Piše: Jasmina Sandžaktarević Bunić
48 sati prije polumaratona
Petak ujutro. Sunčan dan, savršen za kafu na terasi firme.
S mobitelom u ruci i prvom kafom, pregledavam društvene mreže. Među šarenilom objava – iskače informacija o predstojećem polumaratonu (18. Sarajevo polumaraton). Pomislim: “Eh, šteta. Nisam stigla da uradim dužine, još me zglob boli od povrede u junu”.
Nastavim da čitam. Majica? Roza! Moja boja. Da sad krenem po startni paket – pitanje je bi li uopšte još bilo nešto dostupno. I taman kad sam pomislila da odustanem od ideje – vidim da je moja firma jedan od sponzora! I da se paketi dijele kod nas. Mora da imamo rezervisane startne pakete za sponzore?
Skočim s terase kao da sam upravo vidjela kraj duge s blagom – pravo do marketing službe. “Hej, jel’ mi to stvarno možemo učestvovati kao predstavnici sponzora?” – pitam, glumeći da nisam već odlučila u glavi da ću trčati. I stvarno – možemo! Oprema se dijeli kod nas, imamo rezervisane startne pakete. Znak broj dva.
Uletim kolegi u kancelariju, on isto zadnjih mjeseci više vježba stolicu nego stazu. Nadam se da će me pokolebati, ali ne – čovjek jedva dočekao. Kaže: “Hajmo zajedno, ofirat ćemo se do kraja”. Atmosfera kao u onoj sceni iz “Glup i gluplji” kad biraju odijela za dejt.
Ostalo je bila formalnost. Do kraja radnog dana prijavljeni smo i stigla nam je potvrda od organizatora. Ja u nevjerici – ide se! Trčanje je stvarno neka posebna vrsta ljubavi. I ludosti, ali više ljubavi.
Taj dan sam ipak otišla na lagani trening snage, bez velikih kilaža. Trener se malo stresao kad sam mu rekla da sam se prijavila. “Sretno… i pametno”, rekao je kroz smijeh. To “pametan izbor” već je bilo na staklenim nogama.
24 sata prije trke
Probudi me rame. Ne mogu ga pomjeriti. Kakav crni polumaraton. Magnezij ide na maksimum, mažem sve što imam – od ljekarničkih krema do narodnih tinktura. Ako ne popusti, ništa od trke.
18 sati do trke
Odlazim po startni paket. Sama, bez pompe. Nadam se da ću nekog sresti iz škole trčanja – da uslikamo tu roza majicu. Nažalost, niko poznat. Samo ja i selfie. Ali zato… majica gori. Najbolja do sada!
12 sati prije trke
Rame popušta! Nastavljam s tretmanima, pijem vodu, jedem lagano. Počinjem osjećati uzbuđenje. Nije me više strah, samo malo – ali ono zdravo. Trkačko.
Jutro trke
Kafa prije svega – tradicija je tradicija. Dan savršen. Sunce, ali ne pretoplo, lagani povjetarac. Dolazim na start, svi nasmijani, sve šareno. Kolega donio tabletu protiv bolova – kaže koristi se kod zubobolje “kad više ne znaš šta ćeš”. Ja je uzmem. Ako me testiraju danas – padam doping test, garant.
Pojedem energetsku pločicu i sama sebi kažem: “Jasmina, sad je momenat da odustaneš”. Ali ne mogu. Ljudi oko mene, atmosfera, osmijesi, stari poznanici. Sretnem i bivšeg trenera, kolege, svi govore: “Ma hajmo zajedno, biće super.” I tu mi prekipi – idem, pa šta bude.
Start
Krenuli smo. Bez pritiska. Pace? Ne zanima me. Kudos na Stravi? Neka hvala. Samo osjećaj i osmijeh.
Na svakoj okrepi stajem, pijem vodu, mašem volonterima. Uživam. Gledam trkače – poznate i nepoznate. Neko maše, neko daje pet. Ljudi u kolicima, mame s bebama, djevojka s podrškom na biciklu, dva polugola trkača s trbušnjacima kao tabla čokolade… Ma ima svega!
Od 16. kilometra…
Počinje da popušta čudotvorna tableta. Malo više hodam. Na 19. kilometru – navijači i policija. Vide da hodam, pa podižu navijanje. Volonterka mi nudi opciju da me “zaganja”, policajac dodaje: “Možda bi bilo bolje da to uradim ja!” – i prasnu svi u smijeh. Nasmijaše i mene i šta ću pokrenem se i nastavim dalje.
Na zadnjem kilometru sretnem maratonce. Mahnem im, zaprijetim im da me ne požuruju hahhhaha. Na 300 metara do cilja opet stajem. Dva prolaznika viču: “Hajde bona, eno te pred ciljem!” – pa se i ja nasmijem. Pomislim – stvarno, kakav luksuz hodati 300 metara pred krajem, i još se smijati.
Na cilju kolega iz firme viče: “Ubrzaj, Jasmina, 10% na platu ako završiš!” Smijem se, mašem, ne mogu više ni pričati. Još jedan trkač dovikuje: “Hajde, čeka te banana i jabuka!” I eto me – ulazim u cilj s osmijehom preko cijelog lica.
Fakat sam uspjela. Ne mogu da vjerujem. Sve je u glavi.
Epilog
Reakcije? Fenomenalne. Ljudi iskreno iznenađeni, čak više nego kad sam radila trku za lični rekord. Neki su mi rekli da ih je moja priča motivisala. Ja sam samo htjela da probam. Očekivala sam bolove, ali ništa. Tijelo ipak pamti.
Nisam trčala redovno – možda jednom do dva puta sedmično – ali sam redovno trenirala snagu, tu i tamo plivala, kretala se. I to je očigledno bilo dovoljno. Nema čarobne formule. Samo ljubav prema pokretu i ono nešto u glavi što kaže: “Možeš”.
Na kraju – sjetim se riječi jednog trenera iz škole trčanja. Rekao je jednom na nekom zimskom treningu:
“Ako si u treningu, možeš bilo kad istrčati polumaraton”.
Tada mi je to zvučalo strašno. Danas mi zvuči kao istina.
P.S. I kolega je uspješno završio svoj polumaraton sa vremenom puno boljim od mog.
Vaši komentari
