ZAPISI SA FLORIDE: Trail polumaraton, Colt Creek, Florida

Piše: Meho Bahtić

Kada sam s njom u prodavnici, u kolicima obično pored stvari koje su na spisku završe i čokolada, bojanka, plastelin, sladoled, šareni mirišljavi sapun…

Meho Bahtić je rođen u Bosanskom Novom, a od 1997. godine, uz povremene kraće i duže boravke u domovini, živi na Floridi gdje je završio studij društvenih nauka i studij fizikalne terapije. Kao pisac je objavljivao svoje priče u više bh. i regionalnih medija. Strastven je trkač, maratonac i ultramaratonac.

Stavljamo stvari u prtljažnik i sjedamo u auto. Palim svjetla, već je sumrak, i vidim odraz svog auta u autu parkiranom preko puta. Desno mi svjetlo ne radi. Kasno je sad da se time opterećujem, idemo kući. Liježem ranije, utrka je u pola osam ujutro, a valja mi do mjesta gdje se odvija voziti sat i po nepoznatim putevima. Ali ne mogu zaspati. Razmišljam, ne bi bilo dobro da me ujutro policija zaustavi zbog svjetla koje ne radi i poremeti mi ritam pred trčanje, a što je još i važnije, svjetlo mi je neophodno pošto je utrka u šumi daleko od naselja, valja se dotle voziti nepoznatim, uskim, neosvjetljenim putem. Kao za inat, na drugom autu mi je klima uređaj prestao raditi. Za sutra najavljuju kišu, a na Floridi je već ugrijalo i počele sparine i nemoguće je voziti zatvorenih prozora. Dakle drugo auto otpada. Ustajem, oblačim se i vozim do najbliže još otvorene auto radnje. Parkiram pod uličnu svjetiljku, na telefonu na YouTube-u nalazim upute za mijenjanje sijalice u mom autu, mijenjam je i vozim kući. Liježem i dok napokon zaspim već je poprilično kasno. Ustajem u pet, pravim kafu, sjedam u auto, palim satelitsko navođenje i krećem. Nakon nekog vremena mi je baš drago što sam zamijenio sijalicu jer što sam bliže odredištu ceste su sve uže i tamnije. Stižem, parkiralište već puno. Parkiram na travu, uzimam broj, kačim ga na majicu, jedem kašiku meda i pijem zadnjih par gutljaja vode. Odlazim na platformu na jezeru da se zagrijem, polako se razdanjuje, vidim da uz platformu plutaju dva povelika aligatora. Ništa čudno, sada im je sezona parenja, aktivni su i viđam ih svakodnevno. A i ovo jezero se zove, u slobodnom prevodu, mada nespretno zvuči: “Aligatorsko jezero.” Vrijeme je, idem na mjesto starta. Gledam da sam što bliže startnoj liniji pošto se što prije želim odvojiti od ostalih trkača. Par riječi organizatora pa himna. Između ostalog su rekli da ne razmišljamo o ličnim rekordima jer je staza na dosta mjesta klizava, cijelu je noć padala kiša, prošarana je lokvama i blatom. I da ne obilazimo stazu previše ako ćemo zaobilaziti lokve – zbog zmija. Napokon krećemo. Trčim brzo, grupica od nas dvadesetak se izdvaja od ostalih. Uskoro se i nekoliko najbržih izdvaja iz naše grupice. Prednost manjih utrka na duge staze poput ove je što se vremenom možeš izdvojiti i od onih ispred i iza tebe. Obično sam na početku trke težak, tražim sebe, tražim ritam. Ne nosim nikakve uređaje za mjerenje brzine, ne nosim ni najobičniji sat, sve mi je to opterećenje, distrakcija. Ne želim ići prebrzo, strah me je da ne izgorim i nemam snage da završim cijelu utrku, a ne želim ni trčati presporo i imati razočaravajući rezultat. Idem po osjećaju i ritmu utrke. Obično negdje pred polovinu naiđe kriza, počnem se pitati idem li pravim tempom, hoću li izdržati do kraja, zašto uopšte ovo i radim. Da bi bio spreman za ovakve utrke moraš shvatiti da postoji velika mogućnost da ćeš se osjećati fizički neugodno dugo vremena. Ali znam da će kriza proći i da će u jednom momentu, neprimjetno, trčanje postati automatsko. To se uvijek desi. I onda mi se čini kao da sam se odvojio od svoga tijela; tijelo trči bez umaranja, disanje je ravnomjerno, a ja sam negdje sa strane i sve to posmatram. Onda će pred kraj opet biti teško jer ću ubrzavati i pokušati prestići koga mogu. Kako god, znam da neću odustati i neću usporavati, pogotovo neću hodati osim ako se fizički ne povrijedim. Svaka je ova trka prije svega trka sa samim sobom. Dok trčim razmišljam kako ću se poslije trke nagraditi velikom šoljom kafe i kroasanom sa čokoladom. Kupit ću ih negdje usput, naći dobru muziku na radiju i polako uživati u autu dok vozim kući.

Upozorenje organizatora se ubrzo ostvarilo. Puno je blata, lokvi, i moramo usporavati da se ne okliznemo i ne padnemo, ili gubiti vrijeme zaobilazeći ih. Negdje oko desetog kilometra nailazi velika blatnjava lokva koju je nemoguće zaobići i polako trčim kroz nju. Sada su mi tene i čarape natopljene vodom, teške, ali mislim da će mi to biti prednost u odnosu na ostale trkače pošto svakodnevno trčim bez obzira na vremenske uslove. Trčim i na četiri i na četrdeset stepeni, i po kiši i suncu. Nije mi prvi put da trčim u mokrim tenama.

Sve prethodne trke sam trčao po asfaltu, ovo je prva po šumskim stazama i drugačija je, teža, sporija. Ali je krajolik neuporedivo ljepši. Vruće je i sparno, sinoć je padala kiša, a jutros ugrijalo sunce, ali ova sparina miriši beharom, a nigdje traga betonu, građevinama, oči pune zelene i plave.

Izbijamo na čistinu pred cilj, još možda kilometar. Ocijenim da dva trkača ispred sebe mogu prestići, ostali su mi predaleko. Ubrzavam zadnjim snagama i prolazim kroz cilj ostavljajući ovu dvojicu iza sebe.

Pijem vodu, otresam umor sa sebe. Vidim već počinje proglašenje pobjednika, i to prvo u kategoriji trkača preko pedeset godina. Kontam, “e vala mora da sam među prva tri, oni što su trčali brže od mene djeluju mi mlađi.” Zovu na pobjednički podijum trećeg, drugog, prvog – mene nema. Šta je tu je, drugi put ću bolje, već razmišljam da polako idem kući kad čujem da organizator najavljuje proglašenje sveukupnog pobjednika u trci na deset kilometara, a kaže da su upravo postavili u šatoru i listu pobjednika polumaratona u svim kategorijama. Znači ovo su pobjednici trke na deset kilometara. Ulazim u šator, nalazim listu rezultata polumaratona i vidim da sam pobijedio u kategoriji muškaraca pedeset godina starosti i starijih, te da sam devetnaesti sveukupno. Nije ovo neka utrka visoke razine, lokalni polumaraton, gomila rekreativaca poput mene, ali godi vidjeti rezultate svakodnevnog treninga.

Oteglo se i sat vremena dok ne proglasiše pobjednike polumaratona, dobih medalju, neku simboličnu nagradicu i krenuh kući. Još ništa nisam jeo, pijem vodu i čekam da kupim tu kafu i kroasan i da uživam. Roštiljali su hamburgere i hrenovke za trkače, ali ja poslije trčanja nisam imao apetita za to, a i neću da si kvarim užitak. Satelitsko navođenje mi kazuje da postoji brži, alternativni put i odlučujem da idem tim putem. Trebaće nekih sat i po do kuće. Vozim polupustim ćetama kroz šumu, pored pašnjaka, pored farmi. Hvata me trkački bluz jer znam da u mom dijelu Floride više nema trka na duge staze do novembra, previše je sada za to. Slušam Bitlse, Stonse, Pink Floyd, u ovakvim mi momentima najviše prijaju, ništa novo, ništa drugačije od onoga na šta je uho baš naviknuto, što mu prija, mada bi mi baš drugačije prijalo u nekim drugim okolnostima. Nigdje prodavnice, nigdje restorana, nigdje benzinske pumpe, nigdje mjesta gdje bih mogao kupiti sanjanu kafu i pecivo. Rasplinu se čekani ćejf kao mjehur od sapunice. Već na displeju vidim da sam samo pola sata od kuće kad naiđoh na prve prodavnice i restorane. Kasno je sad da stajem. Na sjedalu do mene energetski keksi i voće. Otvaram paketić keksa i poslije prvog zalogaja shvatam koliko sam gladan. Već je preko dva sata kako sam završio utrku, a u sebe nisam unio ništa osim vode. Jedem keks kao da sam iz gladi utekao, halapljivo žvačem bananu i mandarinu. Sad sam već na poznatim cestama, još malo i eto me kući.

Stižem, idem ravno u kuhinju i pristavljam kafu, biće gotova dok se istuširam i presvučem.

Kiša je padala noć prije trke i čitavo popodne nakon trke. Gledao sam je sa balkona, pijući kafu.

Vaši komentari