Piše: Asja Atiković
Olimpijske igre uvijek izgledaju blještavo i predstavljaju sportaše kao sportske heroje, što i jesu, međutim olimpijski komitet se ne slaže.
Asja Atiković je 2020. diplomirala kao student generacije na odsjeku agronomije pri Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Magistrica je Organske poljoprivrede i Nutricionizma. Završila je i britansku Kraljevsku vojnu akademiju “Sandhurst“. Nositeljica je niza certifikata o fitness treningu i pokretač fitness studija “She Move”. Rekreativna je trkačica. Za stručni savjet o treningu i nutricionističkoj podršci joj se možete obratiti na e-mail: atikovicasja@hotmail.com ili društvene mreže: Facebook, Instagram.
Često ne vidimo surovu financijsku realnost puta jednog sportaša do olimpijade. Dok Međunarodni olimpijski komitet (MOK) čvrsto brani svoj tradicionalni “model solidarnosti” i romantičnu ideju da se na Igrama takmiči isključivo iz časti i patriotizma, postavlja se ključno pitanje: Gdje zapravo odlaze milijarde dolara koje ti isti sportisti generišu?
Milijarde organizaciji
Podatci koji su isplivali u javnost potpuno ogoljavaju financijsku nejednakost između onih koji vode organizaciju i onih zbog kojih publika kupuje karte i pali televizore. Prema istraživanju organizacije Global Athlete, samo 0.5 % od ukupnih rashoda završi direktno kod sportista. Dok se preko leđa takmičara slivaju milijarde od televizijskih prava i sponzorstava, čelnici MOK-a uživaju u luksuzu. Predsjednik komiteta prima godišnju naknadu od 244.000 dolara, dok izvršni direktori inkasiraju dnevnice od po 900 dolara. Cijeli ovaj sustav, ironično, na terenu besplatno gura naprijed čak 50.000 volontera koji ne dobivaju ni centa.
Put do Olimpijade: krv, suze i nekada financijski bankrot
Javnost često zaboravlja kako izgleda put jednog sportiste do olimpijskog sela. Dok se MOK hvali rekordnim profitima, podaci pokazuju da skoro polovina vrhunskih sportista u Australiji (jednoj od sportskih velesila) zarađuje manje od 23.000 australijskih dolara godišnje. To je iznos koji je duboko ispod dostojanstvenog života, zbog čega su mnogi prisiljeni da rade i po dva regularna posla dok se istodobno pripremaju za najveću svjetsku smotru.
Da bi uopće došao u priliku da se kvalificira, sportista mora samostalno da financira:
- Vrhunske trenere i stručne timove.
- Skupu opremu koja se stalno troši.
- Putovanja na međunarodna takmičenja radi skupljanja bodova.
- Medicinsku njegu, fizioterapeute i nutricioniste.
Troškovi
Gimnastika i atletika su često jako malo plaćeni sportovi. Godišnji troškovi opreme, trenera i dvorana iznose 15.000$ i 30.000$. Za četiri godine to je preko 100.000$ samo za osnovne uvjete. Plivanje je znatno skuplji sport u odnosu na prethodna dva, ali troškovi mogu skočiti i preko 100.000$ zbog zakupa staza, bazena i slično. Četverogodišnji ciklus ovdje košta između 400.000$ i pola miliona dolara.
I dok bogate nacije (poput SAD-a ili Velike Britanije) kroz svoje nacionalne komitete i privatne fondove upumpavaju stotine miliona u razvoj svojih sportista, takmičari iz manjih ili siromašnijih zemalja moraju bukvalno da dižu kredite, organiziraju sakupljanje donacija i oslanjaju se na obitelj kako bi izgurali četverogodišnji ciklus. Kada se sve sabere, prosječan olimpijac u „jeftinijem“ sportu investira oko 100.000$ do 150.000$ svojstvenog ili sponzorskog novca tokom 4 godine, riskirajući sve samo za priliku da se pojavi na borilištu, dok sa druge strane MOK, kao što smo vidjeli, od tog njihovog truda inkasira milijarde.
Atletika se često naziva „kraljicom sportova“, a to potvrđuju i rejtinzi. Najgledanija disciplina jeste atletika i to utrka na 100 metara. Tradicionalno to je najgledaniji pojedinačni događaj na cijelim igrama. Ove trke traju kraće od 10 sekundi, ali privlače stotine miliona ljudi ispred ekrana u istom trenutku. Na drugom mjestu nalazi se štafeta 4 x 100 m , zatim skok u vis i skok udalj.
Gimnastika je apsolutni fenomen kada je u pitanju televizijska gledanost. Ekstremna težina elemenata i dramatičnost čine gimnastiku sportom broj jedan za privlačenje šire publike koja inače ne prati sport redovito. Nastupi superzvijezda poput Simone Biles redovno obaraju rekorde gledanosti na mrežama i TV stanicama.
Plivanje dominira prvom sedmicom Olimpijskih igara. Zbog velikog broja disciplina, atraktivnih trka i čestog obaranja svjetskih rekorda. Trke na 50 I 100 m slobodnim stilom, kao i mješovite štafete, bilježe vrhunce TV rejtinga.
Ako gledamo Zimske olimpijske igre, situacija je drugačija, tamo su ubjedljivo najgledaniji Umetničko klizanje i Hokej na ledu.
Podatci pokazuju da značajan broj olimpijaca živi na rubu siromaštva. Ako se sportaš ozlijedi, ne samo da gubi priliku za plasman, već ostaje i bez ono malo stipendija koje prima. Cijeli sustav funkcionira po principu “sve ili ništa”, gdje sportaši ulažu sve svoje resurse, a sustav im ne jamči čak ni pokrivanje temeljnih životnih troškova. Dok Međunarodni olimpijski komitet sjedi na milijardama i opravdava to tradicijom, sportaši doslovno moraju birati između kupnje nove sportske opreme i plaćanja računa. Ovakav pristup MOK-a ne samo da pokazuje nedostatak poštovanja prema onima koji su stvarni proizvod i srce Olimpijskih igara, već pretvara vrhunski sport u privilegiju bogatih.
Pakao kvalifikacija
Brutalan, četverogodišnji proces kvalifikacija često ostavlja sportaše financijski i fizički iscrpljene do krajnjih granica. Olimpijska norma zahtijeva neprestano prikupljanje bodova na međunarodnim turnirima, svjetskim kupovima i kontinentalnim prvenstvima diljem svijeta.
Svake godine unutar četverogodišnjeg ciklusa, sportaši i njihovi timovi moraju financirati desetke putovanja na druge krajeve svijeta. Kotizacije za natjecanja, vize, prijevoz sportske opreme (poput skupe opreme za mačevanje, jedrenje ili biciklizam), sve to najčešće pada na teret samog sportaša, njegove obitelji ili lokalnih sponzora koje sami moraju pronaći.
Da bi se pariralo svjetskoj eliti u disciplinama poput plivanja, gimnastike ili atletike, trenira se i do šest sati dnevno, šest dana u tjednu. Uz takav intenzitet, nemoguće je imati regularan posao s punim radnim vremenom. Sportaši svjesno ulaze u minus, s jedne strane troše bogatstvo na pripreme i bazične kampove na visokim nadmorskim visinama, a s druge strane gube godine u kojima bi u nekoj drugoj profesiji ostvarivali stabilan prihod. Sustav kvalifikacija koji propisuje MOK postavljen je tako da prava zarada ne postoji dok ne dođu do samog vrha. Ako se sportaš ozljedi mjesec dana prije ključnog kvalifikacijskog turnira ili zbog jedne stotinke sekunde izgubi normu, četverogodišnji trud i stotine tisuća uloženih eura doslovno padaju u vodu.
Volonterski rad
Cjelokupan sustav na terenu zapravo besplatno gura naprijed vojska od čak 50.000 volontera koji doslovno nisu plaćeni ni centa. Umjesto poštene kompenzacije za njihov ogroman trud, ovi ljudi bivaju brutalno zloupotrijebljeni pod krinkom časti, zbog čega pod teretom nerealnog intenziteta rada, stresa i ignoriranja jednostavno počnu masovno odustajati i prestanu dolaziti na borilišta. Najbolji dokaz za to je Rio de Janeiro, gdje su se organizatori svakodnevno suočavali s oko 15.000 nedolazaka jer je stopa nazočnosti neplaćenih radnika pala na svega 70%. Ljudi su jednostavno odustali od spajanja kraja s krajem dok su sami plaćali prijevoz kroz golemi brazilski grad, i to s potpunim pravom.
Sramotan kontrast postaje jasan kada vidite da potpuno drugačija definicija “volontera” vrijedi za one na samom vrhu te iste organizacije. Članovi Izvršnog odbora MOK-a se također vode kao “volonteri”, ali za obavljanje svojih poslova skupljaju dnevnice od nevjerojatnih 900 USD (približno 1.395 AUD). Da stvar bude gora, predsjednik organizacije prima fiksnu godišnju naknadu od oko 244.000 USD samo za pokrivanje svojih “osobnih troškova”. Ova provalija između elitnih dužnosnika koji primaju pozamašne gotovinske isplate i iskorištavanih radnika na dnu vjerojatno je najveći moralni poraz modernog olimpijskog pokreta.
Olimpijski duh ili prevara
Olimpijski pokret danas se nalazi na povijesnoj prekretnici, razapet između svog tradicionalnog modela solidarnosti i sve glasnijih zahtjeva za modernom ekonomskom pravednošću. Na jednoj strani, udruženja poput Global Athlete snažno guraju ideju kolektivnog pregovaranja i zahtijevaju pravedniji udio u milijardama dolara prihoda koje same Igre generiraju. Na drugoj strani, vodstvo MOK-a tvrdoglavo ustraje u stavu da je trenutni sustav nužan kako bi se očuvao izvorni olimpijski duh za sve nacije i sportove.
Međutim, dok je sportašima koji stvaraju taj spektakl postalo gotovo nemoguće preživjeti na mrvicama koje im sustav baca, organizacija istovremeno sjedi na masivnim financijskim rezervama i zato pritisak za korjenitim promjenama nezaustavljivo raste. Ono što nas u konačnici tjera na razmišljanje jest jedno ključno pitanje: može li romantična ideja o „duhu olimpizma“ uopće preživjeti surovu ekonomsku realnost u kojoj se od najvećih svjetskih zvijezda očekuje da krvare, riskiraju i natječu se potpuno besplatno?
Pravi olimpijski duh ne bi trebao značiti eksploataciju onih koji ga čine živim.
Vaši komentari
