još sedam kilometara. Sunce je bilo jako.

Posljednjih šest kilometara

Mislila sam da ću posljednji dio završiti za otprilike sat. Osjećala sam se dobro i ništa me nije boljelo. Sunce mi je peklo noge s leđa, kao da je sasvim blizu. Zastala sam da nanesem kremu za sunčanje, jer znam koliko opekotine na planinskom suncu mogu biti bolne.

Nastavila sam, ali sam ubrzo osjetila slabost. Usporila sam i uzela jednu solnu bombonu. Čim mi je dotakla usta, javio se nagon za povraćanjem. Isto se dogodilo kada sam pokušala piti vodu. Želudac mi se potpuno zatvorio.

Do cilja je ostalo šest kilometara: četiri uzbrdo, pa još dva na ravnom. Odustajanje mi nije bilo opcija, ali bilo je jasno da moram biti oprezna. Hodala sam, zastajala da se odmorim i nastavila polako. Trkači su prolazili i pitali me jesam li dobro i treba li mi pomoć. Santi, jedan od trkača, mi je pružao veliku podršku, iako nisam željela da zbog mene iko usporava tako da sam mu rekla da treba da nastavi jer će meni trebati malo više vremena, rekla sam uz blagi osmijeh. Bila sam odlučna, ali i svjesna rizika.

Najviše me plašila pomisao da bih mogla izgubiti svijest na dijelu staze uz rub kanjona. Na nekoliko izloženih mjesta sjela sam i prešla dio staze četveronoške, oslanjajući se na ruke i noge, jer nisam željela rizikovati pad. Ako mogu polako hodati, mislila sam, mogu stići prije vremenskog limita. To su bile neke od najdužih i najtežih minuta u mom životu.

Santi je na posljednjoj okrepnoj stanici obavijestio medicinski tim o meni. Ljekar je sišao stazom i provjerio mi pritisak i nivo kisika. Pritisak mi je, kao i obično, bio nizak. Pokušala sam povratiti, ali ništa nije izlazilo. Ljekar me pitao odakle sam i zašto sam došla tako daleko. Rekla sam mu da želim upoznati Rarámurije i osvojiti njihovu ručno izrađenu medalju. Oboje smo se nasmijali i on mi obecao da ću završiti utrku i hodao iza mene, savjetujući mi da idem malo, pa zastanem kako bi se tijelo rashladilo. 

Na posljednjoj okrepnoj stanici ljekar me ponovo pregledao. Ponudili su da neko pođe sa mnom posljednja dva kilometra. Zamolila sam ih samo da jave hitnoj službi da mi po dolasku pripreme infuziju. Više nisam mogla jesti ni piti i znala sam da mi je potrebna medicinska pomoć.

Kada sam ugledala cilj, zaplakala sam. Nikada ranije nisam doživjela nešto slično. Bila sam zahvalna svima, svojoj porodici i prijateljima koji su me podržavali tokom utrke — posebno Ani i  Santiju i medicinskom timu.

Ova utrka ostavila je dubok trag u meni. Želim se vratiti u Bakreni kanjon, ostati duže i ponovo trčati s Rarámurijima. Medalja koju sam ponijela kući znači mi mnogo više od završenih 58 kilometara. U njoj su svaki korak, svaki strah, svaki osmijeh i svaka pružena ruka. Ona čuva uspomenu na jedno od najvažnijih iskustava mog života.

Hvala ti, Bakreni kanjone. Hvala ti, Meksiko. Nadam se da ću se jednog dana vratiti i ponovo trčati s Rarámurijima.