ELVEDIN TUNOVIĆ: Prva “stotka” iz treće sreće i nakon dvije godine čekanja

Nakon završenog Podgoričkog maratona krajem novembra prošle godine napravio sam jednu kratku pauzu i nakon nje sam tri mjeseca priprema odlučio posvetiti spremanju svoje prve stotke.

908

Piše: Elvedin Tunović

Ideja da se okušam na kraljevskoj ultra disciplini se pojavila još prije par godina, otprilike nekada nakon završetka prve cestovne ultre od 61km (Zagreb-Čazma, Mart 2019).

Najviše preporuka sam dobio za Polojsku ultru u Slavonskom Brodu i prvi put je prijavio još 2020. godine. Ali s obzirom na previše poslovnih obaveza, te zime sam treninge stavio u drugi plan i samim time odustanje od utrke je bila jedna od mojih rijetkih razumnih odluka. Želja da se okušam na ovoj utrci je bila prisutna i godinu dana kasnije, međutim uslijed kovid mjera utrku su mogli trčati samo oni koji su nastupali na državnom prvenstvu Hrvatske. Dakle, treća sreća.

Priprema

Po pitanju samih priprema trčao sam uglavnom pet, te u centralnom dijelu priprema šest puta sedmično. Najveći obim treninga je bio u januaru gdje sam istrčao 443 kilometra, a za tri mjeseca priprema se nabralo blizu 1100 km. Većini kolega trkača je ta cifra izgledala golemo, međutim ja sam ih uporno ubjeđivao da je to zapravo neki minimum za spremiti jednu ovakvu utrku. Većina kilometara su bili sporiji, trudio sam se da ih što više bude na ciljanom tempu utrke, a najduži trening mi je bila maratonska distanca od 42.2km. Ono što je nama u Sarajevu problem kod spremanja jedne utrke ovoga tipa je prilično zagađena zima, u kojoj bude dosta dana kada je praktički nemoguće trčati vani, pa sam dobar dio ovih kilometara „ispeglao“ i na traci, ali me sreća ipak dosta pomazila, tako da sam većinu najdužih treninga ipak mogao odraditi vani. Jedini moj uslov je bio podnošljiv zrak. Minusi, snijeg, led i ostalo mi nisu bili prepreka da pobjegnem iz teretane.

Logistika

I tako dođe sedmica utrke. Osjećaj tokom cijelih priprema je bio odličan, bez ijednog problema maltene, da bi se tri dana pred utrku pojavila jaka bol u donjem dijelu leđa koja me prilično zabrinula i zbog koje sam morao i preskočiti posljednji trening pred trku, to je bio jedini propušten trening za tri mjeseca. U naredna dva dana bol se smanjila i ipak se pojavila vjera da mi neće praviti preveliki problem na utrci.

Utrke ovakvog tipa su logistički dosta zahtjevnije od kraćih cestovnih, tako da sam i sam na start došao sa punom torbom u kojoj je bilo svega, od rezervih pari svakog dijela opreme do stvari koje sam planirao uzimati kao okrepu. Uz zvaničnu okrepu blizu starta svi trkači su imali mogućnost postaviti i vlastite, tako da sam to svakako iskoristio. Taj momenat „support kampa“ je zaista poseban i jako bitan na ultrama. Organizovanost pojedinih mi je stvarno izgledala fascinantno, a i sam sam imao veliku pomoć i podršku od Selme Kukić i Stefana Milovića, kao i mog BURT tima.

Tok utrke

Samu utrku sam krenuo nešto brže od planiranog. Mirsad Abdaković, koji mi je cijelu utrku bio velika podrška duž staze, me na 15. kilometru upozorio da ne bi bilo loše malo spustiti tempo, da bi me moglo stići kasnije “jer to je ipak stoja“. Ja standardno svojeglav sam ga samo djelomično poslušao. Osjećaj je bio zaista dobar, okrepu sam uzimao redovno i po planu, a čak i ona bol u leđima koja je bila prisutna i jutro pred utrku je nakon nekog vremena skroz nestala. Tempo u prvom dijelu utrke je bio prilično ujednačen, prolaz na maratonu je bio 3:34, a na 50km 4:14. U drugom dijelu utrke su me stigle one Mirsine riječi i uslijedio je ipak pad. Ne mogu reći da su to bile neke posebne krize, nego je tijelo naprosto postajalo sve umornije, pa sam ga slušajući ipak znatno oborio tempo koji sam imao u prvih 50 kilometara. Nakon 60. kilometra sama pomisao na okrepu i da bi trebao nešto na njoj uzeti mi je izazivala mučninu i to me malo brinulo, ali tu sam dobio Mirsadovo ohrabrenje da je to u redu i da mogu do kraja izgurati i bez okrepe s obzirom da sam je do tada redovno uzimao. Tako da sam posljednjih 35-40 kilometara izgurao na vodi i nešto kole sa zvanične okrepe, a svoju uporno zaobilazio, iako me svaki put kad bi prolazio tuda Stefan naprosto molio da uzmem bila šta.

Zadnjih 5K

Posljednji 20. krug od 5 kilometara mi je bio definitivno najteži i najsporiji, ali nisam se ni trudio žuriti, jer sam u glavi proračunao da imam zadovoljavajućih ispod 9 i pol sati makar ga maltene i prohodao i u cilj sam ušao sa vremenom 9:24:36. 32. mjesto od 90 trkača koji su startali, od kojih je 67 uspješno završilo utrku. Manjak iskustva na ovakvoj distanci me koštao i nešto boljeg rezultata, ali sve u svemu prilično zadovoljan za prvi put.

Zaključak

Utrku je obilježilo dosta sjajnih rezultata. Znao sam i prije ovoga da je Hrvatska zapravo svjetska ultraška sila i da imaju veoma jaku ultra scenu, ali sam se vidjevši sve to na djelu dodatno fascinirao, posebno ženskom konkurencijom, a i sama utrka je bila na organizacijski visokom nivou.

Ono što sam se pitao je kakvo će biti stanje tijela dan-dva nakon utrke, ali osim malo natečenog zgloba lijeve noge, većih problema nije bilo. Sve u svemu, cestovne ultre su definitivno stvar u kojoj se pronalazim i sve ovo ću rado ponoviti.

Vaši komentari

Banner