Piše: Arman Bejtula
Ovaj polumaraton se može pohvaliti da je vjerovatno i među starijim u Evropi, ako uzmemo u obzir da datira još od 1980. godine, tako da je ove godine ovo bila jubilarna 45. godina od prve trke.
Kontinuitet je zadržan kroz sve godine, osim u periodu korona virusa zbog čega nije održan 2020 i 2021. godine. Za razliku od mnogih drugih gradova koji paralelno organizuju i maraton i polumaraton, majska trka u Goteborgu je isključivo polumaratonska. Maraton postoji, ali se organizuje u drugom dijelu godine, u septembru.
Ideja da prijavimo Goteborg je došla od naših rođaka/prijatelja koji žive u Švedskoj, koji se sami ne bave trčanjem, niti žive blizu Goteborga, ali i van trkačkih krugova i među običnim Šveđanima ovaj je događaj jako poznat. Razlog više da prijavimo trku je činjenica da je Ryanair uveo redovnu liniju iz Sarajeva za Goteborg, što putovanje činim jednostavnijim i jeftinijim, a avion leti petkom i ponedjeljkom što je takođe zgodno pa za produženi vikend ostane vremena i za posjetiti ovaj lijepi lučki grad od cca 550 hiljada stanovnika, kao i okolna mjesta. Preporuka je da u svakom slučaju na vrijeme rezervišete smještaj i let, jer zbog velikog priliva trkača opcija je sve manje kako se približava maj i održavanje trke. Mi smo trku prijavili pola godine ranije i platili smo startninu 695 švedskih kruna, što je oko 65 EUR. Hoteli imaju prosječne evropske cijene ali su skupi na noć održavanja trke pa i ovdje pomaže ukoliko ranije rezervišete isti jer je opcija puno više.
Iako nemam previše iskustva i nisam pretrčao desetine ili više sličnih trka, odmah po dolasku u Goteborg je bilo jasno da ovo nije bilo kakva trka. Veliki broj volontera i cijela vojska ljudi koja radi na organizaciji je ono što nas je dočekalo. Nas je troje prijavilo trku, moja supruga Aida, naš rođak Mirza Rovčanin koji živi u Švedskoj i inače je elitni fudbalski sudija koji sudi glavnu švedsku fudbalsku ligu ‘Allsvenskan’ i kome će ovo biti prvi polumaraton, i ja. Aida i ja smo vrijedno radili na pripremi, te nakon istrčanog Mostara u martu i postavljenog PB (1:55), nismo imali nikakav poseban rezultatski imperativ, iako smo se nadali dobrom rezultatu i potencijalno novom PB.
Trčanjem se bavim proteklih 5 godina, sa značajnim varijacijama u broju treninga u toku godine, ali tek od ove godine mogu reći da trenažnom procesu pristupam pametno i konzistentno, sa dobrim balansom između laganih, intervalnih i treninga dužina. Za ovo se moram zahvaliti prijatelju i treneru Erolu Mujanoviću koji je zaslužan za ovogodišnji program trčanja, i čiji savjeti i iskustvo daju ključnu dodanu vrijednost cijelom procesu. Prema navedenom programu već duže vremena trčimo između 30-40 km sedmično, i sve ovo je ustvari uvod u ozbiljniju pripremu za trčanje prvog maratona, ali to je neka druga tema.
Startni paket u Goteborgu u principu ne postoji. Dobijete čip i broj sa vlastitim imenom velikog fonta, što publici omogućava da vas simpatično bodre imenom. Naravno, uključena je medalja za završetak i neke stvari koje nisu tipične – npr. video u trajanju od 2 minute sa scenama sa 4-5 punktova gdje vas je snimila kamera.
Prilikom prijave trke smo napravili naivnu grešku jer smo označili da ćemo isti trčati za 2h, što nas je svrstalo u čak 18. startnu grupu od njih ukupno 24. Ovo je neminovno značilo mnogo gužve i objektivnu nemogućnost da se trči željenim pace-om koji je u mom slučaju trebao biti oko 5:20. Inače, nevjerovatna činjenica je da je razlika za start između prve i zadnje startne grupe više od 3 sata. Kada se dođe na lice mjesta postane jasno zašto je ovo slučaj – Goteborg nije velika metropola i sama trasa ne prolazi uvijek velikim i širokim avenijama, zbog čega je organizator iz objektivnih okolnosti rasporedio trkače u ovaj broj grupa sa pauzom između svake grupe od cca 10 minuta.
Staza polumaratona je relativno ravna sa nekoliko značajnih uspona, i prolazi kroz parkove, preko dva velika mosta u Goteborgu, dugo šetalište pored mora, kroz centar grada i završava na atletskom stadionu gdje je i početak. Prije dolaska u Goteborg pročitao sam da trku prati preko nevjerovatnih 200 hiljada gledalaca, a to se itekako osjetilo. Primijeti se da postoji tradicija gledanja trke i bodrenja trkača. Obzirom da trka traje bar 5-6 sati, mnogi gledaoci organizuju i piknik pored staze, skupe se cijele porodice ili grupe prijatelja koji simpatičnim doskočicama čine cijeli ugođaj interesantnijim. Veliki je broj bendova koji sviraju uživo, raznih umjetničkih performance-a, više muzičkih stanica i sl. Najveći (polu)maraton na kojem sam bio prije ovoga je Beč, i mogu reći da Goteborg ima neuporedivo više gledalaca i da je atmosfera mnogo bolja.
Voda se nalazi praktično na svaka 2 km, što je zgodno uvažavajući ogromne gužve i neprekidnu rijeku trkača, a tu su i prskalice vodom ukoliko se desi da je na dan trke toplije nego su to normalne trkačke temperature. Sugestija je da ukoliko želite trčati PB, prijavite da ćete trčati značajno brže nego to planirate i očekujete neku od bržih grupa gdje je manja mogućnost da ćete upadati među sporije trkače. Moje lično iskustvo je da sam nekoliko puta morao skoro stati ili hodati jer u tom trenutku nije bilo prostora za prestizanje, a zadnjih cca 4 km sam konstantno prestizao stotine trkača koji nisu mogli održavati pace. Bez obzira na to koliko budete imali (ne)sreće sa gužvom, važno je napomenuti da je Švedska pa i sam Goteborg često vjetrovit, što je i sada bio slučaj i to ne pomaže kod postizanja najboljih vremena, te da imaju dva značajna uspona (ukupni ‘elevation gain’ je prema Stravi 179 m). Osim toga, zbog gužve nije moguće trčati idealnom linijom pa sam trčao cca 350 m duže nego je dužina polumaratona, što takođe utiče na ukupno vrijeme i oduzme nekoliko minuta. U konačnici, moj pace je na kraju bio na nivou PB-a (5:24), ali zbog dužeg trčanja sam ga ipak propustio. Mirza je na svom prvom polumaratonu trčao istim pace-om kao i Aida i ja i pravio nam društvo, ali za njega je ovo više bio lagani trening i turistička tura Goteborgom, kada se uzme u obzir nivo spremnosti koju profesionalne sudije moraju imati. Dva dana poslije je imao utakmicu koju je trebao suditi pa nije želio rizikovati povredu ili veći umor koji bi mogao uticati na njegovu izvedbu na utakmici, te je pace prilagodio našem.
Sve u svemu, organizacija trke je izuzetna i nigdje nećete čekati duže nego što čekate na polumaratonu sa npr. hiljadu učesnika – sjajna zona za ‘bag drop’, veliki broj toaleta, brzo preuzimanje čipa i slični logistički detalji koji inače mogu pokvariti događaj ako nisu adekvatno organizovani. Na autobuskim i tramvajskim stanicama je na dan trke prisutan veliki broj volontera ili zaposlenika lokalnog gradskog prijevoznika, te je sve podređeno posjetiocima i trkačima kako bi u svakom trenutku imali prave informacije. Ono što je korisno spomenuti je i da u Goteborgu skoro da ne možete plaćati gotovinom tako da ponesite kartice i ne zamarajte se da li imate gotovinu. Meni jako simpatičan trenutak je bio kada smo prije trke kupili domaći kolač na štandu na kojem su bila dječica i prodavala po principu ‘plati koliko želiš’, a plaćanje se i na takvom štandu moglo obaviti isključivo bezgotovinski – nešto što je nezamislivo za BiH. Restorana je u Goteborgu mnogo, usluga je dobra, a pogotovo će zahvalni biti oni koji eventualno imaju određena ograničenja u ishrani jer Šveđani puno pažnje posvećuju tome da označe alergene i ponude bezglutenske, veganske ili vegetarijanske opcije jela.
Goteborg je polumaraton kojeg trebate doživjeti. Nije najljepši i nije najlakši ili najbolji, ali najveći definitivno jeste i samo zbog toga vrijedi da bude na listi onih gdje ćete trčati. Kada se uzme obzir broj gledaoca, historija koju ovaj događaj ima, odnos stanovnika i lokalnih vlasti prema istom, organizacija događaja i u konačnici dostupnost obzirom na direktan let iz Sarajeva, Goteborg postaje jedna od nezaobilaznih destinacija za trku polumaratona.
Vaši komentari
