IZUDIN KUTLOVAC: Od 160 kg do ultramaratona

Piše: Izudin Kutlovac

Moja sportska priča počinje u novembru 2022. godine, nakon oporavka od operacije odstranjivanja žučne kese.

Problemi sa žuči bili su direktna posljedica viška kilograma, u jednom trenutku vaga je pokazivala maksimalnih 160 kilograma. Jedan od ključnih okidača za promjenu, pored svakodnevnih životnih poteškoća koje takva težina nosi, bila je i dijagnoza doktora interniste: Obesitas. Ta riječ je, izgovorena mirno i stručno, imala veću težinu nego što sam tada mogao naslutiti.

Počeo sam skromno, laganim treninzima u teretani i ulaskom u svijet koji mi je do tada bio gotovo nepoznat. Postepeno sam ulazio u rutinu od četiri do pet treninga sedmično, uz fokus na zdraviju ishranu. Vremenom sam se počeo edukovati, učiti, isprobavati i primjenjivati nova saznanja u svakodnevnom životu.

Najbliži oblik aktivnosti trčanju u tom periodu bilo je hodanje na traci sa usponom. Trčanje kao fizičku aktivnost tada nisam mogao staviti u istu rečenicu sa sobom.

Prvi pokušaj trčanja desio se početkom februara 2023. godine. Uspio sam sastaviti sedam minuta neprekidnog trčanja. U tom periodu sam već bio na oko 120 kilograma. Nekome možda beznačajno, meni tada ogromno. Već 18. marta 2023. istrčao sam svojih prvih 5 kilometara na Velikoj aleji. Trčanje sam sve češće uključivao u sedmične aktivnosti, bez velikih planova, ali sa jasnom odlukom da radim nešto dobro za sebe.

Moja prva zvanična trka bila je Stojčevac 5K 2024. godine. Primarni razlog prijave bio je humanitarni karakter same trke, ali upravo tu je moja skromna trkačka avantura zaista počela. Prolazno vrijeme bilo je 30:52. Nakon te trke, trčanje postaje sastavni dio mojih sedmičnih rutina i treninga. Sljedeći korak bio je logičan, postavljanje novog cilja. Odluka je pala na Sarajevski polumaraton.

Period od jula do septembra shvatio sam mnogo ozbiljnije. Treninge sam počeo strukturirati kako bih na polumaraton došao koliko-toliko spreman. Počeo sam učiti o trčanju i prvi put se susreo sa pojmovima poput tempo trčanja, intervala, easy runa, long runa, fartleka. U tom periodu istrčao sam ukupno 237 kilometara, tada za mene ogromnu kilometražu. Imao sam cilj kakav ranije nikada nisam postavljao i tada sam shvatio jednu jednostavnu istinu da trčanje vraća tačno onoliko koliko mu damo vremena i truda.

Danak neiskustva platio sam sedam dana prije trke, kada sam odlučio istrčati long run od 21 kilometar, više kao provjeru nego pametnu odluku. Ipak, polumaraton sam istrčao bez većih problema, uz vrijeme 2:02:04.

Odmah nakon polumaratona uslijedilo je putovanje van države. Po povratku kući, pod uticajem klasičnog post-travel bluesa, pojavio se osjećaj praznine i potreba za novim izazovom.

Nakon razgovora s prijateljem, koji radi kao individualni trener kondicijske pripreme profesionalnih sportista, postavio sam mu jednostavno pitanje: da li je moguće spremiti maraton za tri mjeseca? Njegov odgovor bio je kratak – izvodivo je.

Uslijedila je potraga za trkom.

Nakon malo istraživanja i slatkog dvoumljenja, odluka je pala na maraton u Splitu, koji se održavao u februaru 2025. godine. Pripreme sam započeo 19. oktobra, a glavna vodilja bila mi je knjiga Abeceda trčanja autora Pavla Vlaheka i Ladislava Havaša. Sedmično sam radio četiri trkačka treninga: dva easy runa, jedan tempo ili intervalni trening i jedan long run.

Magla, smog i zagađen zrak dodatno su otežavali pripreme. Većinu tempo i intervalnih treninga radio sam na traci, dok su snijeg i kiša bili sve samo ne vjetar u leđa. Ipak, znao sam da me u Splitu nikakvi vremenski uslovi neće iznenaditi.

Poseban trenutak priprema bio je long run od 32 kilometra, istrčan 5. januara po svježe napadanom snijegu, uz temperaturu ispod nule i neočišćene trotoare na relaciji Ilidža – Butmirska cesta – Hrasnica. Ukupno sam u pripremama za maraton istrčao oko 450 kilometara.

Na maraton sam otišao bez vremenskih očekivanja i bez pritiska. Jedini cilj bio je istrčati ga. Maraton je prošao bez većih kriza i, što je najvažnije, bez povreda. Zvanično prolazno vrijeme bilo je 4:22:10.

U periodu nakon maratona, od februara do juna, trčao sam bez konkretnog cilja, isključivo kako trčanje ne bi ispalo iz navike. U tom periodu sam istrčao oko 250 kilometara, ali sam ipak trčao Stolački cener, gdje sam postavio lični rekord na 10 kilometara s vremenom 52:10. Ta trka mi je, bez velikih očekivanja, pokazala da se napredak često dešava i onda kada ga svjesno ne forsiramo.

Krajem juna, nakon još jednog putovanja i povratka kući, javio se poznat osjećaj. Potreba za novim izazovom. U međuvremenu, algoritmi su radili svoje: ultramaratoni, priče o izdržljivosti, razni izazovi… i negdje u tom moru sadržaja pojavila se ideja ultramaratona na Vilsu. Šest sati trčanja i cilj od 50 kilometara postali su sljedeća stepenica.

U julu sam istrčao 140 kilometara, ali su se tada pojavili prvi ozbiljniji problemi. Bolovi u listu i tetivi doveli su do prvog prekida trčanja. U augustu sam uspio svega 59 kilometara, u septembru 87. Ultramaraton sam na kraju odradio “na mišiće”, a zvanična distanca nakon šest sati bila je 49.157 kilometara.

Za kraj godine uspio sam zaokružiti brojku od 1.000 pretrčanih kilometara u 2025. godini.

Ova priča nema poruku o savršenstvu, niti o brzini. Ima samo jednu jednostavnu činjenicu, promjena je moguća. Ne preko noći, ne bez grešaka i ne bez odricanja, ali korak po korak. Ako sam ja, sa 160 kilograma i bez ikakve sportske pozadine, mogao doći do ultramaratona, onda je jasno da najveća prepreka najčešće nije tijelo, nego odluka da se krene.

Vaši komentari