Piše: Meho Bahtić
Za nešto manje od šest sati uspio sam upotpuniti deset krugova, pedeset kilometara.
Meho Bahtić je rođen u Bosanskom Novom, a od 1997. godine, uz povremene kraće i duže boravke u domovini, živi na Floridi gdje je završio studij društvenih nauka i studij fizikalne terapije. Kao pisac je objavljivao svoje priče u više bh. i regionalnih medija. Strastven je trkač, maratonac i ultramaratonac.
Samo trčanje nije bilo teško kao atmosfera u kojoj se trčalo; teška omora i temperatura od preko trideset stepeni celzijusa. O trčanju na Floridi pričam, da napomenem. Mislim da sam više vode sasuo na sebe nego što sam popio dok sam trčao. A pored šestočasovne trčala se taj dan i dvanaestočasovna utrka. Pomislih, nije to za mene, teško da ću se ikada odvažiti na tako nešto, i ovih šest je previše.
Prođe par dana, a ja počeh čeprkati po internetu i tražiti novu utrku. Nađoh jednu u novembru, na četrdeset pet milja, što je nekih sedamdeset i dva kilometra. Prijavim se, iskoristim mjesec i po između dvije utrke da se odmorim od prve, pripremim za drugu i odmorim pred nju.
Vrijeme me služilo, taj dan je bio najhladniji na Floridi ove zime, samo koji stepen iznad nule kada je počela, kasnije je otoplilo na nekih desetak stepeni. Trčalo se šumskim stazama, kroz travu i pijesak, blato, kroz bare i potoke. Istrčah tih sedamdeset dva kilometra za nešto manje od devet sati, a svih devet mi tene, čarape, noge bile mokre. Kolateralna šteta – u narednih par dana mi je otpalo par nožnih noktiju i na par mjesta su se pojavili žuljevi.
Ne prođe nekoliko dana, a ja već češljam internet i tražim novi izazov. Razmišljam, ako sam uspio trčati devet sati po ovakvom terenu, uspjeću i dvanaest po malo pitomijem. I nađem dvanaestočasovnu utrku početkom januara, u centralnoj Floridi, šumskim stazama, ali blažim. Prijavim se i opet ista rutina: odmor, intenzivne pripreme i zadnja sedmica pred utrku aktivni odmor.
Tu zadnju sedmicu provedem sa porodicom u planinskoj kolibi. Pet dana prije utrke popnemo se do iznad jako strmog, najvišeg vodopada u Džordžiji i siđemo u podnožje. Računao sam da imam kondicije i da mi neće nauditi. Ali druge grupe mišića učestvuju u hodu i trčanju po ravnom, a druge uzbrdo, pogotovo nizbrdo, i probudim se sutradan sa težinom u nogama. Gdje treniram, na Floridi, zemlja je ravna ploča. Ništa, proći će do subote. Ipak kako vrijeme prolazi, počinjem osjećati tremu. Približava se dan utrke, ali umor sa nogu presporo spada.
Noć prije utrke nikada ne uspijem spavati. Tako i ovaj put, vrtim se, možda uhvatim malo sna nakratko, ali u tri ujutro dižem ruke od spavanja, tuširam se dugo, pravim kafu, spremam se i sjedam u auto i vozim put šume u kojoj ću trčati. Trebaće mi nekih dva sata vožnje do tamo. Slušam muziku, pijem kafu i pokušavam izbaciti nagomilanu nesanicu iz sebe. Na pola puta stajem na benzinskoj i kupujem još jednu kafu.
U sedam i petnaest ujutro truba označava start i počinjem trčati, ja i još pedeset devet trkačica i trkača. Ove trke koje se trče u šumama, na zaštićenim prostorima, obično ne dozvoljavaju veliki broj učesnika. Ali tu su i trkači koji trče dvadesetčetvoročasovnu utrku. To, naravno, neću nikada pokušati.
Na samom početku preplavilo me kajanje zbog planinarenja, u nogama je još težine; pa zbog nespavanja, možda sam mogao nešto učiniti da više odspavam. Ali znam da je to sad sve nebitno; za koji sat nestaće i umora i nesanice, ustvari upašću u ono čudno stanje znano samo trkačima na duge staze. Negdje davno pročitah da je ultramaratoncima najkorisnija vještina naučiti podnositi osjećanje jake nelagode, jako dugo vremena. Trče se krugovi od šest kilometara, a cilj je istrčati što više potpunih krugova za dvanaest sati.
Nakon tri – četiri sata trčanja padaju mi na pamet Andrićeve riječi iz Ex Ponta: “Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati.” Mene zamara vremenska dužina trčanja preda mnom, zbog nje mi klone duša. Lako je bilo trčati šest sati, svakim proteklim satom otrgneš golem komad utrke. U ovoj na dvanaest sat je premalen. Hvata me malodušnost, dugo me drži, stalno razmišljam da jednostavno prestanem trčati, sjedem u auto i odvezem se kući. Ali polako, polako, u tom razmišljanju o odustajanju vrijeme prolazi, a ja i dalje trčim. Već sam zaboravio i na nesanicu i težinu u nogama. Sada se sve to stopilo, isto bih se osjećao i da sam u trku ušao najodmorniji i dobro naspavan. Noge su od olova, kičma jedva drži leđa uspravnima, pluća bi još zraka, ne mogu ga dovoljno udahnuti. Svaka ćelija mi govori – odustani!, ali ne odustajem.
I onda najednom, neprimjetno, i zaboravim da trčim, ustvari tijelo trči samo, a ja sam negdje sa strane, pored njega. I idem, idem, idem naprijed, važno je samo ići naprijed.
Nekoliko puta sam se spotaknuo na žile stabala, ali uspijevam ostati na nogama. Do jednom – kada uz glasan krik padam, ali srećom ustajem bez uboja i povreda. A ova spoticanja (a biće ih još) su baš nezgodna. Što duže trčim, mišići su sve krući i ta spoticanja jako bole pred kraj trke. Tijelo se, nakon što se spotakneš, reaktivno zgrči da održi ravnotežu i to zauzvrat izaziva grčeve i bol u krutim i umornim mišićima. Pamtim gdje je najviše korijenja drveća na stazi, kada padne mrak tuda ću polako i oprezno.
Prekretnica je bila kada sam odlučio da umjesto vremena brojim krugove; odlučio sam da istrčim petnaest krugova. Kada sam završio osmi, kada sam po broju krugova počeo trčati “nizbrdo”, znao sam da ću uspjeti. Ma znao sam svakako da ću uspjeti, još nikada nisam odustao i ne završio utrku, ali lakše je kad imaš neki opipljiv “dokaz” da ćeš uspjeti.
U svakom krugu koji istrčim prođem pored ribara na jezercetu. To me prati već dugo, kada god trčim duge utrke, neminovno negdje naletim na ribare (Florida je puna bara i jezera, ako i nisi kraj okeana) i uvijek pomislim:” Što mi ovo treba, mogao sam fino kao oni u subotnje jutro sjediti na obali i ribariti.”
Negdje oko polovice utrke, možda i prije, osjetim jak bol u nožnim prstima. Skinem tene, čarape krvave, mladi nokti koji su narasli prije par sedmica, tamo gdje sam stare izgubio tokom prošle utrke, nisu izdržali. Omotam ih flasterima i nastavim. Više mi nisu smetali.
Sada hodam gdje su uzbrdice i gdje je najneravnije, usporavam se na nizbrdicama. Ustvari, usporavam se svo vrijeme. To je taktika koje se nisam pridržavao kada sam počeo trčati ultramaratone. Krenuo bih relativno brzo, bio u grupici koja nameće tempo, ali bi mi se to nakon nekoliko sati razbilo o glavu i mučio bih se da završim pedesetak kilometara koliko su najčešće bile duge utrke koje sam do sada trčao. Sada se usporavam od samog početka, svjesno, i kad naiđu naleti snage i poželim brže, usporavam se jer treba ostati na nogama dvanaest sati.
Svakih šest kilometara prolazimo pored okrepne stanice. Puna je hrane i sportskih napitaka. Ovakve utrke se ne mogu istrčati bez stalnog punjenja tijela gorivom. Meni je to voće; svaki put kada prođem pored okrepne stanice, stanem, pojedem datulu, par komadića banane, ili krišku jabuke, narandžu, popijem čašu – dvije kole, ona mi baš prija. Na okrepnoj stanici neki trkači sjednu, odmore, pojedu nešto “konkretnije” – sendvič, hamburger. Ja nikada ne sjedam tokom utrke, bez obzira koliko duga. Ako i pravim pauzu, pravim je na nogama, hodajući. Mislim da, kada bih sjeo, za mene bi utrka bila gotova.
Napravit ću sada digresiju, da ovo ne bi bila samo suhoparna reportaža. Reći nešto i o tome šta mi se dok trčim svoje svakodnevne treninge mota po glavi. Kad krenem trčati, krenem prazan, bez teških misli. Trčanje mi je neki vid odvajanja od svakodnevice. I dok trčim prvo sam u nekom praznom prostoru, odvojen i od sebe i okoline, pa se polako stapam – prvo s okolinom pa onda sa sobom – i onda mi se i misli počnu motati po glavi. Prvo nekakve nejasne, mutne, lagane, nasumične – polako se kanališu, zgušnjavaju i onda počnu graditi priču. Onda priča postaje sve teža, nekada toliko teška da joj fizički osjetim težinu, kao da je nosim u vreći na leđima dok trčim. Pa poželim sjesti na neku klupu usput i zapisati je prije nego što se vreća raspukne od težine i riječi se prospu po putu kojim trčim; ko bi se vraćao i tražio ih, ponovo ih sakupljao, kako bih ih našao po mraku? – jer po mraku trčim. Ili možda, kao da trčim sa punom čašom, čašom punom riječi, pa pazim da se riječi iz čaše ne prospu, a one se sve vrijeme ljuljuškaju, ližu uz ivice do vrha, poneka i prekipi i kapne van čaše. Kad dođem kući, na brzinu se sredim, presvučem se iz trčanja u odmor, pa sjedam za kompjuter i trčanjem već zgotovljena priča, osvrt, sjećanje, razmišljanje kroz moje prste ulazi na bijeli ekran. Ako nisam puno riječi iz čaše prosuo dok sam trčao, nema tu puno oklijevanja i dotjerivanja, samo pretočim priču iz čaše na ekran. A nekad ipak prospem previše, nekad prospem sve; nekad zauvijek, nekad mi se sljedećim trčanjem koja vrati, naletim na neke riječi koje sam prethodnu noć prosuo, pokupim ih pa se na njih lijepe nove, pa opet isto, opet trči i pazi da ne prospeš riječi po putu.
Ali ovo sada nije trening, ovo je najveći ispit do sada. Danas ne smišljam priču. Pokušavam doduše slušati podcaste dok trčim, slušati muziku. Uspijevam neko vrijeme, ali na kraju odustajem i trčim sa svojim mislima i stapam se sa zelenilom i vodom oko sebe.
Oko pet, pola – šest stavljam lampu na čelo, pada mrak, a trčimo dubokom šumom, kilometrima dalekom od bilo kakvog izvora svjetla. Pažljivo tamo gdje znam da ima korijenja, gdje je neravno. Stazu sam već zapamtio, petnaesti mi je krug. Uspijevam završiti i ovaj, bez spoticanja i padanja.
Pola sedam je uveče. Počeli smo trčati u sedam i petnaest ujutro. Trčim već jedanaest sati i petnaest minuta, imam dakle još četrdeset pet minuta “fore” do dvanaest sati trčanja, mogao bih istrčati još jedan krug, ali odustajem. Kažem sebi da je zbog mraka, da neću da rizikujem da se spotaknem, padnem i povrijedim, a možda je to više izgovor. Jednostavno, nakon jedanaest sati i petnaest minuta koliko mi je trebalo da istrčim (uz povremeno hodanje) ovih petnaest krugova, ovih osamdeset kilometara, kažem sebi – “Dosta!”
Moram sada priznati da mi je namjera bila istrčati sto kilometara za dvanaest sati, ali nisam nezadovoljan, nisam razočaran, naprotiv. Osjećam se odlično.
Tek sada stvarno osjećam glad. Na cilju utrke organizatori roštiljaju – jedem hot dog, jedem hamburger, jedem krofne. Javljam svojima, sretan, da sam završio utrku i da sam zdrav i čitav.
Vozim se polako do hotela u kojem ću noćiti. Usput stajem u prodavnicu do koje se polako odgegam (osjećam se, prašnjav i iscrpljen, kao vanzemaljac u prodavnici punoj ljudi za kojima je običan dan) kupujem još hrane, pivo i čokoladu.
U hotelu punim kadu vrućom vodom, puštam muziku na TV, na YouTube, hoću nešto lagano – Springstinova “Born to Run” mi baš paše, pa liježem u kadu i otvaram pivo.
Osamdeset kilometara, nije to malo, skoro kao od Novog do Banja Luke.
(Tekst izvorno objavljen na www.jergovic.com)
Vaši komentari
