Uzbro i nizbrdo Dubrovačkog polumaratona

Već treću godinu učestvujem u Dubrovačkom polumaratonu. To je za mene postala već tradicija na neki način, a evo zašto. Svoje prvo rekreativno takmičarsko iskustvo sam iskusila upravo na ovoj trci 2015. godine. Da, upravo tako, kako kažu: „prstom pa u oko“ ili „prvo pa muško“.

458
Foto: Du Motion

Piše: Amela Trožić

U jesen 2014. godine je pala odluka da istrčim svoj prvi polumaraton u proljeće 2015. godine.
Uopće nisam razmišljala o stazi, o bilo kakvim drugim trkačkim uslovima ili bilo čemu već je bilo upravo tako, zažmiri i ubodi prstom na karti. Jedini uslovi su mi bili da je u regiji, kako bih mogla povesti i drugarice, da je toplo vrijeme i da je na moru (po mogućnosti).

I krenula je potraga na internetu. Prva opcija koja se ponudila sa svim ovim uslovima bio je Dubrovački polumaraton 2015. godina, prvi Dubrovački polumaraton. Nisam uopće mnogo razmišljala, to što je staza izgledala kao EKG snimak otkucaja srca mene nije puno pogađalo (nisam imala pojma šta znači trčati uz brdo) meni je bilo bitno da je sunce i da je na moru.

Te godine nije bilo mnogo trkača iz BiH. Sjećam se da je bilo preko 20 stepeni, da je vjetar duvao, da sam u tom momentu pomislila: “Divno, neka duva da ovu vrućinu malo razbije“, ali to sam rekla prije nego sam završila trku i bila crvena ko rakun ili pečena kokoš, jer nisam bila svjesna koliko me ustvari sunce opeklo, a to nisam shvatila jer je vjetar duvao pa se nisam ni namazala kremom za sunčanje (opet još jedna greška u nizu). Tad nisam imala ni sat, već sam mjerila vrijeme jednom od aplikacija na telefonu, opasala se gelovima… ma sve u svemu je izgledalo kao da idem na ratište, a ne na trku, ali kako god trku sam završila za 1:51, sretna i zadovoljna, sa suzama u očima od sreće.

Vratila sam se naredne godine, pa i ove godine.

Prošle godine je već bilo popriličan broj učesnika iz BiH, a ove godine vjerovatno duplo više. Mnoge sam prepoznala sa Facebook slika na samoj stazi tokom trke. To mi je posebno drago iz razloga što su ljudi počeli da trče i teže trke, da probijaju zonu komfornog trčanja, jer Dubrovački polumaraton je među težim stazama u regiji, posebno kad u kombinaciji dođu sunce, plus 20 stepeni i „povjetarac“. Vidjela sam veliki broj trkača u istom izdanju kao ja prije 2 godine, i tačno sam znala da se radi o početnicima, i svi su simpatični bili sa svom punom „vojnom“ spremom u borbi sa kilometrima.

Ove godine sam imala osjećaj da se cijelo Sarajevo, kao i pola BiH preselilo u Dubrovnik tih dana. Kud god se okrenem prepoznala sam nekog trkača. Divno, šta drugo da kažem.
Znam da svako od nas, ili u najvećem broju slučajeva, se na svakoj trci nada ili planira da popravi rezultat, odnosno ostvari bolje vrijeme, ali ova trka se trči da se u njoj uživa i da se preživi ono bezobrazno brdo koje vas dočeka na 19-om kilometru sa kojim nisam ni nakon treće godine gostovanja sklopila saradnju, uvijek me isto namuči, tako da se od 20-og kilometra bukvalno skotrljate na Stradun gdje se morate nasmijati jer ulazite u cilj i čeka vas stotine duša i fotografa koje tako pune života plješću vašem uspjehu, a vama nije ni do čega i rado biste ih poslali dođavola, ipak se nacerite jer trebate na slikama ispasti sa solidnim izrazom lica, a ne kao da vam nije do života.
Drago mi je što sam ove godine vidjela veliki broj trkača iz BiH. Da li su zadovoljni sa rezultatima ili ne, to ne znam, ali sigurno je da su svi sretni što su preživjeli ovu trku.

Vaši komentari

Banner