10. MOSTARSKI POLUMARATON: Osvrt jednog stjegonoše

Piše: Đani Kosović

Dvadeset i prvog marta je održan deseti, jubilarni Mostarski polumaraton. Dosad najbrojniji, a po mnogočemu i najbolje organizovan u dosadašnjoj istoriji ove respektabilne sportske manifestacije.

Mostar je moj rodni grad i grad u kojem živim, a kako sada stvari stoje vjerovatno i grad u kojem ću provesti ostatak svog života. Naviknuti smo mi Mostarci na probleme, nedaće, nerijetko opterećeni dnevnopolitičkim igrama i igrankama, navodno podijeljeni i razjedinjeni, ali s druge strane i ponosni na svoje porijeklo i identitet. Grad sunca, svjetlosti i bezvremenski lijepe rijeke Neretve jednostavno ne želi podleći „pritiscima“, drži se i brani od negativne slike koja mu se uporno i u kontinuitetu nameće.

Ovaj mali „odušak“ nekih mojih unutrašnjih razmišljanja mi je bio potreban da izrazim još jednom, osmi put u mojoj rekreativnoj trkačkoj „karijeri“ zahvalnost organizatorima i svim ostalim akterima koji su se potrudili i omogućili nam jedan ovakav vrhunski sportsko – kulturni događaj.

Sama manifestacija je više od utrke, to je trodnevni festival sporta i kulture ispunjen pored glavne polumaratonske utrke i sa humanitarnom utrkom na 4 kilometra te brojnim pratećim sadržajima. Poseban kvalitet manifestaciji daje tradicionalna trkačka konferencija održana u petak, dan prije utrke. Na konferenciji su učestvovali kao panelisti tri sjajne osobe:

 – Erol Mujanović, osnivač Sarajevo Marathon i platforme Longevity.ba, doktor ekonomskih znanosti i dugogodišnji promotor zdravog i aktivnog načina života;

 – Kristijan Sindik, direktor Splitskog maratona i Bokeškog maratona. Kao trkač koji je nastupao na svim kontinentima i istrčao sve svjetske Majore;

 – Timur Čerkez, triatlonac s uspješno završenim Ironman distancama i predstavnik kompanije Rolla.

Svaki od gostiju obradio je interesantne trkačke teme, a slušaoci su dobili dosta vrijednih trkačkih informacija i proširili svoja znanja.

Posebno emotivan dio konferencije bila je dodjela posebnih priznanja trkačima koji su učestvovali na svih deset dosadašnjih izdanja. Pored prigodnih diploma i posebno dizajniranih majica, ovaj ekskluzivni mali klub je dobio i doživotnu startninu za sva buduća izdanja Mostarskog polumaratona. Svaka čast organizatoru na ovom potezu. Lično ih skoro sviju poznajem pa je i s te strane i u meni bila neka posebna emocija kod ove promocije. Naravno, pored same konferencije, manifestacija je obilovala i brojnim drugim događajima, zaista bi trebalo puno više prostora da se sve spomene i opiše.

Za ovogodišnju utrku nisam imao neka posebna očekivanja. Obzirom da sam fokus svoga trčanja prije nekoliko godina bazirao na maratonsku distancu, za neko posebno dobro polumaratonsko vrijeme nisam bio spreman pa sam planirao jedan dobar trening od 2 sata. Međutim, organizator je imao druge planove. Naime, dva dana prije utrke, prilikom preuzimanja startnog broja, zamole me da, ako mogu, budem oficijelni pacer na 1:50. Rekoh, tu sam negdje trenutno sa mogućnostima, ali ako treba prihvatiću. Tako je i bilo, dobijem onaj ruksačić i zastavicu tj. baner sa 1:50. Rekoh sebi kasnije, što mi je ovo trebalo, valja sad trčati. Nisam nikad bio u ovoj ulozi pa hajde jedan dodatni izazov, rekoh da probam. Nezgodna stvar je što taj tempo, znači negdje između 5:10 i 5:15 po kilometru obično ne trčim i inače nisam nešto familijaran s njim. Lakše se nekako nosim sa 5:00 ili 5:40 tempom kojim radim dosta treninga inače.

Na dan same utrke nije bilo neke pretjerane nervoze, supruga, kćerka i ja smo otišli direktno na start u Vojno te se tamo malo družili sa brojnim prijateljima i poznanicima. Atmosfera dobra kao i obično, s tom razlikom što me ovaj put, radi pejserskog banera i cijele te priče, dosta ljudi zaustavilo, slikalo se i prijavilo da trči uz mene. Rekoh sebi, baš lijepo, dodatni izazov i dodatna odgovornost. Problem službenih pejsera na utrkama leži u činjenici da ne trčite za sebe, niti trčite svoju utrku. Tu ste sa zadatkom da trkače koji imaju manje iskustva dovedete do ciljne linije za tačno određeno vrijeme. Koliko je pogubno da okasnite sa utrkom, toliko nije dobro ni prerano stići jer morate voditi računa da ti trkači imaju to kao svoj cilj, kao neki svoj trenutni maksimum i potencijal te svaki prejak tempo može ih prerano istrošiti i pokvariti cjelokupni dojam utrke. Nesavršenost GPSa, kalkulacije oko okrijepnih stanica i mini odmora, vremenske okolnosti i brojni drugi aspekti moraju se uzeti u obzir. Ja sam postavio tempo na oko 5:10, s tim da sam planirao malo odmora i da prohodam oko okrepnih stanica, a i računao sam da će GPS pokazati kojih 100 – 200 metara više. Dodatno, direktor utrke je zamolio da se ravnamo po gun vremenu, bez obzira u kojem trenutku smo prešli preko startne linije.

Trku sam počeo prema planu, početna gužva na prvom kilometru je splasnula i mogao se uhvatiti neki stabilan ritam trčanja. Da stvari neće baš biti tako jednostavne shvatio sam već nakon tog prvog kilometra, naime sistem zastavice koji sam nosio na leđima se pokvario i ispao te sam baner sa ciljnim vremenom na njemu morao do kraja utrke nositi u rukama. Dodatno, pokušavajući i istovremeno trčeći, da popravim stvar, sajla koja drži baner se slomila te mi je ostao jedan dio samo sajle na koji sam djelomično navukao baner i tako ga nosio praktički cijelu utrku. Zbog ove situacije sam i članak i ovo svoje iskustvo napisao kao iskustvo jednog stjegonoše jer sam sam sebi najviše na takvog jednog lika ličio. Dosta raje me je u onim dijelovima gdje se križamo u odlaznom i dolaznom pravcu (Novi most, Dubrovačka i sl) pitalo da mi pomognu da to namjestimo i tako. Hvala im na iskazanoj želji, ali pomoći nije bilo, puklo i gotovo. Nadam se samo da organizatoru nisam neki preveliki trošak naknadni stvorio jer preostala tri službena pejsera nisu imali tih problema.

Tempo sam dobro držao, nažalost možda i malo prebrzo pa sam na Carinski most pred ciljem, izašao sa nekih minut i pol bržim vremenom od planiranog. Malo sam tempo oborio, zaustavio se kod jednog policajca da samo onako ovlaš namjestim zastavicu na leđa pa je sam ulazak u cilj prošao kako  treba da prođe, sa uredno okačenim banerom na leđima. Vrijeme u cilju na kraju 1:50:04, rekao bih po planu, uz ovu moju malu korekciju na kraju.

Vjerujem da su kolege trkači koji su me ispratili do kraja ušli u cilj nešto ranije tj. nisu pravili ovu umjetnu pauzu kao ja. Bilo, prošlo, ja sam zadovoljan što sam na ovom desetom jubilarnom izdanju bio dio službene priče. Ako sam koga od trkača poremetio sa svojim pejsom i nešto bržim tempom od planiranog, ovim putem mu se izvinjavam, znam kako je.

Nakon utrke, sačekao sam u cilju suprugu i kćerku, došle su bez nekih većih problema, doduše vidno umorne i iscrpljene. Sačekali smo svi skupa start humanitarne utrke, koji je zadnjih godina zaista spektakularan i vrijedi ga doživiti, te smo svratili sa nekim trkačkim društvom na ručak i piće okrepe.

Za kraj, šta reći? Želio bih se zahvaliti prije svega svim trkačima koji su učestvovali, čestitati naravno najboljima te posebno naglasiti značaj i pomoć volontera i ostalih servisnih službi koje su omogućile održavanje ove prekrasne manifestacije. Svim trkačima koji su ovaj tekst pročitali do kraja, a nisu do sada uzeli učešće u Mostarskom polumaratonu od srca preporučujem da se prijave dogodine. Prijave su naravno već otvorene!

Vaši komentari