EDAH ŽDRALOVIĆ: Mladić i more

Piše: Edah Ždralović

Kroz sjećanja silnih lektira iz srednje škole, roman “Starac i more” na puno načina me je podsjetio na moj prvi polumaraton.

Nisam starac, te sam zbog toga nazvao svoju priču sa prvog polumaratona Mladić i more.

Moja želja da istrčim polumaraton nastala je čitajući baš na ovom portalu iskustvo Amre Turalić o njenom prvom polumaratonu. To je bilo u septembru 2023. godine, kada sam zbog te priče odlučio da se pridružim ekipi Trčanje i to (čitaj “best decision ever”).

U istom mjesecu sam zapisao svoje ciljeve za budućnost na poleđinu neke vizit kartice. Pored ciljeva kao što su završiti fakultet, položi ispit iz matematike, pisalo je i “HALFMARATHON 1:50”. Tu karticu sam ubrzo zaboravio ili sakrio sam od sebe u džep od jakne koju rijetko nosim.

Baš kao što starcu, na početku knjige život nije išao po planu, tako ni meni ova 2024. godina nije krenula po planu. Januarsko-februarski ispitni rokovi su loše prošli, nisam primljen na jednom studentskom poslu, i morao sam da se preselim u drugi stan. U tom, trenutku kao takvom, još čekam nešto da ulovim što će mi popraviti samopouzdanje.

Pripreme za Split polumaraton su krenule još u novembru sa ekipom Trčanje i To i tekle su odlično. Međutim, dvije sedmice pred Split polumaraton povrijedio sam lijevi nožni zglob. Šta sada?! Poslušam raju iz Trčanja i to, da pauziram barem 7 dana ako hoću da ikako trčim u Splitu. U tom odmaranju uhvati me i prehlada. Nećeš sada Edah nigdje!

Nakon 7 dana, u posljednoj sedmici pred Split, odradim dva lakša treninga i idemo. Istrčat ću to, kako znam i umijem, govorio sam samom sebi. U putu za Split većina ekipe me pitala koji mi je plan za polumaraton i koje vrijeme ganjam, a ja šutim ne znam ni sam da li je to vrijeme od 1:50 uopšte više realno sa nesigurnim zglobom i još nesigurnijim samim sobom.

Noć prije trke, trener Jasmin me pita da li želim sa njim da trčim polumaraton za vrijeme 2:00, gdje sam ja rekao samo “neću”, on mi je na to odgovorio “imaš pejsera* na 1:50”. Mislim da ni on, ni ja, tada nismo bili sigurni da li ja to mogu.

 *pejser – osoba koja trči ujednačenim tempom kako bi završio trku u određenom roku.

Nedjelja, pola sedam ujutru, doručak, kafa, spremanje, i odlazak na start. Približava se 9 sati i početak trke.

Nervozan.

Uzbuđen.

Kreće pjesma Dine Dvornika “Ništa kontra Splita”. Vežite se, polijećemo!

Tolika euforija i adrenalin unutar mene na startu da sam imao želju da otrčim šprint odmah na startu. Srećom, rijeka ljudi ispred mene je bila jedina, ali dovoljna prepreka da ne upropastim svoju trku početničkom greškom.

Plovio sam prvih deset kilometara sa lakoćom, nisam se ni zadihao. Pjevanje, osmijeh od uha do uha i čisto uživanje. E već idućih 5 kilometara nije bilo mirno more, osjećao sam da se situacija mjenja i da moje noge nisu toliko dobro raspoložene kao prije. Na 14. kilometru sam osjetio da mi je kamenčić upao u desnu patiku. Pa kud baš sad?!

Na 15. kilometru srećem raju iz Sarajeva, tačnije SRC-a, gdje pitam Tunu koji je njima cilj.

-“1:50, može i minuta, dvije više”. Na šta ja kažem:

-“I meni isto, samo ni sekundu više”.

Razmišljam, ipak oni ne trče svoj prvi polumaraton.

Eh, 16. kilometar i dolazi ono zbog čega sam se uopšte i sjetio romana Starac i more.

Na tom kilometru dolazi brdo zvano Marjan, brdo o kojem sam samo čuo priče i gdje svaki trkač ima svoje mišljenje o njegovoj “težini”.

Da Ernest Hemingvej piše ovaj tekst poprilično sam siguran da bi ga nazvao Mladić i Marjan. Za većinu turista i Splićana Marjan predstavlja brdo, prelijepi park, i odlično mjesto za odmor u prirodi sa prelijepim pogledom na Split, a meni, u tom trenutku, ljutog neprijatelja, koji samo želi da ja ne uspijem. Nisam dobar u trčanju uzbrdo i mislim da se to ovdje itekako vidjelo.

Kako je krenuo uspon na Marjan, tako sam ja krenuo sam sebe lagati “još 200 metara i ide nizbrdo”. Nije bilo 200 metara, bilo je 2 kilometra i laganje je sve manje i manje “palilo”, otkucaji srca ubrzavaju, a ja usporavam. Pejseri sa plavim majcama i natpisima 1:50 (IDEMOOOO!) se udaljavaju i već sam počeo razmišljati o tome da li je neuspjeh istrčati preko 1:50.

Da nisam u proteklih 84 dana doživio dosta neuspjeha možda bih se i zadovoljio sa usporavanjem i rezultatom preko 1:50, ali već sam bio odavno žedan pobjede, a strah od ponovnog razočarenja je bio jači od glasova za odustajanje.

”Ali čovjek nije stvoren za poraze, čovjek može propasti, ali ne može biti poražen.”

U toj oluji osjetim da onaj kamenčić u desnoj patici nije bio kamečić, već žulj koji je tek sada pukao. Ugledam tada ispred sebe Ferida Bracu, za kojeg znam da je ciljao sigurno bolje vrijeme od 1:50 i shvatim da i on muku muči sa Marjanom.

Ne znam zašto, ali tada krećem da ubrzavam i da se vraćam do pacera. Uskoro se završava i Marjan i kreće spuštanje. 18. kilometar i pejseri nisu više daleko. Cilj postaje staviti nogu ispred druge noge i tehnika trčanja je totalno nestala.

Kako dolazi 20. kilometar, tako sam sustigao pejsera i osjećam već da ću stići ispod 1:50. Emocije blokiraju jedna drugu i više nisam ni svjestan gdje sam. Zaboravio sam i na žulj i na trku i na Marjan. Ulazim u cilj sa vremenom 1:49:17. Ovo je za sve pale ispite i sve neuspjehe u 2024. godini.

Iskreno ovo bi bilo daleko od realnosti da nije bilo moje ekipe Trčanje i to. Raja, hvala vam! Hvala roditeljima, sestri i nani. Hvala Moje trčanje na ukazanoj prilici da ispričam svoju priču.

Vaši komentari