GORAN LIVANČIĆ ĐEREK: Amsterdam polumaraton, 16. 10. 2022. godine – Što je ovo meni trebalo?

Kad sam uplatio startninu za polumaraton u Amsterdamu vodio sam se željom da ove godine istrčim dva polumaratona, jedan u gradu gdje sam rođen (Sarajevo), a drugi u gradu gdje živim.

1425
Banner

Piše: Goran Livančić Đerek

Od tad sam brojao dane do trke, a nadao se da me povreda neće spriječiti u toj želji.

Pri prijavi sam stavio da ću ga istrčati za 2:20:00 i stavili su me u zadnju grupu trkača. Iako sam na Sarajevskom bio brži, više volim sebi dati vremena. Trenirao sam i potajno bih ga želio istrčati ispod 2 sata. Dva dana sam ranije digao startni paket u kojem sam dobio broj sa čipom i majicu. Majicu sam ostavio da se kasnije foliram, a trčao sam u majici “Trčim za mir” koju sam dobio na trailu Rujište.

Došao je i dan trke. Trema me već hvata jer ipak nije lako istrčati 21km. Da li ću moći. Zadnji trening od 16 km sam odradio sa zetom i kontam to je to, ali ko zna šta se sve u trci može desiti. Otišao sam sat ranije, gužva je bila neopisiva. Maratonci već završavaju trku, a polumaratonci dolaze jer trka treba početi u 13:00. Dok čekam, gledam maratonce kako ulaze u cilj i želja mi je da iduće godine budem jedan od njih. Čekam u gužvi, prolaze brojevi sa bijelom, žutom trakom, a moja plava je zadnja. Više ne mogu čekati, vidim pejsere sa 2:05 i priključujem se mada sam trebao startovati u zadnjoj grupi. Voli se Bosanac prošvercovati.

Trka počinje i tolika je gužva da prvih dvjesto metara brže hodam. Kad sam počeo trčati, govorim sebi samo polako, važno ga je istrčati. Poslije par kilometara govorim sebi Gorane koji je tebi ovo k….. trebalo. Ponekad pogledam na sat, pace mi je dobar i kontam evo ga, ako ovako nastavim biće ispod dva sata. Pokušavam držati ritam trčanja, ali kako je gužva, neko me i uspori, a onda mu u sebi opsujem sočno. Parovi trče jedno do drugog. Znam da se vole, al ljudi niste došli da šetate, trka je, sklonite se u stranu da drugi mogu proći.

I onda je došlo ono čega sam se plašio prije svake trke. Morao sam u wc, ali ipak možda mogu izdržati. Kako su kilometri prolazili vidio sam da ne mogu. I tu sam izgubio možda dragocjeno vrijeme koje kasnije, sve i da sam htio, nisam mogao nadoknaditi. Prijatelji su me pratili na aplikaciji, ali niko me nije vidio. Dobijam poruke, pitaju gdje sam. Pored zeta sam prošao nije me vidio, ali me je stigao na biciklu i od tad sam imao navijača i ličnog fotografa. Pratio me je na biciklu do cilja. Sestra isto tako. Ostali me nisu vidjeli. Nije ni bitno, podržali su ostale kolege na trci.

Na polumaratonu u Sarajevu sam načeo nokat na velikom prstu i čekao sam da otpadne. I nije do ove utrke. Na trinaestom kilometru osjetio kao da se kao odvaja od mesa. Neugodna bol, ali u sebi kontam istrčaću pa makar mi i prst otpao. Kad sam prošao 16 km, znao sam da ću ga istrčati. Dolazimo do Vondelparka, ulazimo, i mada sam prošao puno puta kroz njega, tad mi je bio najduži. Nokat sve više boli. Više se oslanjam na desnu nogu, što ću osjetiti kući kad se mišići ohlade. Zadnja dva km sam nešto pobrkao u glavi jer sam mislio da mi je ostao još kilometar. Ubrzao sam uprkos noktu želeći da što prije prođem kroz cilj i da se sve završi. Ali cilja nigdje, a onda vidim tablu 20km. Ja ispuho ko dušica, a valja još jedan km trčati!

Pred ciljem gužva, navijači zvižde, aplaudiraju. Ulazim na stadion, gledam na sat, prošlo je dva sata. Nema veze Gorane ipak si ga istrčao. Krajnji rezultat je 2:02:12. Deset minuta brže nego u Sarajevu. A da nije bilo wc-a i nokta, ko zna?

Što se tiče organizacije, okrepnih stanica, navijača, nemam stvarno nijedan minus. Sve je bilo odlično, tako da našim trkačima preporučujem Amsterdam maraton ili polumaraton. Staza je većinom ravna, tako da je stvorena za postizanje PR. Ja sam svoj postigao.

Vaši komentari

Banner