Piše: Edina Harbinja
London je najbolji na svijetu. Grad. I maraton.
Pristrasna jesam, obzirom da sam provela četiri divne godine tamo i često mu se vraćam, ali ja pišem pa mogu biti…
Već prošle godine, nakon prvog Londona, odlučila sam ga trčati svake godine dokle god imam kvalifikaciju Good for Age za UK rezidente. Kako stoje stvari, ako bude zdravlja, imat ću je još dugo.
Šteta je ne trčati nešto tako spektakularno kada imaš priliku, a više od milion ljudi koji apliciraju preko lutrije nema. Sljedeće godine će se možda održavati dva dana pa će šanse za sve biti malo veće.
Pripreme iz rubrike “šta još može poći po zlu”
Ovo su bile najhaotičnije pripreme od svih mojih maratona do sada. To sam znala i prije početka i bila sam spremna na improvizacije.
Ersan je sastavio plan, u koji je uklopio i Tokio maraton, ali on nije baš bio sretan svim tim improvizacijama koje su uslijedile, jer voli pripreme po PS-u.
Sve što je moglo da me snađe, snašlo me. Čak i rat. Noć prije Tokia napadnut je Iran, pa sam se jedva vratila. Ok, nisam slomila nogu ni završila u bolnici, ali opet…
Prije Tokija sam se borila s piriformisom, od kojeg je bol udarala ka zadnjoj loži i u trenucima jedva dozvoljavala da trčim. Kao pravi štreber, opet sam zapela tražiti uzrok i rješenje. Tako se uvijek posvetim i pokušam riješiti problem što prije i nastaviti trening.
Fizio Eva je ustanovila da nije lijeva loža nego piriformis i dala mi vježbe snage i istezanja za taj nezgodni mišić. Prionula sam na sve to, nastavila trčati i prije Tokija riješila problem u toj mjeri da ga nisam osjetila na trci.
Imala sam i jedan kratki početak prehlade koji sam sasjekla Ehinacea kapima i vitaminima.
Tokio je bio trening dužine, laganica pejsom oko 5, o čemu sam već pisala za MT. Nakon Tokija, dvije sedmice nisam baš mogla odraditi trening po planu. Jet lag i umor su me stigli pa sam malo “fušerila”. Ubrzo me uhvatila i nova prehlada pa sam preskočila jednu tempo dužinu.
Mislim da mi je imunitet pao zbog svega, putovanja, ali i posla u januaru i februaru kada sam radila i po 10 sati dnevno, nekad i više, da završim drugu knjigu. Uspjela sam, ali svo to sjedenje je možda dodatno doprinijelo problemima s piriformisom.
Mart je bio pun prekida, april pun putovanja.
April: putuj, trči, ponovi
U aprilu sam doslovno svake sedmice bila negdje. Nije da se žalim.
Brighton poslovno, pa Boston UK na vjetroviti half dvije sedmice prije Londona, gdje nisam uspjela držati tempo maratona uz užasan vjetar u prsa od 8. kilometra. Zatim Aberystwyth poslovno, pa sedmicu prije Londona Newport 10k, gdje sam trčala malo brže od maratonskog tempa, a Ersan 2:58 maraton.
Srećom, u aprilu više nije bilo prehlada ni problema sa zdravljem. Samo PMS, moram pomenuti. Ovaj put je London ipak pao u super fazu ciklusa, pa bar to. To se prošle godine nijednom nije desilo. I dva od tri maratona sam trčala po vrućini.
Tokio je bio topliji, ali za lagani tempo ok. Prognoze za London nisu bile kao prošle godine, 25 stepeni, ali opet je temperatura išla do 18. Nije idealno za maraton, ali nije ni strašno.
Posljednja sedmica tapera prošla je dobro, posla srednje, odmora malo više, carb loading 8–10 g po kilogramu, kilaža onako, oko 3 kg više nego u Valenciji kada sam bila najlakša.
Ipak, osjećala sam se snažno, uz sve treninge snage koje sam radila i do tri puta sedmično, dijelom i zbog piriformisa.
Subota: expo, pasta i minimalno hodanja (koliko je moguće)
London je obećavao slavlje. Došli Alma i Bane, trebao i Puško ali… Druženje s Dinom, James slavio rođendan. Svega.
U subotu iz Birminghama rano ujutro, pa pravac na expo. Nismo se dugo zadržali, gužva, nije mi se hodalo, a ni trošilo. Expo je inače po sadržaju najbolji od svih majora koje sam trčala do sada.
Rana večera s Dinom i Jamesom, pasta bolonjez, sokovi, mnogo UH taj dan, tečnih i čvrstih, spremna.
Tu noć sam spavala sasvim ok, nekih šest sati, napunila bateriju do pola, ustala oko 6 sati i lagano ka startu.
Start: sunce, kese za smeće i strateški WC plan
Uber do Charing Crossa, pa voz za Blackheath. Vozovi puni, ali ih je bilo dovoljno. Trkači su putovali besplatno cijeli dan.
Bila sam plava zona starta, treći val, start u 9:45. Desetak minuta iza elite.
Došla sam više od sat ranije, po običaju išla u WC desetak puta, sjedila na kesi za smeće koju sam ponijela baš u tu svrhu, ostavila stvari, popila jedan gel i lagano ka startu.
Zanimljivo, red pred muškim i ženskim pisoarima (peequal, još jedna posebnost Londona) bio je veći nego ispred običnih WC-a, pa sam ja preskočila i držala se provjerenog toitoija gdje redovi nisu bili veliki.
Sunce je grijalo, ali još nije bilo previše vruće. Ipak, moje pravilo je da je maraton vruć ako se ne smrzneš na startu, tako da je i ovaj bio na granici.
Gužva, nervoza i Tower Bridge kao nagrada
Prvih 5 km ok, pejs 4:35–4:37, ali nakon spajanja zona postalo je baš zagušeno. Gužva je trajala sve do Tower Bridgea na 20. kilometru, a najgore je bilo između 8. i 15. kilometra.
Bukvalno sam stalno kočila i mijenjala brzinu. Fizički naporno, mentalno još više. Nervirala sam se u trenutku kada sam trebala čuvati energiju za drugi dio. Ne znam kako je bile moguće imati toliko mnogo sporijih trkača u ovom valu. Možda su upisivali vremena koja su bila nerealna ili nisu mogli trenirati za to. Haos, uglavnom.
Tu sam već polako odustajala od plana i u glavi računala šta mogu držati, pejs ispod 5, pa ispod 4:50, samo da ne podnem previše.
A onda Tower Bridge.
Najljepši trenutak na bilo kojem maratonu koji sam trčala. Buka, energija, ljudi, osjećaj… ne može se opisati. Krene suza…
Half na 1:38:42, dakle oko PB tempa.
Kad se snaga vrati kad je najmanje očekuješ
Ovdje je već postalo vruće, ali ovaj put nisam se osjećala prazno kao prošle godine.
Voda u flašama (za razliku od Tokia, gdje dobiješ male čašice, vode do pola i manje), led u čašama kada je najteže, tuševi, sve je pomoglo, sve sam uzimala. Gelovi redovno svakih 6 km, Lucozade također. Trčala sam mokra sve vrijeme, od silne vode kojom sam se posipala.
Na stazi ludilo, bendovi, galama, ljudi nude voće, bombone, pivo, neki dijele vodu iz vlastitih zaliha. Zovu trkače po imenima. Ja u BRAT dresu, pa su me zvali “braaattt”. Fair enough.
Oko 25. kilometra – snaga se vratila. Desi se i to.
Počela sam ubrzavati umjesto da usporavam kako sam očekivala u ranoj fazi trke. Dio oko Canary Wharfa nije lagan, valovit je, pun okreta, ali osjećaj je bio dobar.
Sve do oko 35. km sam bila oprezna. Maraton je, može te spucati u sekundi.
Nije.
Zadnjih 5: kad kažeš “sad ili nikad”
Posljednjih 5 km sam išla koliko sam mogla.
Ersan na 39. km, čula sam ga tek kad sam već bila prošla, okrenula se i mahnula. Dinu i Jamesa nisam ni čula od buke, a bili su na posljednjem kilometru, preko puta Buckingham palate.
Pred kraj opet gužva, ali posljednji kilometar sam prestigla dosta ljudi i ušla jaka u cilj.
Nikad me manje noge nisu boljele nakon maratona.
Ljudi oko mene leže, šepaju, a ja hodam normalno i s karminom na usnama. Prioriteti. Volonteri se opet čude karminu koji je preživio maraton do kraja.
Cilj, šampanjac i presvlačenje na stanici
Lagano sam krenula do kamiona sa stvarima, upoznala dvije cure iz Irske, pa meeting point na Whitehallu, slovo G.
Ersan već tu, dolaze Dino i James. Presvlačenje na autobuskoj stanici, umotana u foliju, kao pravi iskusni maratonac.
Ručak s ekipom, došli Bane i Alma, smijeh, dobra energija. S medaljom sam dobila i čašu šampanjca koju, naravno, nisam odbila.
London nije kao NYC ili Boston po ponudama za trkače, ali i dalje vrlo solidno.
Pali svi rekordi, osim mog…
Poseban maraton iz mnogo razloga: Tigst Assefa svjetski rekord na “women only”, Sabastian Sawe 1:59:30 (da, sub 2 na maratonu), Kejelcha sub 2 na debi marataonu, opet oboren Guinness rekord za broj finišera i najveći iznos skupljen u humanitarne svrhe – 87,5 miliona funti.
U svojoj glavi sam se takmičila sa Sebastianom Vettelom, višestrukim prvakom Formula 1, ali me čovjek uzeo bez pardona, sub 3 na prvom maratonu. Bravo! Ipak, prošla sam bolje nego što sam očekivala s obzirom na haotične pripreme, posao i sve ostalo. Rezultat 3:18:24, drugi najbrži maraton, minut i po sporiji od PB-a iz Frankfurta.
Ove godine još Berlin, šesta zvjezdica, i New York, oba lagano.
Eto, 13. maraton ispao sretan.
Vaši komentari
