Piše: Zdravko Cerovac
Nikad me nije baš zanimalo trčanje. Dok sam s 14 godina neko vrijeme trenirao veslanje trčalo se dosta, i po 10 km.
U srednjoj školi sam bio najbrži u razredu na obaveznih 800 m pa su me poslali na par školskih natjecanja, a pojavio sam se i na nekoliko kola kros lige koja mi je svaki drugi četvrtak startala pod prozorom. S 18 sam našao ekipu za košarku i slijedećih 30 godina jedino moje trčanje bilo je ono za loptom ili tramvajem.
Onda je moja 5 i pol godišnja kći usred planinarskog izleta po Medvednici s mamom i njenim društvom iz ureda izjavila da su oni svi prespori i da će ona trčati dole do ‘Tunela’. To je značilo 6 km dalje i 600 m niže. Prisutni su očekivali da će entuzijazam splasnuti nakon najviše par stotina metara, ali ona je ipak otrčala sve do kraja. Godinu dana kasnije trebalo je nekog prijaviti na DM utrku (isključivo žensku) od 3 km da se dobije poklon paket, a moja žena je tada bila skoro nepokretna zbog problema s leđima. Preostale ženske osobe u obitelji imaju 6 i 4 godine pa logično, prijavljujemo stariju. Njoj je ta utrka bila toliko zabavna da sam potražio postoji li još ona kros liga na kojoj sam trčao prije 30 godina i tako je krenulo.
Čim je počela pretjecati najsporije penzionere na trci počeo sam od nepoznatih ljudi dobivati savjete kako bi ovo trebalo ovako, a ne onako i kako ovo ili ono nije zdravo za djecu. Prvo sam to ignorirao jer mi tih 30 minuta tjedno trčkaranja po šumi nikako nije izgledalo kao nešto spomena vrijedno u njenoj ukupnoj aktivnosti koja je uvijek bila enormna, ali kad sam shvatio da to nije slučajno i savjeti neće prestati dolaziti ipak sam se malo zabrinuo, sjeo za laptop i pokušao naći neki smisao konfuznim (jedan kaže nije dobro za mišiće, drugi za zglobove, trećeg brinu kosti) mišljenjima.
Pokušao sam pronaći podatak koliko djeca mogu ili smiju trčati u toj dobi (7 godina) i kakve zdravstvene rizike to nosi. Brzo sam otkrio da je to tema oko koje se godinama vodi pravi rat i da neću brzo dobiti upotrebljive odgovore jer znanstvenih radova na temu koja me zanimala zapravo i nema. Poprilično sam se iznenadio kad sam našao da postoji svjetski rekord u maratonu za 5 godina (4:56) i da postoje sedmogodišnjakinje koje ga trče ispod 4 sata. OK, u Americi imaju i prvenstvo i svjetskog rekordera u proždiranju hot-dogova pa sam i to s petogodišnjakinjom doživio kao nešto iz te kategorije bizarnosti. Tko bi normalan poslao malo dijete da trči 5 sati?
Na temu djece i trčanja maratona na MT možete više čitati i na LINK-u.
Onda sam pomislio, ako je ta curica od 5. do 7. godine (tek poslije sam saznao da je držala i rekorde do 12. godine) toliko trčala, sigurno je morala imati ozbiljnih posljedica ako trčanje šteti. Poslije nitko nije za nju čuo, pretpostavio sam da se ozlijedila. Izgleda da su ta pitanja zanimala i nekoga u New York Timesu: LINK1, LINK2.
Za mene je tu zabrinutost za dobrobit moje kćeri prestala, jer ako su ovi preživjeli 100 milja tjedno godinama i još uvijek stoje na nogama, štoviše, čak i trče, onda njenih 5 km zaista nije vrijedno spomena. Iz ta dva članka vidimo kako je krajem 70-ih puno djece trčalo maratone i na to se gledalo s odobravanjem.
Godine 1983. dvanaestogodišnjakinja osvaja prvenstvo Austrije u maratonu.
Novine su pune superlativa i samo usput se spominje da je cijelo vrijeme pod pažljivim nadzorom liječnika. Nakon 1984. njemački atletski savez zabranjuje nastup mlađima od 18, a uskoro se za primjerom povela i Austrija.
U članku iz 1987. prvi put nalazim izraz ‘child abuse’: LINK. Carrie Garritson ima status zvijezde i o njoj piše članak u USA Today, ali tu piše i ovo: “Regarding possible long-term physical damage to his children, Garritson correctly points out that there is little conclusive medical evidence about damage to the development of bones and joints.” (U vezi mogućih dugoročnih štetnih posljedica za njegovu djecu, Garritson ispravno primjećuje da postoji malo jasnih medicinskih dokaza o štetnosti za razvoj kosti i zglobova.)
“How do you find a sample size of these types of bizarro people out there to get enough to have a study?” he said. “It’s not a recommended type of thing.” (“Kako pronaći dovoljan uzorak tih bizarnih ljudi da se napravi studija?”, rekao je. ”To nije preporučljivo”.)
Prva studija o štetnosti trčanja kod djece se pojavljuje 1993. godine: LINK.
Studija je zaključila da je ženski ‘high school’ cross country (3-5 km po travi) sport u kojem se sportaši najčešće ozljeđuju od 18 tipičnih školskih sportova, i da je opasniji čak i od američkog nogometa i hrvanja. Treba ipak primijetiti da se u toj studiji pod ozljedom jednako broje potres mozga, prijelom kralježnice i izvrnuti zglob te da kod trkačica prevladavaju lako izlječive ozljede. Nekoliko kilometara po travi i nije puno, ali te djevojčice tjedno prelaze i do 80 milja (120 km) na treningu.
Kritičari ove studije istaknuli su da nije problem u samom cross countryju koliko u 300 – 500 milja koliko neki pređu na ljetnim pripremama uoči sezone, te da postoji ogroman pritisak da se osvoje ili opravdaju besplatne školarine (s obzirom na njihov značajan iznos zaključujem da bi se ove sve ozlijede mogle prekvalificirati iz ‘sportske’ u ‘ozljede na radu’).
Dr. Stephen G. Rice, autor te studije, je i slijedećih godina koautor nekoliko studija slične tematike, a 2001. International Marathon Medical Directors Association (IMMDA) sastavlja (2003. i objavljuje) preporuku kojoj je on jedan od 2 autora pod naslovom ‘IMMDA ADVISORY STATEMENT ON CHILDREN AND MARATHONING: HOW YOUNG IS TOO YOUNG?’ (LINK).
Preporuka se nalazi odmah na početku prve stranice i glasi: “Marathon running should be reserved only for those individuals who have reached their eighteenth birthday.” (Trčanje maratona bi trebalo biti dozvoljeno isključivo onima koji su napunili 18 godina.)
Kao razlozi se navode brojni potencijalni zdravstveni i psihološki rizici, kao i primjeri iz drugih sportova koji su uspješno uveli dobna ograničenja. Ta preporuka se sljedećih godina često citirala u literaturi i koristila kao argument za uvođenje dobnih ograničenja na trke, pogotovo u nedostatku bilo kakvih drugih jasnih znanstvenih studija u temi.
Međutim, već 2005. javljaju se glasovi neslaganja s tom IMMDA preporukom: LINK.
Clinical Journal of Sport Medicine objavljuje 2 pisma liječnika koji ukazuju da zaključci koje zagovara IMMDA ne počivaju ni na logici ni na znanstvenoj literaturi koja je tamo citirana. Objašnjavaju svoja iskustva s djecom na maratonima gdje su primijetili da djeca bolje podnose 42 km trčanja nego odrasli i iznose svoje preporuke:
– Djeci ako su sama za to motivirana ne treba braniti nastup, ali ne treba ih ni poticati ili posebno nagrađivati, ni voditi evidenciju o njihovim rekordima.
– Pratiti zdravstveno stanje i normalan razvoj i sazrijevanje.
– Pratnja odrasle osobe.
– Izbjegavati trke gdje se očekuju visoke temperature.
U istom izdanju autori ‘preporuke’ odgovaraju na ove kritike pa sami procijenite tko ima uvjerljivije argumente. Meni osobno u ‘preporuci’ bode oči ovaj način zaključivanja:
“Distance running among adolescent boys and girls is thus associated with a relatively high rate of injury. For these athletes, the competitive distance is no more than 3 miles. Thus, training to run in a marathon, which is more than eight times the usual cross-country competitive racing distance, is an inappropriate activity for young persons”. (Trčanje dugih pruga među adolescentima je povezano s relativno čestim ozljedama. Ti sportaši se natječu na udaljenostima kraćima od 5 km. Dakle, trening za trčanje maratona koji je više nego 8 puta duži nego uobičajen cross-country je neprikladna aktivnost za omladinu.)
Možda autori ‘preporuke’ misle da maratonci i za trening moraju trčati 8 puta više od djevojčica koje trče cross-country, dakle do 960 km tjedno (a čak i Kipchoge se zadovolji s 200 km) pa pogrešno preuveličavaju i opasnosti po zdravlje? Pri tome potpuno zanemaruju tempo tog trčanja i koliko postepeno se došlo do tjednog obima treninga. Analiza svih nelogičnosti u ‘preporuci’ ispunila bi zaseban članak, ali ionako 2009. IMMDA izdaje novu prerađenu verziju: LINK.
Odmah u prvom redu teksta dodana je riječ “competitive”. Dakle, mlađima od 18 se sad preporuča samo da se ne natječu na maratonu, a ne da ne sudjeluju. Na sljedećoj strani nalazi se ključna tvrdnja koja na cijelu temu baca novo svjetlo: “Currently, there is no scientific evidence that supports or refutes the safety of children who participate competitively in marathons” (Trenutno nema znanstvenih dokaza ni za, ni protiv sigurnosti djece koja se natječu u maratonu). Dakle, trebalo je 22 godine da kotač napravi puni krug i ponovno dođe na ono što je davno rekao g. Garritson.
Dalje u tekstu saznajemo da članstvo IMMDA uopće nije jednoglasno u mišljenju:
“One side questioned, given the long distance of the race and stressful nature of the training regimen, why it would be appropriate to encourage and sanction such competition when these individuals would soon reach their eighteenth birthday and be free to race as often as they like; the other side insisted that only evidence-based facts of physically detrimental harm should preclude these youths from the opportunity to compete in a marathon.” (Jedna strana se pita zašto bi s obzirom na dužinu trke i stresni režim treninga bilo primjereno ohrabrivati i podržavati takvo natjecanje kad će ti pojedinci ionako uskoro navršiti 18 godina i slobodno se natjecati prema želji, dok druga strana inzistira da samo jasan dokaz o opasnosti za zdravlje može priječiti mladima natjecanje u maratonu).
Pritisak za promjene došao je iz najmanje 2 smjera. Jedan su djeca koja se ne utrkuju nego nastup maratonu koriste da bi skrenuli pažnju na razne humanitarne ciljeve, a drugi ‘problematična’ omladina koji kroz savladavanje maratona “izgrađuju karakter”. Njima nije cilj da pobijede nego da samo završe trku i predlaže se da ih odrasli koji ih prate spriječe ako pokušaju trku završiti za manje od 4 i pol sata (ne mogu vjerovati da to netko zaista ozbiljno misli provesti u praksi).
Nadalje, citira se preporuka AAP COSMF (American Academy of Pediatrics, Council on Sports Medicine and Fitness) iz 2007. koja naglašava važnost postepenog povećanja tjedne kilometraže, hidracije, praćenja okolišne temperature i vlažnosti, uz ne prečesto sudjelovanje na takvim događajima i zaključuje:
“there is no reason to disallow participation of a young athlete in a properly run marathon as long as the athlete enjoys the activity and is asymptomatic.” (nema se razloga braniti sudjelovanje mladim sportašima u maratonu sve dok uživaju u tome i nemaju nikakvih simptoma).
Uvodni dio prerađene preporuke završava odlomkom koji poništava značajan dio argumenata na kojima se zasnivala stara verzija: “Until recently, the scientific data indicated that children had decreased ability to withstand climatic heat stress. New research indicates that youth do not have less effective thermoregulatory ability and insufficient cardiovascular capacity compared to adults during exercise in the heat, when adequate hydration is maintained.” (Do nedavno, znanstveni podaci su pokazivali da djeca imaju smanjenu sposobnost podnositi toplinski stres. Nova istraživanja pokazuju da mladi nemaju lošiju sposobnost termoregulacije i nedovoljan krvožilni kapacitet za vježbanje po vrućini u usporedbi s odraslima, sve dok im je hidracija dobra.)
Supotpisan i na ovom novom istraživanju je neizbježni dr. Rice koji je tako u 10 godina napravio zaokret od 180 stupnjeva: LINK.
U tekstu saznajemo da je grupa ‘at risk’ omladine iz programa ”Students run LA” starosti 11-15 godina mogla bezbolno podnijeti do 12 milja tjedno ili do 4,5 dnevno dok se preko 16 ne preporuča.
Cjelokupni dokument je nedorađen i proturječan. Ostao je velik dio teksta iz prethodne verzije koji je u suprotnosti s ovim novim izmjenama, ali sigurno se više ne može koristiti kao osnova za uvođenje dobnih ograničenja. Usput otvara jednu važnu, a zanemarenu temu: nije svima svrha trčanja pobjeda i ne zanima ih atletska ‘karijera’ (pa možda ni “nature of the training regimen” ne mora biti baš “stressful” da bi sigurno stigli do svojeg cilja).
“For vacations, I’ll find a marathon somewhere in a place I’ve not been to before and make the marathon the start of a week’s sightseeing and traveling around.” (Za praznike si nađem maraton u mjestu gdje nisam još nikad bila i time započnem tjedan razgledavanja – rekla je svjetska rekorderka u maratonu za petogodišnjakinje, 25 godina nakon svog prvog nastupa).
Potraga za znanstvenom istinom nastavlja se dalje i u 2021. godini: LINK.
Autori su analizirali sve znanstvene radove do kojih su došli i pokušali naći zajednički nazivnik. “The main finding was a paucity of research” (Najvažnije što smo primjetili je pomanjkanje istraživanja) – ljepši način da se kaže da je znanstveno ta tema na istom stupnju još otkad je Filipid krenuo po pojačanje.
“Available literature suggests youth can participate in distance running with minimal adverse effects. One exception may be increased vulnerability to growth plate injury.” (Dostupna literatura pokazuje da se mladi mogu baviti trčanjem na duge staze uz minimalne posljedice. Jedina iznimka može biti povećana izloženost ozljedi hrskavice.)
Ipak, te ozljede ipak nisu imale dugoročne posljedice za rast i razvoj. “Additional research is needed, especially in those under 10, as literature in this population is nonexistent.” (Potrebno je dodatno istraživanje, posebno u mlađih od 10 godina, jer literatura o tome ne postoji.) “Minimum participation age is completely arbitrary, without any substantial evidence for the age selected.” (Dobna ograničenja su potpuno proizvoljna i ne zasnivaju se na činjenicama.)
Trčanje ne završava na 42. kilometru pa su se iste dileme pojavile i kod sudjelovanja na ultramaratonima od 50-100 km, pogotovo kad su se pojavili natjecatelji mlađi od 12 godina.
Preporuka je opsežna i puno ozbiljnije pisana od onih IMMDA. Zaključak je da osobe sa 16-18 godina mogu sudjelovati, dok za mlađe treba stručna individualna procjena fizičkih i zdravstvenih sposobnosti uz mišljenje trenera (LINK).
Djeca kontinuirano trče maratone najmanje 55 godina otkad je 13-godišnja Maureen Wilton (LINK) postavila svjetski rekord na 3:15. Trčat će sigurno i dalje bez obzira koliko zabrana postave organizatori i koliko se zgražali tobože brižni ljudi po društvenim mrežama. Želio bih da ovaj članak omogući svima da svoju energiju mogu u budućnosti usmjeriti u nešto korisnije od internetskog prepucavanja, diskusija na nivou “rekla – kazala” i “to se zna”, zapetljavanja u komplicirane sustave dobnih ograničenja i zazivanja socijalnih službi (koje sigurno imaju važnijeg posla) jer ta iznimna djeca kojih ima za na prste jedne ruke će ionako svoju kilometražu trčati sve dok im se bude dalo, s brojem na prsima ili bez.
Izvore i kompletnu korištenu literaturu za ovaj tekst možete provjeriti na OVOM LINK-u.
Vaši komentari
