Periodički od organizatora utrke dobivate podsjetnike: „Još samo 3 dana možete otkazati svoju utrku uz povrat cjelokupne startnine“, tako da vas ne samo podsjete koliko malo vremena imate za donijeti odluku, već i koliko blizu je utrka.
Posljednjeg dana, posljednjeg sata, pred istek službenog roka za otkazivanje utrke odluka je donesena: idem turistički pogledati Valenciju, doživjeti utrku i odlučiti da li se želim na istu vratiti.
Kako je prošao moj put od prijave za Valencija maraton do same utrke, kako sam se provela u Valenciji i da li ću se ponovno vratiti, saznat ćete ubrzo.
Prijave na Valencija maraton
Prijava za Valenciju maraton ne razlikuje se od prijave za bilo koju utrku. No, ove godine organizator je objavio vrlo nejasna pravila oko kapaciteta i načina na koji se mogu prijaviti novi trkači, odnosno trkači koji ne čekaju svoju trku od prethodne godine, kada je utrka otkazana za većinu sudionika. Kada su prijave otvorene, prijavila sam se za listu čekanja. I čekala. Bilo je to u 8. mjesecu i gotovo sam zaboravila na utrku, kada je došao mail: imamo otvoreno mjesto za vas. Odmah sam rezervirala i platila mjesto (120 EUR).
Dobra je vijest ako otrčite Valencija maraton, imate pravo rezervirati svoje mjesto u ranim prijavama i po cijeni od 65 EUR.
Prilikom prijave navodite svoje najbolje vrijeme i na temelju toga ćete biti smješteni u jedan od tri vala starta koja postoje. Nažalost, ukoliko nemate menadžera, ne možete dobiti elitni start, što znači da se morate gužvati na startu s tisuću drugih trkača.
Put, smještaj i podizanje startnih paketa
Avionske karte rezervirala sam 3 tjedna prije utrke i odlučila putovati u petak, a vratiti se u nedjelju, nakon utrke, budući da je start u 8 ujutro i imam dovoljno vremena za let u 17h. Kako sam jako kasno krenula u organizaciju putu, smještaja blizu starta nije bilo puno, no uspjela sam pronaći sobu udaljenu 30 minuta hodanja od startno-ciljnog prostora. Soba je bila na odličnoj lokaciji, samo nekoliko minuta udaljena od stanice metroa, koja se nalazila na direktnoj liniji prema aerodromu.
Sve je bilo spremno za put, dok večer prije odlaska nisam dobila poruku: „Poštovani, vaš let za Amsterdam je otkazan. Uskoro ćemo vam se javiti sa svim detaljima“. U redu, nećemo paničariti, sigurno postoje neki drugi letovi. Barem do Amsterdama. Da, postoje, po cijeni od koje boli glava. Nakon što sam provela 2 sata gledajući sve moguće kombinacije letova do Amsterdama ili do Valencije, odustala i prihvatila da mi Valencija nije suđena ove godine, u moj mailbox stigla je rezervacija novih karata: Zagreb-Beč, Beč-Amsterdam. Bila sam sretna i uopće nisam razmišljala kako su dodali još jedno presjedanje na putu prema Valenciji.
I tako sam krenula u petak 3.12. na put po europskim aerodromima, kako bih mnogo sati kasnije sletjela na odredište – Valenciju. Za sam ulazak u Španjolsku bio je dovoljan brzi test ili dokaz o cijepljenju te ispunjeni obrazac sa stranica njihovog Ministarstva. Metro je vrlo pristupačan i jednostavan za korištenje, tako da smo vrlo brzo stigli do smještaja. Za ulazak u smještaj unaprijed smo dobili šifre te nismo imali nikakve interakcije s osobljem.
Kako je startni paket moguće podignuti najkasnije dan prije utrke, subota je bila u znaku podizanja paketa. Startni paketi podižu se u startno-ciljnom prostoru i organizacija je odlična. Nigdje se nisu stvarale gužve, unatoč tome što su tamo bile tisuće ljudi. No, da obiđete sve potrebne točke, potrebno je izdvojiti vremena i računati na to da noge nećete previše odmoriti.
Valencija maraton
Start u 8 ujutro znači samo jedno, buđenje u 4. Prije Kenije taj dio bi mi bio izazovan, no, Kenija je stvorila neke nove navike i dizanje u 4 uopće nije bio problem. Kako i nisam bila previše motivirana za samu utrku, izostao je dio nervoze koju obično mogu osjetiti par sata prije. Umjesto toga, bila sam vrlo opuštena i znala sam tempo koji želim držati tijelom utrke.
Oko 7 sati krenula sam pješke prema startu, i napokon stigla tamo pola sata kasnije. Da bi predali svoje stvari i došli do starta, ulazi se u zonu u koju smiju ulaziti samo trkači. Unutar zone potrebno je pronaći svoju boju i interval kojem pripada vaš startni broj, kako bi se predale sve stvari. Naravno, čekala sam do nekih 20 minuta pred start, kada sam odlučila skinuti toplu odjeću i predati sve što imam.
Da se dođe do startnog dijela, a moj start je bio prvi, potrebno je proći još nekoliko kontrola. Našla sam se u blizini starta nekih 15 minuta prije početka i tamo je bio kaos. Nisam sigurna da li su neki trkači tamo kampirali da bi ulovili dobro mjesto, ali gužva je bila velika, kao i guranje. Osobno sam bila udaljena nekih 100m od startne linije, a daljnje inzistiranje da se približim startnoj liniji moglo me koštati glave pa sam odlučila ostati na mjestu.
Da je utrka krenula shvatite po trkačkima ispred sebe koji su se počeli kretati. Prva 2 kilometra utrke bila su jako stresna zbog količine trkača koje su oko vas i ograničeni ste s vlastitim kretanjima, da i želite brže trčati, morate uložiti jako puno napora u zaobilaženje trkača. No, nakon prvotne gužve, gužva se ne smanjuje, ali je lakše pronaći grupu koja trči tempo koji vama odgovara, a to je za mene bila istinska ljepota ovog maratona – možete odabrati tempo koji želite i pronaći ljude oko sebe koji trče upravo taj tempo.
Prvih 10 kilometara prošlo mi je jako brzo. Količina ljudi koja je bila oko mene je bila velika. Drugih 10 kilometara također je prošlo jako brzo i uživala sam u trci, u tempu, u činjenici da je toliko drugih trkača oko mene. Nakon što sam prošla polumaraton, prvi puta sam počela osjećati da nešto nije kako treba, a do 25. kilometra shvatila sam da je za mene utrka završila i da će se moje uživanje pretvoriti jako brzo u patnju, ukoliko ne stanem. Tada nisam znala što točno ne valja, ali sam znala da nema smisla da nastavim utrku dalje i svojoj pratnji sam rekla da je za mene utrka završila i da me čeka na 30. kilometru. Moj plan u glavi je bio rastrčati se do 30. kilometra i to je to. I tako sam došla do 30. kilometra, a moje pratnje nigdje nije bilo. Odlučila sam nastaviti još jedan kilometar i nakon toga stati.
Ponekad treba pobijediti samog sebe
I tako sam stala na 31. kilometru utrke i razmišljala što ću sada: niti znam gdje sam, niti gdje je moja pratnja, a još manje kako da dođem do cilja. Kako nisam imala izbora, odlučila sam hodati uz trasu utrke. I dok sam hodala, razmišljala sam o tome kako imamo vremensko ograničenje do kada moramo napustiti smještaj i kako je moje hodanje vrlo sporo, odnosno vrijeme brzo prolazi, a oznake kilometara jako sporo dolaze. Vani je bilo hladno i hodanje nije bilo nimalo ugodno. U jednom trenutku sam shvatila da neću imati drugog izbora, nego završiti utrku, jer moram stići do cilja kako bih preuzela svoje stvari i pronašla svoju pratnju. I tada sam ugledala oznaku 36. kilometra. Ne znam koliko dugo sam hodala, niti kako sam se opet pronašla u utrci, ali znam da sam zadnjih 6 kilometara trčala jako brzo. Kilometri su prolazili kao sekunde, a atmosfera zadnjih par kilometara je bila nevjerojatna, prava šteta da se tako nešto propusti.
Na ulicama su bile tisuće navijača koji su bodrili trkače, a ulazak u cilj bio je veličanstven. Sam ciljni prostor bio je jako dobro organiziran i trkači su dobili sve što je bilo potrebno: od ciljnog paketa, vode, voća, probiotika….
Zaključak
Valencija maraton toliko me se dojmio da se sigurno vraćam iduće godine. Ukoliko izuzmem sam start utrke koji je bio kaotičan, sve ostalo u utrci bilo je savršeno. Staza je vrlo dinamična zbog stalnog mijenjanja smjera, a toliko ravna da sam imala neprekidno osjećaj da se krećemo nizbrdo. Nikada do sada nisam doživjela utrku u kojoj možeš odabrati tempo koji želiš pa i onaj brz tempo i da ćeš stalno biti okružen trkačima. Iako je ove godine vrijeme bilo iznadprosječno vjetrovito (priče da Valencija maraton prati vjetar su točne), vrlo jednostavno se pridružite skupini i na taj način ublažite utjecaj vjetra.
Organizacija utrke je na vrhunskom nivou, jedina zamjerka je što vrlo mali broj ljudi tamo, a posebno iz organizacije, pričaju engleski jezik. Na dan utrke sve je u Valenciji podređeno maratonu i takva atmosfera osjeti se ne samo među trkačima, već i među publikom. Mnogi u Valenciju dolaze ostvarivati svoje trkačke snove, ali ima i još više onih koji dolaze uživati u ovom maratonu.
Vaši komentari
