ELVEDIN TUNOVIĆ: U još jednoj epizodi “Nisam brz, ali mogu dugo”

Piše: Elvedin Tunović

U prošloj godini nisam mogao uglaviti kruženje Polojom, jer su prioritet dobili proljetni maratoni (Split i Pariz), ali za prvi dio 2024. godine sam Polojsku ultru stavio kao centralnu proljetnu utrku u svoj kalendar.

S obzirom da mi je prošla godina bila godina s najviše pretrčanih kilometara do sada (4700) i da sam u novembru između ostalog istrčao i utrku na 12 sati u Zagrebu (119379m) bio sam uvjeren da će mi noge uz još kvalitetan početak ove godine (848 km u prva dva mjeseca) biti itekako spremne za solidnu „stotku“. Po pitanju načina treninga, trudio sam se imati što više trkačkih dana, te sam recimo u prva dva mjeseca ove godine trčao 55/60 dana, a u svakom od prethodna tri mjeseca sam radio po jedan ozbiljniji dužinski trening (43-45km).

U Zagreb sam na utrku išao sa dijelom svoje SRC ekipe koji su se prilično oduševili samim konceptom i atmosferom na ultra utrkama i odlučili mi praviti društvo i na ovoj utrci kroz štafetu 4x25km (Jasenka, Nejra, Adis, Vedran). Pametni ljudi, drugarski podijelili stotku na četiri dijela.

Put Slavonskog Broda je s nama krenula i Emina kao pratnja i logistička podrška i svi smo bili sigurni da je prava osoba za to i da će nam mnogo pomoći. Pomoglo nam je što je petak bio neradni dan zbog praznika, pa nam je sam put protekao dosta ležerno i u Slavonski Brod smo stigli nekada popodne i imali sasvim dovoljno vremena da se odmorimo pred utrku.

Standardno, nisam ni očekivao da ću se naspavati pred utrku, a dan nije sjajno počeo, jer me na konačno ustajanje natjeralo krvarenje iz nosa. Kao neko s hroničnom anemijom kojem je dragocjena svaka kap krvi nisam bio oduševljen što mi se to dešava pred jednu ovakvu utrku, ali šta da se radi.

Oko 7 sati smo krenuli prema startu kako bi na vrijeme stigli postaviti potrebnu logistiku, a društvo nam je pravio prijatelj i drag lik iz Zenice Edhem Smriko, koji je trčao svoju prvu ultru od 50km. Pored nas su se pozicionirali prijatelji iz SD Ultra Bihać, a kada me Armin Alagić vidio kako s punim rukama logistike idem prema mjestu na kojem smo se smjestili insistirao je da od mene preuzme bar stol, jer on ipak trči „samo 50“, a ja se trebam čuvati. Uz to je i srdačno navijao prilikom svakog mimoilaženja sa mnom tokom utrke i mnogo mu hvala na tome.

Sve je bilo spremno, a jedino što me brinulo što do utrke nisam uspio nabaviti neke od željenih patika, pa sam utrku odlučio trčati u već prilično istrošenim Saucony Endorphin Pro 2 patikama. Uz to sam kao „rezervne gume“ pripremio Asics Nossa Tri 14 i neki plan je bio da se preobujem u posljednjih 20-30 km, što mi se na kraju ipak nije dalo.

Što se tiče rezultatskih ciljeva, želja je bila trčati ispod 9 sati, a zadovoljilo bi me i popravljanje rezultata u odnosu na prethodnu Polojsku ultru. Smatrao sam da je bar to jako realno, jer sam u najmanju ruku bio jednako spreman kao tada, a sada već i dosta iskusniji, a iskustvo na ultrama je zaista od velike važnosti.

Trku sam u glavi podijelio na četiri dijela po 25 km. Dakle, to su četiri 25-ice po 2:15, ali s obzirom da su statistike takve da preko 90%, čak i vrhunskih ultraša doživi blagi pad u drugom dijelu ovakvih utrka, prve dvije četvrtine sam odlučio trčati za nijansu brže kako bi ostavio nešto prostora u drugom dijelu. To se pokazalo i na ovoj utrci i samo 1 od 59 finišera na 100km je imao drugi dio brži od prvog. Također je bio najavljen nešto iznadprosječno topliji dan za ovaj dio godine, pa sam i to imao na umu.

Trka je krenula, ja sam „upalio tempomat“ na 5:10 minuta po kilometru i prve dvije 25-ice su prošle zaista bez ikakvih problema, samo dva brza odlaska u toalet (prirodni, ništa Toi Toi!) na 13. i 33. kilometru. Prvih 25 sam prošao 2:10:25, drugih 2:09:35, prolaz na 50km 4:20:00. Dakle, za prvobitni cilj mi je bilo potrebno 4:39:59 u drugoj polovini utrke. Okrepu sam uzimao redovno i fino mi je „sjedala“, a zaista vrhunsku pomoć i podršku sam imao od svoje sjajne ekipe.

U drugom dijelu je bilo svega, a već u prvom krugu tog dijela je krenula bitka sa samim sobom. Znam imati problema na dužim utrkama u okviru koje se održava i kraća i nakon završetka 50. kilometra mi je kroz glavu prošla misao „Pa ovo mi je bilo taman!“. Ipak izgurao sam solidno i 11. krug od 5km, a tada sam nekada kako Nejra kaže ušao u onu svoju fazu „kada sviju mrzim i ignorišem“, prestao sam koristiti vlastitu okrepu i do kraja uzimao samo vodu i malo kole sa zvanične okrepe. Od 68. kilometra je krenula najveća kriza, prolaz na trećoj 25-ici razočaravajućih 2:28:30 i to je svakako bio kraj ambicija za sub 9, a stanje tijela i uma je bilo takvo da sam se oprostio i od napada na 100k lični rekord. Ekipa me pokušala motivisati na razne načine, a glavni adut im je bio planirani dernek kasnije navečer.

Ovom prilikom bi se zahvalio i sjajnom Mariu Lovriću koji je nakon svojih odrađenih 50 km bio velika podrška meni i svima koji su ostali na stazi. Jedini cilj u tom trenutku je bio završiti utrku i izbrojati do 100, jer sam uvijek mišljenja da je jednu ovakvu utrku svakako veliki uspjeh samo i završiti. Međutim, nekad oko 85. kilometra polako počinjem vraćati snagu i motivaciju i preračunavam u glavi da ako tako nastavim i budem držao tempo na malo ispod 6:00 min/km mogu izgurati bar bolje od 9:24:36 koliko sam išao prethodni put na Polojskoj. I uspio sam, kroz cilj sam prošao s rezultatom 9:21:23 i za više od tri minute popravio prethodni rezultat. Na kraju sretan, zadovoljan i ponosan na sebe.

Organizacija utrke je bila poprilično dobra, jedino sama ciljna zona je bila prilično razočaravajuća. Ok, s obzirom da i sam učestvujem u organizaciji utrka mogu razumjeti propust da je nestalo medalja, ali da u cilju ispred organizatora nema nikoga da te dočeka, obavijesti o tome, izvine se i eventualno kaže da ćemo finišerske medalje dobiti naknadno je sigurno veliki minus.

Informaciju da medalja nema za više od polovine učesnika na 100km sam dobio od prijatelja koji su me dočekali u cilju, a par minuta nakon završetka me Edhem upitao da li sam dobio finišersku majicu, a ni o tome nisam imao pojma, niti mi je ko uručio. Na kraju sam njega zamolio da je ode potražiti od organizatora, da bar nju kao uspomenu imam za ovaj poduhvat.

To svakako nije previše utjecalo na moju sreću i ponos nakon još jedne istrčane trocifrene kilometraže i vjerujem da ću se na ovu utrku vratiti.

Vaši komentari