Piše: Maid Čorbić
Baš taj san sam želio ostvariti u nekom drugom gradu, gradu koji opjevan je pjesmama Dine Merlina i Čole, a to je Sarajevo.
Mjesto koje prepleteno je starim kulturama te puno dobrih trkača koji su zaista priča za sebe, a tu se vidim i ja – rekreativac iz Tuzle koji imao je jedan neostvaren životni san.
Nakon Tuzlanskog Maratona i trke na 5K sa rezultatom 0:32:17 kao ujedno i prva trka života rekreativca na nekom takmičenju, odlučujem da tragam za nekim novim mjestom koji bi omogućio realizaciju epohe polumaratona. Bez mnogo razmišljanja gledam u kalendar trka te shvatam da glavni grad Bosne i Hercegovine je idealan kandidat za moj san, naziva Unusual Marathon. Odlučujem da se prijavim, bez mnogo očekivanja od trke. Želio sam dobro da se provedem i da zapravo neke nove ljude upoznam.
Znao sam da polumaraton je teška disciplina za nekoga ko je trčao samo jednu trku u životu, što je jako bitno za nekoga ko želi da se rekreativno bavi i ima parametre za neke naredne trke u životu. Odlučujem da zapravo poradim na kondiciji i da se pripremam za trku u mjesecu januaru, po očekivanom snijegu, ledu, smogu i minusu. U jednu ruku me je to uplašilo shodno da nikada nisam trčao po nekom minusu, a još manje da upoznam neki drugi grad i prelazim kilometre u nekom drugom mjestu.
Trening je bio parametar Strave kojeg sam pokretao i svakog dana sam po jedan kilometar prelazio. Bilo je dana kada je upala mišića bila neizbježna, a također bilo je i dana kada bih uvijek mogao makar još malo. Tada sam odlučio da uvežem i prijatelja koji je trčao 5K i kaže da je mnogo teško trčati tu disciplinu. Privuklo me je 5K trčati iz razloga što vjerujem da je ta disciplina idealna za rekreativca, ali sam oduvijek želio nešto drugačije od većine da uradim, budem motivacija drugim ljudima oko sebe.
Često se dešavalo da nisam mogao trčati, psihički pad doživiš i onda pitaš se “Zar mi treba polumaraton” kada sam mogao trčati samo 10km na trkama i periodično prelaziti neke druge distance. A s druge strane, ta brojka mi je oduvijek bila magična i približavanje nekom centru drugog sna, još neostvarenog – Maraton. Velikim slovima pišemo Maraton koji ću istrčati u Sarajevu u mjesecu maju.
Mnogo sam pratio plan ishrane, trudio se da hranim se spram onoga šta piše na mrežama. Kao rekreativac nisam mnogo mario za brojke jer su individualne, a s druge strane morao sam da budem spreman i odmoran za izazov ličnog karaktera kojeg sam želio ostvariti. I sve je tog dana baš mirisalo na uspjeh.
Kretnja iz Tuzle u Sarajevo ranom zorom je bio poseban doživljaj. Putevi vijugavi, a u glavi mojoj pitanje “Da li je ovo ostvarenje moga sna – trčanje u drugom gradu dugoprugašku disciplinu, 21km?”. I dok pitanja vezuju se u glavi, putujem s prijateljem koji mi je odavno poželio sreću i vjerovao da ću to da ispunim. Taj san je bio na dohvat ruke tek kada smo nakon par sati stigli u Sarajevo za preuzimanje startnog paketa.
145. broj startnog paketa. Gledan i vidim zelenu boju koja je označavala polumaraton. Još gledam sve ljude oko sebe u toj boji, neki vješto nabrijani a neki zapravo su kao i ja – prvi put trče tu disciplinu i žele da se okušaju u toj disciplini. Tu vidim neke ikone trčanja, Valtera i Žarka. Oni trčali su maraton, moj san koji sam želio da ostvarim još odavno, ali morao sam da idem korak po korak. Brzo preuzimanje startnog paketa, jer uskoro je i trka slijedila. Priprema za start sastojala se od hidratacije, malo slatkoga čisto da me održi putem i startni broj vidljivo označen na tijelu.
U samoj startnoj zoni svi na jednoj stazi, Vilsonovo šetalište kao početak. Trasa je bila Vilsonovo šetalište, Dolac Malta, Čengić vila, Alipašino polje, Nedžarići, gdje je i okret, i povratak na Vilsonovo šetalište, natrag do cilja, tako sve dva puta. Vidim i čitam sva ova mjesta i čini mi se kao da je mnogo tih mjesta te kao da je vječnost to obići. U tim mislima pričam sa par trkača u međuvremenu govorivši im da je ovo moj prvi polumaraton i kako je ponosno stojati ispred startnine za ljestvicu više od 5K koje fizički mogu pretrčati. Dalje je sve bilo na rizik, ali sam želio da granice povučem i da pokušam nešto drugačije od velike većine. Čujem odbrojavanje, 9:00 je uskoro i vrijeme je za epohu životnog sna. Krenuli smo, a sebi i ostalima poželio sam sreću i da finiširamo uspješno trku bez nekih povreda koje znaju da budu uobičajene.
Prvih 5K je prošlo po planu za rekreativca; bio sam blago brži u odnosu na Tuzla Marathon par sekundi. Pejzaž Sarajeva i prolaskom trase je apsolutno posebna priča, bajka koja vrijedi da se ponovo u glavi formalizira. U međuvremenu trčim svoj tempo i shvatam da mi je ostalo manje od 20km do kraja i to mi daje energiju da trčim neprestano koliko god mogu sa ciljem osvajanja medalje i pobjede u mojoj glavi za neke nove kilometre koje dodajem u svoj bilježnik.
Vrlo blizu sam kontrolne tačke, a s te tačke i iz suprotne strane vidim Valtera kojeg sam podržao uz mnogo sreće jer on je trebao trčati još par krugova više od mene. Mnogi ozbiljni trkači su bili ispred mene, ali me nije sprečavalo to da trčim svoj tempo znavši da ja to mogu i da moja misija je bliža više nego ikada. Prolaskom kroz kontrolnu tačku zapravo je jedan dio riješen, te ostaje mi samo to ponoviti u narednom krugu i vrlo brzo smo blizu kraja. Ali o kraju trke nisam razmišljao jer sam želio da potraje makar još malo. Ta priroda, hladnoća grada je davala mnogo toga lijepog uz saobraćaj koji je bio gust shodno da se trčalo i po pješačkim prelazima dok narod nevoljno je negodovao, a pojedinci su i podržali nas trkače sa raznim ovacijama.
Prolaskom svih mjesta trase osjećao sam se posebno,činilo mi se kao da je sve tu s razlogom, svaki elevation gain i svaki nivo kojeg sam prešao je bila lična pobjeda jer sam odmakao od regularnih 5km. Pokrenuta je prethodno aplikacija Strava i svako malo gledam koliki mi je pejs. Gledam i ne vjerujem da na 8km mi je pejs i dalje bio 5:50 što je zaista za mene jedan ogroman uspjeh. Govorio sam da moram dalje, da idem naprijed i da ne odustajem. Vrlo brzo smo završili taj krug i na satu čitam 1:01:10 što je vrlo dobar rezultat i jako sam se iznenadio tom ishodu zato jer nisam znao da imam toliko snage u sebi. Okrećem se za drugi krug, i naravno čujem mnogo podrške i ohrabrenja za moj prvi polumaraton u životu ikada istrčan.
U razgovoru s trkačima shvatam da nisam trebao jaknu da oblačim zato jer se tijelo zagrijalo, ali tu grešku nisam ponovio na utrci koja se održala u Gradišci 5K “Zimska Petica” dan poslije. U međuvremenu tražim okrepu, dobijam je i osvježavam se dok pazeći na okolinu bacam smeće u korpu. Ipak kultura je ono što je neophodno, a smatram kao mlada osoba da sam reprezent toga svega i da moram biti uzor drugima bez obzira na ishod trke kakav god bio vremenski.
Na 13km shvatam da mi pejs blago pada i da moram da podignem ako ikako mogu to, zato jer je jako malo ostalo na cilju. Mentalno se isključujem i trčim dok aplauzi su sa svih strana, a moje uzbuđenje raste sa svakim pređenim kilometrom. Znajući da neke polako iza sebe ostavljam, mnogo je divno to što imam brzinu prirodnu koja blago pada, iako su usponi bili jako teški za mene kao rekreativca, nisam se olako predao. Morao sam da idem naprijed i vjerujem u sebe jer samo tako sam mogao da slijedim svoj san. Trčanje je način života za mene, a ja sam onaj koji ne odustaje olako.
Tu negdje na 15km polako shvatam da idem prebrzo za sebe i odučujem da uzmem zraka barem nekoliko metara. Morao sam da stanem radi prevencije i da ne ozlijedim se shodno da taj dan sam morao biti i na poslu. Nisam puno razmišljao “šta, kako” koliko je sreća tokom trke bila neizbježna i koliko sam znao da ću uspjeti u svome snu. Okretna tačka ubrzo tu, a ja od tog mjesta na ravnoj plohi sam dao sve od sebe kako bih bio što bliži cilju i uspio da pređem svoje zadnje kilometre u Sarajevu za taj dan.
Približavam se na 18km i ostalo je jako malo, težak svaki korak je ali nisam želio da odustanem zato jer sam vjerovao da ja to mogu. I prolaznici su se čudili kako trčimo i zašto trčimo, a misija je bila čist zrak. Tu dajem maksimalno sebe i polako ulazim ka finišerskoj zoni koja je bila bliže nego ikada.
Muzika se čuje neka strana, i vidim da na zadnjih kilometar moram dati sve od sebe, iako pejs mi je već u 7:05 minuti i shvatam da imam razlike od one pauze par metara kojeg planirao sam da bude samo minut, bilo je to za minut duže. No nisam žalio za vremenom, atmosfera je bila posebna u sami ulazak u finiš. Trčim najjače što mogu, fotografa ugledao sam, ne osjetim nikakve bolove ogromne. Lagani smiješak i srce za Sarajevo, jer znam da mi se smiješi medalja na 2:29:03 i mjestu M 41, a generalno 49. Zamalo sam zaplakao od sreće znajući da misiju sam ispunio, sa 5K istrčao čak 21.550km. Kakvo putovanje! Rado bih ponovio sve to!
Nakon sumiranja utisaka, najljepše od trčanja je to što se novi ljudi sretnu. Neko ko zaista voli trčati duže staze topla preporuka je da probiju granice, jer samo tako mogu spoznati sebe. Sa blagom upalom mišića odlazim iz Sarajeva, a na poslu prošao sam 10km i tako na kraju dana imao preko 43800 koraka.
Sutrašnji dan je bio plan Gradiška, humanitarna trka. Sam doček je bio predivan i jedva sam čekao start. Super je prošlo i na tom takmičenju te sam ostvario vrijeme 29:27, iako sam bio sporiji od Sarajevo Advent Run za čak minut i pol, jako sam sretan da sam trčao tu disciplinu uprkos manjoj upali, jedva oslanjanju na nogu koja je prošla nakon par dana, par žuljeva i iritacije kože, sve bih ponovio ovo! Taj adrenalin se jednom proživi i ostaje urezan u srce i mozak. Zahvalan sam svima na podršci koju su mi dali jer samo tako sam mogao da ostvarim svoj san, dok naredni je Sarajevo maraton i plan istrčati ga za 4h:30m:30s. Simbolična brojka koja označava historiju za mene, za mladu osobu koja želi i voli da trči mnogo. Planovi su trka Banja Luka “Za Vječnost Rođena” i Jablanica trka na 21km, mojoj novoj disciplini koju od sad nikada ne propuštam.
Vaši komentari
