Piše: Ersan Bijedić
Bolje bit siguran u to da trke u BiH ne doživljavaš ozbiljnom opcijom za ostvarenje svog cilja prije nego upadneš u mrežu tuđeg javašluka. Ako baš na domaćoj trci juriš neki cilj (lični rekord ili nešto slično), opreza ni u jednom trenutku ne smije manjkati.
Jednostavno mnogi ne razumiju da uoči dolaska na startnu liniju iza mnogih trkača (istina, ne puno njih u BiH) stoji puno uloženog truda i da ne žele pri egzekuciji doživjeti neregularnost/neugodnost van svog uticaja.
Gluposti sa vrha tabele
Ipak kod nas možeš doći u cilj sa ličnim rekordom pa tek kasnije shvatit da si trčao dosta kraću stazu, saznati da si zakinut jer je ispred tebe u cilj došao neko drugi spram prijavljenog imena na listi ili iza nekog kalkulatora kojem je pet minuta prije starta odobreno da uz broj sa druge trke – trči tvoju distancu. Možeš čak trčati trku koja se reklamira kao AIMS certificirana pa shvatit da to ipak nije, iako to nije ni blizu vrhunca lažnog marketinga jer možeš čak saznati i da je pandemija koronavirusa završena prije par mjeseci te da je to valjda razlog zašto se opet organizuju pojedine trke!? Možeš doći u cilj maratona bez da te iko dočeka, na dan trke saznati da uopšte nisi za spisku iako si uredno uplatio kotizaciju, može ti biti neisplaćena novčana nagrada za pobjedu i slično.
A sve to je OK i ne povlači nikakvu odgovornost jer se domaćin uvijek može pokriti time se radi o “rekreativnoj trci ili trci koja se pravi radi druženja”.
Nevješti izgovori
Ova kategorija postoji samo u glavi pojedinca. Ako se na određenoj distanci organizuje trka, sa startom u isto vrijeme, kotizacijama, poretkom po vremenskim rezultatima, proglašenje najboljih i robno – novčane nagrade, to je sportsko takmičenje. U tom slučaju organizator se ne može postaviti u nekoga ko diktira ambicije trkača – učesnika. On ne zna šta su ciljevi ljudi koji dolaze na trke. Na samim učesnicima je da odluče hoće li trčati lagano, rekreativno, kao trening, ili će se utrkivati, juriti lični, dati najbolje od sebe.
Na organizatoru je da svima njima osigura uslove da ispune svoje sportske ciljeve, umjesto nevještih izgovora za podbačaj. Druženje je dio svake trke, a to druženje je još bolje ako trkač iz takmičenja iziđe zadovoljan.
Turbo folkeri
“Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa”. Rambo Amadeus
Kao i svi koji nešto rade u BiH, i organizatori trka se suočavaju sa dosta prepreka i problema (pogotovo u pandemiji), neki rade vrijedno da poprave i unaprijede stvari, međutim dojma sam da generalno gledano bh. trke u tom smislu, pet – šest godina od nekog većeg trkačkog booma kod nas, velikom većinom nazaduju ili stagniraju. I to zato što se zanemaruju temelji i bitne stvari za sportski događaj (korektne dužine staze, regularne prijave, rezultati…), nego se prvo radi na detaljima sa kojima bi ga trebali nadograđivati (svirka poslije trke, party, “spektakularan start”, medalje za trke koje se mogu završiti bez treninga, što deblji startni paketi i slične površne radosti kratkog roka). Šta je to nego turbo folk?
Ljudi ne mogu cijeniti nešto dobiveno olako, dok su s druge strane onemogućeni ostvariti svoje ciljeve trkači koji su uložili trud u svoj trening, jer šteka sportski dio organizacije.
“Good race, great organizer”
Lažni marketing radi punom parom. Tu se ide na račun neznanja i nezainteresovanosti trkača koji lošu organizaciju najčešće neće kazniti nedolaskom. Neće ni primijetiti da je bilo loše dok ne razviju dublje zanimanje za trčanjem. Kao “dokaz” da je ipak sve bilo u redu, ponekad se navode šupljak izjave trkača sa postolja. Nešto što očito može proći kod širih masa, sponzora ili u medijima nezainteresovanim za trčanje. Međutim radi se samo o trkačima koji love novčane nagrade i neće to kompromitovati iskrenim osvrtom na događaj. To su izjave vjerodostojne kao one ponavljajuće rečenice koje afričke sub-elitne trkače na europskim trkama nauče na engleskom izgovoriti njihovi agenti: “Dobra trka, izvrsna organizacija, nadam se da ću bit pozvan i iduće godine”.
Ustajala kaljuža
Pošto nema čelne organizacije koja bi se bavila uređenjem uličnih trka u BiH, imamo stanje kakvo imamo. Svi su u istom košu. A stanje i jeste takvo da niko izraženo ne odudara po organizaciji trka, bez obzira na nerealna oglašavanja o liderima zajednice i slično. Oni koji se trude napredovati dolaze u frustrirajući položaj kad vide da onaj pored njih bez ulaganja ima isti ili bolji tretman. A kategorizacija trka bi se mogla obaviti po potpuno pojednostavljenom kriteriju – koji od tih događaja ispunjavaju osnovne sportske kriterije, a koji ne.
Na kraju, iskreno uopšte mi ne djeluje da bi se stanje moglo popraviti uskoro zbog toga što o nekim detaljima koji se mogu odmah popraviti pišemo na MT dugo, ali se kod mnogih ne mijenjaju (čast izuzecima). Međutim smatram da ovakvo nepoštovanje uloženog trkačkog truda zaslužuje iskren osvrt, a ne šutnju trkača. Manimo se gluposti sa etiketiranjem ukazivača na ovo stanje nekakvim “negativcima”, “pljuvačima” ili slično, jer trkači su ti koji osjećaju na svojoj koži nemar i izlaze nezadovoljni sa takmičenja. Ko hoće napredovat, prihvatit će te opaske i uradit nešto s njima. Ko neće, eto “pljunem” i ja njemu još jednom na njegov trud!
Vaši komentari
