ERNA KURTIĆ: Put do kvalifikacije na Boston Marathon

Piše: Erna Kurtić

Zbog previše obaveza prema kući i djeci, trebao mi je “ispušni ventil” i način da sačuvam svoje duševno zdravlje.

S obzirom na situaciju da živim sa porodicom u Kaliforniji i nemam pomoći oko djece, znala sam da ako stvarno nešto hoću, a imam veliku volju, da moram naći neko izvanredno ekstra vrijeme, tj rano ujutro kad svi spavaju!

Naviku ranog ustajanja sam imala još od vremena dok smo živjeli u Dubaiju zbog  visokih vrućina i zbog ponovo istih razloga (mala djeca) nisam bila u prilici da mogu trčati kad hoću već se prilagođavala dječjim rasporedima, a i vremenskim (ne)prilikama pustinje.

Tako da  sam svako jutro počela da ustajem još ranije, prije zore, oko 4 ujutro i lagano teretana i traka za trčanje, sve dok se nisam “oslobodila” i počela trčati napolju – više me treadmill nikad nije ni vidio (osim ako je kiša), međutim u Kaliforniji je to bukvalno jednom do dva puta godišnje.

2019

U to vrijeme (2019) sam se nekako samo ispražnjavala, odnosno regenerirala i čistila um i misli kroz trčanje – bez nekakvog posebnog zadanog cilja i rezultata, ali sam nekako podsvjesno znala da moram bolje kanalisati svoju energiju i generalno svrhu svom treniranju, imati neki cilj, nešto!

S obzirom da trčanje, trening i napor odnosno izdržljivost, mi nisu neka nepoznanica zbog moje sportske prošlosti i decenija provedenih u košarci (trenirala sam od 7. do maltene 27. godine), nije mi se bilo teško naviknuti na nove napore. Ali ovaj put želja je nekako bila drugačija, jača  i veća , jer niko me nije “tjerao” da treniram – više, brže, bolje – sve je bilo bez pritiska, iz čistog rahatluka i zadovoljstva!

2020

U međuvremenu sam otrčala i prvi svoj polumaraton. Slučajnosti su se poklopile da imam priliku ne trčati sama prvu trku, tako da sam u februaru 2020, pred sami Covid-19 lockdown otrčala svoj 1. polumaraton Surf City u Huntington Beach 2020.

Trčala sam zajedno sa prijateljicom i obzirom da sam imala prilično jak trenažni ciklus u to vrijeme, trku sam istrčala lagano i samo sa jednim ciljem, “just to make it trough the finish line!’

Proći kroz ciljnu ravninu u Huntington Beach pored okeana je nevjerovatan osjećaj i nekako mi se poslije toga ponovo pojačao taj takmičarski duh, ali ovaj put borba je protiv same sebe, izvući maksimum iz mog trenutnog kapaciteta i spremnosti organizma. I naravno kao i svaki nestrpljivi trkač početnik, odlučim se prijaviti za narednu trku, naredni polumaraton, ali ovaj put sama i da probam izvuć maksimum.

S obzirom da mi je u svemu jedini cilj bio, SAMA SEBE NAPRAVITI MARATONCEM, bez pomoći trenera stigle su me i prve popratne povrede: upala petnih tetiva, zatim bol u cijelom stopalu, poslije toga ubrzano lupanje srca zbog “sive zone treninga“ gdje sam bukvalno svaki trening davala maksimum, ne fokusirajući se na lagane bazne milje, volumen i kvalitet nego samo na brojeve i kvantitet pretrčanih milja po vremenu koje ja želim da završim maraton.

Tako da sam u vrijeme COVID lockdown svoje frustracije liječila “virtualnim“ utrkama jer je sve bilo otkazano, pa sam tako San Diego half marathon otrčala za knap 2:00:05, a kroz par mjeseci San Francisco half marathon sa 1:44:00, gdje sam sebi s tim sve pravo žargonski rečeno „zabiberila“ – tada mi je to bio zavidan rezultat s obzirom na moje kratko trkačko iskustvo, ali sam poslije tog polumaratona osjetila da sam spremna za svoj “ultimate goal“ tj, da otrčim Full Marathon.

2021

Za mamin rođendan 1. maja. 2021. istrčala sam svoj prvi marathon Fusion Virtual! Osjećaj neprocjenjiv i nezaboravan. U međuvremenu sam sve više pokazivala strast prema trčanju i jedina želja mi je bila pronaći jedan maraton uživo u to vrijeme, dok je još uvijek sve u covid lockdown. Tada sam pronašla jedan jedini „in person Boston Qualifier“ maraton koji se odrzavao u Sun Valley, Idaho preko RUN REVEL.

Trenažni proces za Sun Valley je bio zanimljiv, ali mislim da sam napravila grešku što sam otrčala full maraton distancu 3 sedmice ranije i bila preumorna i iscrpljena – tako da sam ga zvanično otrčala 3:47:00 što je bilo nekoliko minuta preko kvalifikacionog BQ vremena za moju dobnu skupinu u to vrijeme.

Ali tada sam bila sigurna da je sljedeća moja trka Big Bear, California u jesen 2021!

Cilj – Boston Qualifier (BQ) vrijeme.

Čitajući dosta i slušajući svoje tijelo, ubijedila sam sebe da ovaj put mogu dobiti  BQ – Big Bear trka ima dobar i ‘brz’ downhill kurs, ma začas ću ja to! Međutim, ubrzo sam shvatila da imam prevelike ambicije. U tom razdoblju me zabole crijeva, naruši mi se remisija bolesti i odlučim da odgodi taj maraton i prenesem za prenesem za Denver Rockies u Juni 2022.

Ali tog oktobra sam ipak trčala virtual Boston Marathon, gdje je prvi puta u historiji održavanja maratona bila prilika da svako ko želi se prijavi bez kvalifikacija i otrči virtualno maraton distancu. Osjećaj divan, ali nepotpun! Ipak je to virtual, a BQ valja zaradit pa otić!

Tako da sam svoju agoniju za željenim vremenom produžila i BQ je ostao na čekanju do daljnjeg. Međutim želja i strast za trčanjem nikako nisu jenjavali, ali nisam usporila trening i radila sam kontinuirano na Heart Rate i gradila bazu, sve do aprila 2022. gdje sam otrčala LA Marathon – bukvalno iz zadovoljstva da uživam u gradu koji volim, a nemam priliku proći određenim ulicama zbog prije svega iz sigurnosnih razloga (Skid Row i slični downtown LA dijelovi).

Poslije tog aprilskog LA maratona sam imala već planiranu BQ trku na Revel RACES Denver Rockies, Colorado, međutim stvari ponovo nisu išle planiranim tokom. Zbog dječjih Waterpolo Junior Olympics kvalifikacija, ponovo odgodim tu Revel utrku i prijavim se za Novembar 2022. u Big Bear, California. Sticajem slučajnosti, ljeto sam provela trenirajući sa djecom na trailu, bukvalno svako jutro 2 mjeseca na vrh brda sa bob kolicima i trećim djetetom od 3 godine u njemu!

Dva mjeseca guranja kolica “u nebo”, plus zidanje baze se fakat na kraju isplatilo: u svojoj pred sezoni odnosno off sezoni nekako sam osjetila da ću ja to sve lagano i na Big Bear ja ću da trčim 3:33:33 sad il nikad. Sve se nekako počelo “poklapati“, tj. ja sam napunila 40tu godinu tog ljeta i dobila dodatnih 5 minuta za BQ vrijeme.

Trening plan za maraton sam promijenila u zadnji čas i umjesto naprednog kao što sam planirala mjesecima, zbog raznoraznih peripetija koje je život usput donosio, odlučim se na jednostavni, bukvalno isti maraton plan kao i za Sun Valley Idaho u junu 2021.

Mogu reći da mi cijelih 18 sedmica plana apsolutno ništa nije išlo po planu! Od treninga, ishrane, spavanja pa do željenog pejsa i na treninzima brzine, a i dužine. Nekako je sve mirisalo na još jedan “Fail“. Ali nisam htjela odustati. Kontam, odoh se pojavit, u najgorem slučaju otrčim lagano kao LA maraton i na kraju krajeva bitno mi je bilo samo proći kroz cilj i uzeti medalju da se nisam mučila džabe mjesecima, godinama.

Novembar 2022 – Big Bear Maraton, California

Pred sam maraton spavala sam bukvalno oko 4 sata prosječno cijelo ljeto, tako da kad sam uspjela odspavati 5 sati prije trke, osjećala sam pravi blessing! Jedan veoma važan detalj za Big Bear utrku jeste da je Big Bear planina na kojoj je bilo snijega u novembru i da prosječna je temperatura -2C , što je za mene bila dodatna prepreka, jer snijega i mraza i zime nisam osjetila zadnjih 8 godina.

Autobusi su bili organizirani za trku, tako da smo se vozili busevima i “penjali” kroz kurs, nisam imala s kime progovoriti šta mi se sve motalo po glavi, kontam samo, Bože dragi da se nekako spustim za narednih 6 sati na svojim nogama. Ništa mi drugo nije bitno i od svega odustajem, kakav crni BQ na ovakvoj zimi, ne mogu da se pomaknem, kamoli da istrčim maraton i da se borim za BQ. Sad trčim ovdje i nikad više!

I dok smo izlazili iz buseva prema startnoj liniji, razmišljam, ma stat ću na koral sa pace 8:30/milja gdje mogu i pokušati, s obzirom da je moj minimalni pace trebao biti 8:20 po milji za kvalifikaciono vrijeme u mojoj dobnoj skupini (3:40:00 ili ispod).

Trka je počela u 6 ujutro, a ja sam do tad bukvalno bila smrznuta / dva sata na minus temperaturama, noge i nožne prste bukvalno nisam osjećala! Nekako mi je kroz glavu prošlo da je možda najbolje da budem oko pejsera za 4h i ispod, pa ću vidjet kako dalje. Pogledam ljude oko sebe, pa kontam… ma ako oni mogu.. hajde valjda i ja mognem završit ispod 4 sata.

Trka je krenula, a ja se uopšte nisam “žurila“ prvu milju – bukvalno sam pokušavala samo da se odledim, nekako me nizbrdica nosila, međutim hladnoća je bila sve gora i gora, a ja kad sam vidjela sljedeću uzbrdicu na drugoj milji, malo mi je falilo da odustanem. Tu unutrašnju borbu same sebe protiv sebe je stvarno teško opisati. U jednu ruku čovjek zna i svjestan je da je sposoban istrčati dužinu, a u drugu od tolikog nekog samoizazvanog pritiska više ni sam sebi nisi jasan dal ćeš ikako išta moći izdržati, a kamoli stići do kraja 26 milja.

Ipak, glas razuma i svjesti je pobijedio i nekako sam se počela privikavati na uslove, prije svega vremenske, iako prste ruku, a niti nožne nisam osjećala sve do 13. milje!

Tek tada sam odlučila da bukvalno dam sve od sebe i da POKUŠAM da se borim za BQ. I svaka sljedeća milja je nekako bila lakša i brža, grupe ljudi i pejsere sam prolazila i sjećam se jedina stvar koja me je nosila jeste – da nemam šta izgubiti i da ZNAM duboko u sebi da radim negativni split vremena i da mi je drugi dio maratona jači od prvog.

I dok me iskustvo sa Sun Valley marathona naučilo da se “čuvam “ zida oko 18. milje, nekako mi se najviše počelo vrtiti po glavi da dobro rasporedim gelove i ostalu tečnost koju sam uzimala tokom trke, te da “ušparam” dovoljno minuta da zadnjih par milja, odnosno zadnjih 10k ostavim prostora da trčim ako treba i 10 min milju jer vrlo dobro znam šta bi moglo da me sačeka – ZID! Međutim, prolazila sam nikad brže kroz ključne dionice, iznenadila samu sebe i te kritične milje od 17. do 22. su mi skoro bile najbrže, najlakše! Osjecala sam kao da letim / bolje nego prvih 5k u svakom smislu.

Tek nakon 23. milje sam počela osjećati totalni umor i pad snage i izdržljivosti, pace je usporio, downhill je prestao i onda sam opet počela voditi borbu u glavi sama sa sobom, izdrži sad ili nikad! Cijelo to vrijeme sam “kalkulirala” koliko “lufta“ imam da uzmem BQ i koliko mogu usporiti, a da ipak dodjem na cilj sa nekim dodatnim vremenom… I onda zadnja milja. Ljudi navijaju, bodre trkače koji stižu na ciljnu ravninu. Sjećam se dobro tog osjećaja kad sam prošla kroz cilj i pogledala vrijeme 3:38:14.

OMG koja je to sreća bila ! Toliko očekivana, a u isto vrijeme i neplanirana, a i realizirana u bukvalno zadnji čas. Čudan osjećaj za opisati. Nevjerovatno iskustvo za doživjeti. Sljedeći korak je samo bio otići do stanice i uvjeriti se u oficijalno vrijeme. Uspjela sam dobiti Boston Qualifier vrijeme, od drugi put! Aplikacije za Boston su u septembru, a ja do tad imam u planu da trčim još jedan maraton, najvjerovatnije LA, ponovo lagano, i možda dodatnih par trail trka – šta će biti u međuvremenu, vidjet ćemo.

Nadam se najboljem jer imam cut-off od 1:46 min. Ali kako god da bude, ja sam svoj prvobitni glavni cilj već ostvarila.

A ljubav prema trčanju je samo sve jača i ako Bog da, uskoro bi se mogao probati i kakav ultramaraton, ali otom potom. Samo zdravlja!

Vaši komentari