ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Doping – trebamo li strože kazne?

Gotovo svakodnevno svjedočimo novim (otkrivenim) slučajevima u kojima atletičari (ali i drugi sportaši) koriste nedopuštene metode i/ili sredstva i time stvaraju nepoštenu prednost u performansu u odnosu na druge.

979
Banner
Banner

Drugim riječima, tijekom doping kontrole utvrdilo se da su koristili nedopuštena metode i/ili sredstva tijekom. Zadnji takav slučaj za koji sam osobno pročitala jest slučaj trkača Zane Robertsona.

Institucija koja je na međunarodnoj razini zadužena za doping kontrolu je Svjetska antidopinška agencija (WADA), a cijeli postupak, kao i prava i kazne, nalazi se u dokumentu “World anti-doping code”, gdje je opisano na koji način i pod kojim pravilima se provodi doping kontrola, na koji način se upravlja uzorcima i koje su posljedice ukoliko su u vašem uzorku pronađena nedozvoljena sredstva.

Inspirirana slučajem Zane Robertsona i mojim generalnim stavom da su kazne preblage, ispričat ću neka osnovna saznanja koja imam o doping kontroli, postojećem sustavu kazni i što osobno smatram da je jedina primjerena kazna.

Zane Robertson

Nedopuštena sredstva i anti-doping kontrola

Lista nedopuštenih metoda i sredstava redovito se ažurira od strane Svjetske antidopinške agencije te je podijeljena u nekoliko kategorija (općenita nedopuštena sredstva i metode, nedopuštena sredstva i metode koje se odnose samo na neke sportove i nedopuštena sredstva i metode tijekom natjecanja). Ukoliko u svoj organizam unosimo bilo što što spada u kategoriju proizvoda (prehrambenih ili farmaceutskih) i sudjelujemo na natjecanjima, trebali biste biti svjesni sastava onoga što unosimo u svoje tijelo i da li se ijedan sastav nalazi na listi nedopuštenih sredstava. Ovdje namjerno koristim riječ proizvod, a ne hrana, budući da ukoliko je hrana u izvornom obliku, ne sadrži (ili barem ne bi trebala) nedopuštena sredstva.

Dakle, ukoliko konzumiramo dodatke prehrani bilo koje vrste, bilo kakve lijekove ili pa čak i proizvode koji se oglašavaju da pospješuju oporavak ili performans, potrebno je zaviriti u listu i vidjeti da li se neki sastav ili čak cijeli proizvod nalazi na listi nedopuštenih sredstava. Sjećam se kada sam prvi puta otvorila listu kako bih provjerila da li je kofein nalazi na listi nedopuštenih sredstava i navedeno sredstvo uklonjeno je s liste 2004. godine. Također, u Hrvatskoj Hrvatski zavod za javno zdravstvo ažurno objavljuje popis lijekova koje sadrže zabranjene tvari, a koji se nalaze na hrvatskom tržištu (LINK). Recimo, ako netko konzumira tablete protiv bolova, može provjeriti da li se iste nalaze na popisu.

Drugim riječima, odgovornost je nas atletičara, sportaša da preispituje sve što unosimo u svoje tijelo i provjerimo da li je to u skladu s pravilnikom.

Doping kontrolu provodi državna i međunarodna agencija, ovisno o sustavu čiji ste dio. Generalno, doping kontrola se može provoditi na natjecanju i izvan natjecanja, uzimanjem uzoraka urina ili krvi. Testiranje na natjecanju uključuje razdoblje od 12 sati od početka natjecanja do kraja natjecanja. Osim toga, testiranje se može provesti i izvan natjecanja, bilo gdje i bilo kada, no uobičajena je praksa da se takvo testiranje provodi na sportašima koji su u sustavu ADAMS (Anti-Doping Administration & Management System). Sportaši koji su u sustavu ADAMS imaju obvezu dijeliti svoju lokaciju na dnevnoj razini kada su raspoloživi za pristup testiranju, a kontrolori dolaze nenajavljeno na adresu na kojoj je sportaš naveo da se nalazi u danu. Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj se redovito vrši takva kontrola. Da bi atletičar ušao u sustav ADAMS, treba biti predložen od strane nadležnog sportskog saveza nadležnoj anti-doping agenciji. O samim kriterijima ne znam puno, osim da se oni određuju od strane nadležnog sportskog saveza. Pokušala sam pronaći da li Hrvatski atletski savez ima jasno naznačene kriterije po kojem atletičar mora biti dio ADAMSa ili na temelju kojih će predložiti da atletičar uđe u navedeni sustav, no iste nisam mogla pronaći.

Postupak doping kontrole provodi se u nekoliko koraka, a prvi je odabir sportaša i obavješćivanje. Na natjecanju sportaš može biti odabran ciljano, slučajnim odabirom ili po plasmanu. Osobno sam odabrana 2 puta za doping testiranja, oba puta na natjecanju državnog ranga i oba puta po ulasku u ciljnu ravninu.

Kada ste odabrani, odmah će u ciljnoj ravnini do vas pristupiti dopinški kontrolor koji će vas obavijestiti da ste odabrani za doping kontrolu i trebat ćete potpisati obrazac kojim se to potvrđuje. U mojoj prvoj doping kontroli došlo je do propusta kontrolora te sam ja napustila ciljnu ravninu (ne znajući da sam po odabranoj metodi pozicije trebala ući u kontrolu) te me je nakon nekog vremena (nisam sigurna koliko je vremena prošlo) kontrolor sreo i obavijestio da sam odabrana. Napominjem ovo jer jednom kada atletičar uđe u cilj, a odabran je za doping kontrolu, ne bi smio odvajati se od kontrolora. Drugim riječima, ukoliko atletičar ima nekih obaveza ili potreba (npr dodjela nagrada, promjena odjeće, odlazak na wc itd), kontrolor je osoba koja će ga neprekidno pratiti i osigurati da atletičar od trenutka ulaska u cilj ne kompromitira doping kontrolu.

Jednom kada je atletičar odabran, mora se javiti u stanicu za doping kontrolu i kada je spreman dati uzorak, cijela procedura zapravo počinje. Oba puta kada sam pristupila kontroli, nisam imala problem odmah pristupiti davanju uzorka. Neću ulaziti u detalje cjelokupne procedure, budući da ima nekoliko specifičnih koraka, no ono što je važno, a možda nekom tko nije upoznat s cijekupnom procedurom, jest trenutak popunjavanja obrasca, što je zapravo završni dio cjelokupne procedure. Tijekom popunjavanja obrasca sportaš se ima prilike izjasniti o uzimanju lijekova i dodataka prehrani koje je nedavno koristio. Ovaj korak vrlo je važan i sportaš treba navesti sve što je uzimao te eventualno dodati komentar i priložiti medicinsku dokumentaciju. Pa, ukoliko ste konzumirali bilo kakve lijekove (čak i one protiv bolova), dodatke prehrani ili bilo što što mislite da je potrebno spomenuti, to se treba učiniti.

“Lakše, duže i jače”

Prvi puta za riječ EPO sam čula kada sam već ozbiljnije stupila u svijet trčanja, u razgovoru gdje je tema bila doping kod trkača. Od onda do danas, EPO je kontanstanta koja se čuje i naravno, mišljenje svakog trkača je da se svi drugi, posebno odlični trkači dopingiraju. Svatko ima svoje mišljenja, razne priče se plasiraju u javnosti i one su prisutne u trkačkim krugovima. Ja se povodim time da si nevin dok ti se krivnja ne dokaže.

Što je to EPO? EPO je hormon nadbubrežne žlijezde i odgovoran je za razvoj crvenih krvnih zrnaca u tijelu te se na tržištu pojavio kao lijek ljudima koji boluju od bubrežnih bolesti. Navedeni hormon stimulira produkciju crvenih krvnih zrnaca, čime se direktno utječe na brzinu kojom se kisik prenosi kroz tijelo.

Zane Robertson opisao je u svom intervju učinak EPOa: “Jednom kada sam ga uzeo, osjećao sam da se mogu kretati i trenirati kao da sam u odličnoj formi, a jasno je da nisam bio u odličnoj formi prije njegovog uzimanja. Osjećaš se mnogo lakšim i možeš trajati duže, kada izvodiš treninge na svom maksimumu. Dugoročno ima pozitivan učinak na tvoj trenažni proces, pomaže u oporavku, možeš trenirati jače i duže, oporavak zahtijeva minimalno vrijeme.”

Ono što je navedeni atletičar opisao je manje više što se i priča u trkačkom svijetu o ovom lijeku. Teško mi je zamisliti da od loše forme možeš uzimanjem jednog lijeka odjednom, preko noći, ući u odličnu formu, ali mi nije teško zamisliti onaj dio “da se osjećaš lakšim i možeš ići jače i duže” jer je to učinak visinskih priprema, ukoliko imaš kvalitetne i dovoljno duge pripreme na visini. Ne zovu se bez razloga visinke pripreme “prirodnim dopingom” jer upravo se u tijelu na prirodni način stimulira proizvodnja crvenih krvnih zrnaca.

Ono što si ja neprekidno postavljam kao pitanje: EPO je droga koja je godinama prisutna u sportu (ne samo trčanju), i jako proširena među sportašima, da li će doping kontrola nužno otkriti zloupotrebu ove droge? Odgovor je ne. Naravno, sve ovisi koliko često je sportaš izložen doping kontrolama i prema onome što znam, ne treba proći puno vremena od trenutka unosa EPOa u organizam do trenutka kada razina hormona u tijelu bude uobičajena, budući da se navedeni hormon prirodno nalazi u našem organizmu. Također, svi oni koji se koriste nedopuštenim sredstvima i metodama uvijek su barem jedan korak ispred doping kontrole i drugim riječima, znaju što rade. Danas nije teško dozirati nedopušteno sredstvo u količinama koje imaju efekt za sportaša, a nevidljive su za doping kontrolu.

Kazne

Jednom kada je uzorak sportaša pozitivan na nedopuštena sredstva ili je utvrđeno korištenje nedopuštenih metoda, postoji niz koraka od obavijesti sportaša do izricanje same kazne, budući da sportaš ima pravo na žalbu. U konačnici, kada je cijeli postupak završen te je utvrđena odgovornost sportaša, to uključuje i izricanje kazne.

Ukoliko je utvrđena odgovornost sportaša na natjecanju, kazna uključuje diskvalifikaciju s natjecanja, uključujući i oduzimanje eventualno steknutih medalja, novčanih nagrada i bodova. Također, atletičaru će biti onemogućeno sudjelovanje na bilo kojem natjecanju iduće 2 godine do doživotno, ovisno o nizu kriterija i dokazanoj krivnji. Naravno, ovo su kazne koje postoje na međunarodnoj razini, a dodatne kazne mogu se regulirati zakonima države kojoj sportaš pripada.

Trčanje je postalo izuzetno kompetitivan sport, u kojem je jako teško dugo biti na samom vrhu. I naravno, mogućnosti našeg tijela su limitirane i potrebni su sve veći ulozi da bi se postigao minimalni napredak. U takvom okruženju, koje može biti surovo, a vi kao pojedinac ne vidite izlazak iz situacije, nije teško zamisliti situaciju u kojoj posežete za nečim što nije dopušteno. Takvo ponašanje najčešće će se dogoditi kod profesionalnih sportaša koji ujedno i žive od svojeg rada. U intervjuu Zane Robertson opisao je svoju situaciju koja ga je dovela do odluke da počne konzumirati EPO. S ljudske strane možda i možemo razumjeti situaciju, ali ju ne možemo opravdati. Nije sport jedino mjesto gdje će ljudi posegnuti za sredstvima i metodama koje su zabranjene, kako bi stekli određenu prednost ili korist. To vidimo svakodnevno u politici, poslu, privatnom životu.

Treba imati na umu da če većina sportaša posegnuti za dopingom iz nekog očaja, a tek manja količina će to raditi zbog pohlepe ili nekih osobnih sklonosti da u životu idu najkraćim mogućim putem do svog cilja. Dio u kojem su trkači očajni, posebno kada promatramo nerazvijeni dio svijeta kao što su Kenija i Etiopija, nije teško razumjeti. Ne iznenađuju me svakodnevne vijesti iz Kenije gdje veliki broj trkača bude pozitivan na nedopuštena sredstva, budući da će ti ljudi učiniti bilo što da izađu iz svog siromašva, a konzumiranjem dopinga nemaju što za izgubiti.

Upravo dio “ne imati što za izgubiti” je nešto što će se često čudi kada se priča o dopingu. Jer, najgore što će im se dogoditi jest da će dobiti zabranu natjecanja određeni broj godina (u rijetkim slučajevima doživotno). Vraćajući se ponovno na intervju s Zane Robertsonom gdje ga je ispitivač (Dom Harvey) više puta pitao o njegovim prethodnim postignućima i da li će mu to biti oduzeto. Zane odgovara da neće, budući da jednom kada vam je kazna izrečena, slijedi eventualno oduzimanje svega stečenog na natjecanju na kojem je uzet uzorak, ukoliko je kontrola provedena tijekom natjecanja.

Osobnog sam mišljenja da kazne koje su propisane nisu dovoljne i da trebaju biti strože. Dobiti 4 godine (osnovna kazna), koju možete smanjiti na 2 godine (priznanjem i suradnjom) je nešto što podupire stav “nemam što za izgubiti”. Jedina primjerena kazna bila bi oduzimanje svega, odnosno brisanje svih rezultata koje je navedeni atletičar postigao. A onda, nakon što izrečena kazna prođe, neka krene iz početka. Zbog čega slavimo rekorde i rezultate sportaša za koje se kasnije uspostavilo da su varali? Pa čak i da su navedene rezultate postigli na pošten način, ulog tijekom posezanja za dopingom treba biti veći. Na taj način više će se slaviti uspjesi onih koji su pošteni, koji vlastitim trudom i zalaganjem postižu iznimne rezultate i jasno dati poruku da je varanje nešto što nije prihvatljivo i treba biti za svaku osudu.

Vaši komentari

Banner