Piše: Maid Čorbić
“A sada ide takmičar pod rednim brojem 117, Maid Čorbić iz Tuzle.
Polumaraton istrčan ispod 2 sata, svaka čast i veliko bravo!”, riječi su koje su me ohrabrile da zadnjih par metara pređem uz najljepši osmijeh koji se nije skidao tokom trke u Jablanici na 21km. Narod je aplauze davao tokom svog trajanja trke, posebno prema Djevorskom mostu gdje iako mi je spao broj, djeca ispred jedne kuće su mi dodavali uzvikujući: “Spao ti je broj, 117.”
Još od samog procesa prijave kada sam shvatio da izazove jako želim i da ne postoji nijedna stvar na svijetu koja bi se mogla da ispriča, nakon Sarajeva gdje sam se pripremao za prvi polumaraton života, i istrčanim vremenom od 2 sata i 30 minuta, znao sam da mogu i moram mnogo bolje. U to dogledno vrijeme sam se spremao za narednu trku koja mi se činila uvijek snom i izazovom, trčati Jablanicom i proći kraj Neretve koja je zaista odisala nekom posebnošću. I to ne bilo kakvom, nego snom koji se napokon i ostvario još kao dječak da prolazim tim rutama, da moje noge osjete i taj teren.
Sam proces prijave je bio jako jednostavan, što mi je dalo dovoljno vremena da se pripremam najbolje što mogu za ovu trku. Pretežno sam nastavio da pojačavam tempo svakog dana, tako da sam na treningu dužine kojeg sam sebi sam zadao zapravo mnogo bolje podnio nego što je to bio slučaj u Sarajevu kada sam morao da zaustavljam se na svakih kilometar, pa na guranje preživjeti tu trku. Jednostavno sam imao osjećaj da ću tu postaviti neki novi rekord, nešto novo uraditi i biti ponosan na sebe kao zacrtanu želju da istrčim polumaraton ispod dva sata, kao oni profesionalci što mnogo brže prolaze ispred mene.
Dan pred trku sam bio sa pitanjima da li zaista ću da istrčim tu trku valjano, i da li ću izdržati promjene vremena koje su me pratile u međuvremenu. No svi ti strahovi su lagano nestajali postepeno kada sam shvatio da je rana zora već uveliko krenula, te da zapravo vrijeme je da pripremim svoju aparaturu za put u nepoznato, to mjesto koje je odisalo nekom historijom i običajima koji se vezuju za gradić pun satkane ljubavi prema novim osobama koje kroče kroz njega.
Preuzimanje paketa je tek od 9 sati bilo, pa svakako to vrijeme sam iskoristio da prolazim i upoznam taj grad. Tokom puta neki čudan osjećaj sam imao da nonstop sam tražio slatko, više nego uobičajeno misleći da imam problema sa šećerom, a u međuvremenu kasnije dok se moje tijelo adaptiralo na novi put pratila me je dijareja i mučnina u stomaku. Mislio sam da zaista je to to, da nema šanse da na trci trčim, da je tu kraj i da bolje da idem nazad dokle još mogu. Ali kasno je to bilo zato jer već na pola puta sam bio, i morao sam da nekako istrpim taj bol. Srećom, sve je to bilo iza mene jer valjda iščekivanje na startni paket je tjeralo na blagu nervozu i radost koju sam dijelio sa svojim prijateljem, koji iako trčao nije bio je velika podrška koja se ne može izostaviti ni u jednom trenutku.
Vrlo brzo dolazi startni paket, a u njemu prilikom preuzimanja smo dobili startni broj, nešto slatkih namirnica i puding. Za mene je samo keks bio integralni više nego dovoljan pred trku da gricnem, jer kao rekreativac sam smatrao da je mnogo bolja opcija ta bila, nego da rizikujem sa mlijekom i nekim drugim namirnicama. Znao sam da je taj dan neki poseban, tokom svog putovanja u sebi sam mislio “Ispod dva sata ako ga istrčim je moja pobjeda, moja želja i ponos” i sa tim mislima zapravo sam u sebi nosio i prije samog početka trke, kao i poslije.
Hladno vrijeme koje nas je zadesilo u Jablanici, a ja u dry fit majici je bio poseban osjećaj tako šetati tim gradom i vidjeti razna lica pitavši me “Da li ti je hladno” i čuveno “Nahladiti ćeš se”. Ma šta je to za mladost koja sanja i želi neki vid pobjede, neki vid novih stvari da istraži. Odmahujem glavom, smješkam se dok narod gleda u mene kao u čudaka. Ali zaista je bilo hladno, negdje oko tri do četiri stepena. Sa zastavom Bosne i Hercegovine sam planirao barem da trčim koji kilometar, da na cilju je podignem, ali od euforije nisam ni to želio da uradim. Shodno sam višak vremena sam imao do trke, odlučih sa prijateljem da svratim u Konjic i da posjetim taj grad.
Taj grad udaljen od Jablanice nekih 20 minuta je zaista jako poseban, nudio je mnogo lijepih stvari. Kao rekreativac bio sam zadivljen načinom ljudi, njihovog stava koji je mnogo drugačiji izgleda od moga grada Tuzle, a razmišljao sam o tome kako i tu trka ima jako brzo, što značilo je samo jedno – ispitati taj teren. A tu se nisam previše zadržavao, nekih pola sata samo. Poseban osjećaj je most na kojem sam doduše prošao samo, ali ne i napravio sliku shodno da malo vremena sam imao. No narednog puta obavezno hoću. U to vrijeme gledam na sat. i vidim da je ostalo samo još pola sata do početka trke te vraćam se nazad zajedno sa prijateljem.
Start trke je bio kod Muzeja “Bitka za ranjenike” u Jablanici. Mnogo novih lica srećem kao i stare, Edvina Lugonju koji je mnogo zabavna ličnost. Vrlo brzo se okupljamo na startu, a ja odlučujem da pripremim se makar zagrijavajući svoje tijelo i trčkarajući tamo-amo za bolji podvig i sjajniji rezultat što u Sarajevu nisam ni uradio. I dok lagano čujemo odbrojavanje i razne priče na startu, zajedno smo krenuli 5K i 21K, samo što se 5K razdvojio okretom i na finiš, dok smo mi kao trkači nastavili ulicama sve do Djevorske ceste.
Tokom trke mnogo sam pozitivan bio jer znao sam da jurim taj cilj ispod dva sata kao polumaratona, i znao sam da ću to uspjeti samo ako budem trčao tokom svih 21km bez stanke. Dojmio mi se taj grad posebno tokom trčanja jer prošli smo nekoliko značajnih mjesta, dok ljudi iz obližnjih zgrada su sa terase pozdravljali i bodrili kako mene tako i ostale trkače. Tu na nekom 4km otprilike sam upoznao prijatelja Marjana koji je iz Ljubuškog i on je trčao moju rutu kao rekreativac. Mnogo dobrih tema smo razmijenili sve do 12km kada se on razdvojio i pojačao tempo koji meni nije prijao baš na početku. Iako sam trudio se da uzimam svaku okrepu, negdje mi je bilo i nepotrebno.
Posebna stvar prije okrepnih stanica jesu ljudi koji su bodrili mene i mladost govoreći mi “Bravo dečko” na svakom kilometru i taj poseban osjećaj se ne može da izbriše nikako.
Ono što je mene dojmilo se, kako vraćam film jeste to što na Djevorskom mostu sam imao najbolju akceleraciju kada sam išao naprijed i nazad, u toj mjeri da sam se iznenadio i sam kad prije sam došao do okrepnih stanica. U jednom trenutku sam počeo da brojim okuke i da mi se dopadaju te brzine kako ih prelazim, čineći me jednim dijelom superherojem dok nisam ugledao Neretvu, to blago i čudo od rijeke. Posebna boja, poseban osjećaj i čist zrak koji mi je prijao se nikada ne može zaboraviti i jako sam sretan da sam imao priliku da trčim tim poljima, tim rutama i da su moje noge prošle i to polje, Hercegovinu gdje se osjećam skoro pa kao domaćin u jednu ruku.
Prolazim kroz prvu okrepu, pa i drugu i vidim neke meni drage ljude prije mnogo godina koji su mi držali neke privatne stvari, i to je baš neopisiv osjećaj i iznenadili su se kada su me vidjeli. Baš me je to obradovalo zato jer sam ih poželio, no godine su činile svoje da nekako se ne vidimo tako često niti ostajemo u kontaktu. Ali, smatrao sam da je sve razlog tome način života, ali ipak sport je povezao sve nas u cjelinu kao nikada do sada. Neki su bili volonteri, dok neki su pak trčali svoje nove rute. Nekome je to bio prvi polumaraton, gdje sam imao šansu i iskoristio je da dajem neke svoje savjete koliko sam učio privatno, koliko sebe poznajem i tijelo i šta je realno u tom datom trenutku. Imao sam osjećaj da je to poseban momenat u životu kada sam mogao da dijelim nešto što sam ja prošao. Taj osjećaj se ne može zaboraviti, on se pamti pa čitav život.
U toku trke, već na sredini negdje na 13km nastaju mali problemi. Eh tu je bilo pitanje da li da stanem, ili pak ne. Znao sam ako stanem da biće problem shodno da me je mučila dijareja blaga, a uz to i kišno vrijeme koje nas je pratilo. Jedan komentar mi je bio zabavan od osobe rekavši mi “117 broj, idemo – da je i meni tako da mogu i ja potrčati” što me je jako i nasmijalo i reagirao sam pozitivno na taj komentar. Kako prelazim metre a i kilometre valjda zbog stomačne reakcije ili nečega drugoga mnogo sam imao problema s stomakom i osjećajem da kao neću moći izdržati. Ali sam rekao sebi “Ja to mogu, i samo nebo je granica” gdje sam sebe sam pritiskao da izdržim. Nisu bili opasni bolovi, ali bilo je neprijatno trčanje. Možda je razlog toga što sam pio kolu ujutru, u enormnim količinama sam tražio slatko.
Sve te misli prolaze kada dolazim do prvog okreta, na 8km kada dolazim do narednog čunja i prelazim jedan mali mostić, da bi vidio tamo ljude koji sjede u kafićima i gledaju, daju aplauze. Da su mogli čak bi bili ispred i vrištali kao prava mala raja puna podrške. Tu dolazim kako trčim do raznih volontera bez kojih projekat ne bi bio moguć, pa i ohrabrenja “Bravo dečko, idemo” i mnogo drugih komentara koje zaista se pamte i ne mogu riječima opisati. U međuvremenu moj prijatelj samo me gleda, dok me je čekao malo je i zakunjao ali nije propustio onu završnicu. Okrećem se i nastavljam tamo kroz tunel jedan maleni pa sve preko mosta Djevorskom ulicom.
Trčim i tu sam sam sa cestom, mentalna borba samoga sebe. Poneki ljudi prođu kraj mene i pustio sam ih jer znao sam da ću kasnije da ih stignem. To što oni ubrzavaju je za mene bilo samo dokaz da privremeno mogu da to rade, ali da će se umoriti negdje na putu, što je i bilo očekivano i razumljivo jer kasnije sam ih po povratku sve pretekao.
Jedan peh se desio sa startnim brojem da nakon drugog okreta mi je spao negdje blizu kuće obližnje, te da je jedno dijete trčalo par metara da mi to doda rekavši “117 broj, spao ti je” i tako sam izgubio par sekundi da ga namjestim. Ali ne toliko puno da trka mi ovisi od života jer sam na drugom okretu bio ispod 1h i 30m. Znao sam da tada da idem po novi rekord, rekord koji ostaje kao trajna uspomena gdje sam imao razliku iz Sarajeva sa preko 29 minuta i 40 sekundi otprilike. U toku trke zabavna stvar je bila da je neko farbao šljive pa da je tada mahnuo kako meni tako i ostalim trkačima, do te mjere da je zamalo udario od stablo.
Negdje pred okret sami trke, uzbuđenje raste. Ostao je samo jedan, taj isti tunel i to je to. Policajci na svakom koraku i sve je mirisalo na neku pobjedu. Pobjedu po novi PB koji rado objavio sam na svom privatnom profilu i mnogo mi je drago da sam uspio u tom polju. Kako prolazim tunel, shvatam da je to to. Misija ispunjena, 1h i 56m a ja sam već na okretu ka finišu trke. Tu u završnici srećem policajca koji maše i govori “Još samo malo” i znao sam da je to to. Zadnji okret prema malom mostu i ulaz na kraj, gdje iz kafića aplauze daju, moj prijatelj koji se parkirao u blizini svira iz auta dok ja sav ponosan, dolazim na 1h i 59 minuta približno ka cilju. I dok naravno sam svjestan bio da ono stajanje radi namještanja broja je bio manji peh, opet sam ponosan na svoj rezultat, ali posebna stvar koja me je dojmila jeste sljedeća koju nisam ni sanjao da će se ostvariti.
“A sada ide takmičar pod rednim brojem 117, Maid Čorbić iz Tuzle. Polumaraton istrčan ispod 2 sata, svaka čast i veliko bravo! Molimo vas pozdravite ga ogromnim aplauzom” riječi su koje su me ohrabrile da zadnjih par metara pređem uz najljepši osmijeh koji se nije skidao tokom trke u Jablanici na 21km kao izabrana destinacija. Na cilju vidim mnogo osoba koje su podržale moj ulazak u finiš, većina daju aplauze i ovacije kao da sam poseban u njihovim očima – to mi je dalo razlog i vjeru da trčanje spaja sve. A to je ono što treba da težimo, da sanjamo snove i da živimo svaki dan kao da je posljednji u životu.
Takav ulazak u finiš trke se može sanjati, neopisiv je osjećaj koji može da opiše to dešavanje u srcu i glavi koja je sve to memorisala. Iako zastavu nisam stavljao od euforije, ja lično smatram da je možda tako i najbolje. Neki momenti ostaju urezani u sjećanje, dok mi rekreativci trčimo rutama koji su posebna sorta. Imao sam ogromnu čast da trčim Ligu Hercegovine, a tu sam trenutno 47. mjesto sa 47 bodova. Rado bih sve ovo ponovio, taj osjećaj i dok moje vrijeme je zvanično 2:01:21 koje je i na medalji ugravirano zauvijek u sjećanje na sjajan način trke koja se ne zaboravlja. Jablanica je divan grad sa mnogo divnog naroda, i rado se njemu opet vraćam.
Jako sam zadovoljan i sa pejsom koji je glasio 5:45. Raduje me je da je to novi PB i razlika iz Sarajeva čak 29 minuta i 40 sekundi. Pobijedio sam mentalno samoga sebe.
Vaši komentari
