ADI MUSLI: Ništa nije nemoguće ako nešto iskreno želiš

Ideja o triatlonu, time i Ironmanu rodila se u vrijeme korone, do tada sam igrao aktivno nogomet.

1448

Piše: Adi Musli

Obzirom da su gotovo ugašene sve sportske aktivnosti nije mi preostalo ništa nego početi trčati.

To mi bar kroz nogomet nije bilo strano. Trčao sam po šumama, staze gdje sam živio u Frankfurtu idealne su za trčanje jer je sve ravno i priroda prelijepa. Nakon par mjeseci se probudila želja za biciklom jer sam viđao jako puno ljudi koji bicikliraju onako rekreativno i uživaju u tome… Kupio sam neko staro biciklo i odmah sam prešao na razmišljanje o kupovini nekog moutain bike-a kao bicikla za šumske staze. Tako sam počeo pomalo voziti, no nakon što sam se prijavio na aplikaciju Strava sve više sam pratio ljude koji se bave triatlonom.

Adijev pohod na Ironman smo na MT najavili prošle godine: LINK.

Uskoro će distanca Ironman (3800 metara plivanja – 180 km vožnje bicikla i na kraju maraton, 42,2 kilometra) zadobiti sav moj fokus na sport. Ludu odluku o nastupu na Ironman-u čak par mjeseci nisam nikom ni usudio priznati da okolina ne misli da sam poludio.

Bilo je vrijeme za prvo cestovno biciklo. Krenuo sam od čiste nule na biciklu, puno je trebalo da dođem do neke snage. Nakon godinu sam kupio specifično biciklo za triatlon, snaga je pomalo dolazila. Plivanje je bilo veliki problem, ali kad nešto jako želis sve se može, počeci u plivanju su bili jakoooo teški, nisam mogao 100 metara preplivati da se ne nagutam vode. Upornošću sam i to nadvladao, posebno zadnjih godinu dana kako sam angažirao privatnog trenera. Nakon 2 godine gdje sam samo pravio podlogu na sve tri discipline slijedila je prijava za puni Ironman u Frankfurtu.

Moram napomenut da se ne preporučuje nekome tko ovu distancu želi za prvi put zbog same biciklističke staze koja je jako zahtjevna, a i vrućine u Frankfurtu znaju biti jako velike. Ali nije bilo dileme htio sam Frankfurt iz razloga što živim blizu i frankfurtski Ironman je spektakularan zbog atmosfere duž cijele staze. Odluka za trenera je pala na Vladimira Žica. Radi se o profesionalnom triatlon treneru (na kraju će se ispostaviti da nisam pogriješio).

Imao sam veliku prednost što sam imao dobru podlogu tako da je to išlo jako dobro od samog početka. Treniralo se zimi između 11 i 14 sati sedmično, a od 3. mjeseca ove godine se volumen treninga podigao na između 16 i 19 sati sedmično. Treniralo se svaki dan bez i jednog dana pauze. Treninzi su bili savršeno dozirani tako da nisam bio slomljen od treninga. Plivao sam 3 puta sedmično, treninzi su se sastojali od jakih intervala i laganih plivanja (uglavnom plivao bih od 2,5 do čak 6 kilometara).

Treninzi na biciklu su se sastojali tokom sedmice od jakih intervala i subotom sam imao duge vožnje između 3 i 5,5 sati gdje bih nakon bicikla odmah išao na trčanje da navikavam noge na to šta me čeka. Nedjelja je bila rezervirana za duga trčanja između 2 i 3 sata. U zadnjih godinu dana sam imao samo 3 dana slobodna od treninga. Treninzi su bili jako dobro složeni tako da nisam ni imao potrebu za slobodnim danima. Ipak sam morao paziti da idem najdalje do pola 11 u krevet i budio bi se oko 7 sati u jutro. Bio sam jako zadovoljan regeneracijom jer poslije jakih treninga ujutro bi bio skroz oporavljen i spreman za novi dan. Nisam ništa posebno pazio na prehranu, jeo sam sve kao inače osim što sam imao malo povećan unos ugljikohidrata. Znači posebno posljednjih 12 mjeseci moj život je bio 200% podređen triatlonu jer sam znao da samo na taj način mogu odradit dobar Ironman. Što se tiče samog rezultata nisam se previše zamarao, negdje u podsvjesti je bila želja da idem ispod 11 sati, ali pošto je Ironman u Frankfurtu jako težak primarni cilj je bio završit utrku. Tako je došao sami dan utrke.

Što se same utrke tiče protokol je bio sljedeći….

Iz Fulde oko pola 3 ujutro nakon svega 2 sata sna krećem u pratnji svog “stručnog stožera” Daria Teklić Musli, Jure Gudelj i Sanel Orman prema Frankfurtu. Dobro raspoloženje, adrenalin i pozitiva u autu se mogu nožem rezati.

Plivanje

Ušao sam u skupinu gdje je pisalo za natjecatelje koji plivaju između sat i deset minuta i sat i 20 min distancu od 3800 metara (na kraju će se ispostavit da smo plivali minimalno 100 metara više.) Ulazim u vodu miran i pun samopouzdanja jer znam kako i koliko sam imao vrhunskih treninga plivanja. Sami početak – ogromna gužva i udaranje sa svih strana, ali računam da će se to iskristalizirati nakon 400-500 metara. Međutim to ludilo je doslovno trajalo od prve pa do zadnje minute, nisam mogao uspostavit ritam plivanja doslovno niti 1 minutu da ne moram usporit ili stat na par sekundi jer nisam mogao prolazit od ostalih ljudi. Jako sam se dobro osjećao, imao snage i bez obzira na nemilo laktanje, sa plivanja izlazim u top stanju…

Biciklo

Kao što znaju oni koji su bili u Frankfurtu, tranzicije su ovdje jako duge i poslije plivanja ima bar 200 metara dubokog pjeska uzbrdo do prve tranzicije. To sam dosta dobro odradio, nije bilo nikakvih problema.

Krećem na biciklu odmoran, svjež, adrenalin radi svoje, uopće ne osjećam nikakav zamor u nogama, prvih 20-25 kilometara se ide jako brzo, prosjek je stalno izmedju 38-42 km/h. Prolazimo kroz grad, staza gori, navijači te nose cijelo vrijeme… poslije izlazimo iz samog grada i onda počinje valovit dio gdje se smjenjuju usponi i spustovi, ima i ravne staze, ali većinom je to sve gore – dole. Na jednom spustu na 60-tom kilometru prešaltao sam prebrzo i spada mi lanac, nekako sam se spustio i stao sa strane. Lanac je spao i zaglavio se, uglavnom sam ga uspio ponovo stavit bez ikakvih posljedica, tu sam izgubio nekih 5 minuta, ali nastavljam sve kako je i bilo. Na uzbrdicama sam jak, noge me slušaju i jako brzo se oporavljaju poslije dugih uspona (sad se vraćam na moje treninge gdje sam gotovo svaki trening vozio po brdima) i onda kad sam već mislio “pa nije ovo bilo nešto posebno”, kad misliš da sve ide kako treba odjednom jak vjetar u “pogrešnom smjeru”, nekih 25 kilimetara do Frankfurta pravi pakao, potrošnja je bila ogromna. Na nekim velikim nizbrdicama nisam mogao brže od 30km/h vozit, nekako sam se dovukao do Frankfurta. A onda opet grad i euforija, tu sam malo došao sebi, razmišljam dalje “još 60 kilometara i i tih 30 vjetrovitih pa preživit ću…” Tako je i bilo opet zadnjih tridesetak čista borba, ali u niti jednom trenutku me nije uhvatila malodušnost ili ne daj Bože razmišljanje o odustajanju iako sam vidio dosta ljudi koji su tu odustajali… Kraj vožnje na nekom 175 kilometru, pogled na Frankfurt, emocije su proradile, oči se zarosile, iako sam znao da me tek čeka ono najgore – MARATON. (Moram napomenut da je prehrana koju sam vježbao posljednja 2 mjeseca radila doslovno perfektno.)

Trčanje

Sami početak trčanja osjećaj odličan i već nakon 1 kilometra noge kao da su zaboravile da su vozile 182 kilometara i skoro 1700 metara vertikalnog uspona (tu se vraćam na treninge trčanja po brdima koji su imali ogroman utjecaj na ovaj maraton). Prvih 4-5 kilometara trčim tempom 4:50-5:00 min/km.

Mislio sam da mi je sat “pobudalio od umora” jer mi je taj tempo bio prelagan… (opet sam sa sobom pričam), idem ovaj prvi krug (11 km otprilike je jedan krug) oko 5 min/km.

Čekam da počnem padat poslije 13-14 km, međutim noge su prelagane, ulazim u drugi krug kao da sam tek počeo trčat, kum Jure me pita kakav sam, odgovaram da sam top. Završava i 3. krug u perfektnom stanju, čak ni sam sebi ne vjerujem s kojom lakoćom trčim … 4. krug u glavi već euforija pa ja još imam nekih 10-ak kilometara do nečeg o čemu sanjam više od 3 godine… ali držim fokus i koncentraciju na vrhuncu.

Na 36. kilometru sam znao da me više ništa ne može zaustavit, pojačavam tempo, samo još u nekim trenucima trčim 4:30 min/km. Prolazim mašine od ljudi (moram napomenut da sam stao piti apsolutno svaku okrepu, tu sam gubio nekih 10 – 15 sekundi, nekad i više… inače bi tempo da nisam stajao bio dosta brži) i onda dolazim do 42. kilometra. Čim sam kročio na crveni tepih ka finišu, emocije su me pregazile, plakao sam i gazio… Srećom imao sam naočale pa se nije tako primijetilo. Vidim cilj, moju obitelj, prijatelje, sve ono što sam sanjao sve ove godine, sve je tu… srce hoće da iskoči, Ante Teklić mi pruža zastavu moga Livna.

San se ostvario, dokazao sam da ono što iskreno želiš i uz žrtvu koju to donosi ništa, ali ništa nije nemoguće. Moram spomenuti moje prijatelje, rodbinu i poznanike koji su me bodrili tokom cijelog dana, posebno na maratonu. Svako, ali svako poznato lice koje vidiš ti da jedan atom snage koji je presudan u tim momentima.

Bez zdrave obitelji nema Ironmana jer sve u životu mora idealno funkcionirati da bi se mogao baviti ovim sportom koji zahtijeva strašno puno odricanja, i ako obitelj nije podrška – od toga nema ništa.

MT NAPOMENA: Rezultat iz Frankfurta: 10:48:59.

Planova nemam, želja imam, no sve ovisi o mnogo faktora. Put ka Ironman-u je i financijski jako zahtjevan. Ako uspijem naći sponzora, što bi za istog bila velika promocija, Ironman je brend, jako medijski popraćen, za sljedeću godinu, onda bi to vjerovatno bio Ironman u Hamburgu dogodine u 6. mjesecu, ako ne onda ću sigurno odradit koju polu Ironman distancu.

Vaši komentari

Banner