Piše: Belma Džomba
Kad sam za isti portal davala intervju 2018., bila sam na samom početku. Trčanje je tada bilo nova navika, nešto što sam tek otkrivala.
Danas, nekoliko godina kasnije, mogu reći da se puno toga promijenilo – ne samo u rezultatima, nego u pristupu.
MT napomena: Belma je još 2018. godine pisala o svojim trkačkim počecima za Moje trčanje (LINK).
Bilo je razdoblja neredovitosti, pauza i vraćanja. Ali unazad godinu dana stvari sam posložila. Trčanje i treninzi postali su prioritet, dio svakodnevice koji se ne preskače. Upravo ta konzistentnost napravila je najveću razliku.
Veliki iskorak dogodio se i uvođenjem treninga snage. To je segment koji sam ranije zanemarivala, a pokazao se ključnim. Tijelo je stabilnije, otpornije i spremnije podnijeti volumen i intenzitet. Za to je zaslužna Nikolina Prce, čiji su treninzi snage donijeli konkretnu promjenu u pripremi.
Što se tiče trčanja, tu je Damir Adžaga – trener koji je sa mnom od početka. Kroz sve faze – od prvih koraka, preko pauza i povrataka, do danas. Njegova vrijednost nije samo u znanju, nego u načinu na koji prati proces. On ne gleda samo plan na papiru, nego mene kao osobu. Dovoljno je da me pogleda i zna gdje sam taj dan – i fizički i mentalno. Zna kada treba stisnuti, a kada stati. Zna kada treba reći da mogu više i kada treba zaštititi od pretjerivanja. Ta vrsta povjerenja i kontinuiteta je neprocjenjiva. I iskreno, bez takvog odnosa, teško bih danas bila na ovoj razini.
Uz to, treniram s ekipom kakvu realno nemaju ni profesionalci. To je kombinacija podrške, motivacije i zdravog natjecanja. Kad imaš takvo okruženje, puno je lakše ostati dosljedan.
London Marathon sam trčala kao ambasador za Alzheimer. To je osobna priča – bolest koja je dio moje obitelji, jer majka moga supruga prolazi kroz to, kao i mnoge druge obitelji. Upravo zato ova utrka ima dodatnu težinu.
Pripreme su počele 1. studenog 2025. i bile su ozbiljne. Nije bilo preskakanja. Svaki trening sam odradila spremna, i fizički i mentalno. Uz podršku obitelji, prijatelja, trenera i partnerice Silvije s kojom sam prošla cijeli proces, znala sam da dolazim na start spremna.
Sama utrka u Londonu je posebna. Toliko ljudi uz stazu, toliko buke i podrške da u jednom trenutku ne čuješ vlastite misli. Grad te nosi. Vrijeme prođe brže nego što očekuješ.
Rezultatski sam napravila veliki pomak – 30 minuta brže nego na Tokyo Marathon. To je potvrda da su pripreme bile kvalitetne.
Ali ostaje i realan dio priče. Zbog neiskustva u prijavi i korištenja vremena iz Tokija, smještena sam u 12. startni val. To znači da sam cijelu utrku provela u pretjecanju – traženju prostora, gubljenju i ponovnom hvatanju ritma. U takvim uvjetima teško je izvući maksimum, bez obzira na spremnost.
To je lekcija za dalje.
Ono što uzimam iz Londona nije samo rezultat, nego jasno razumijevanje gdje još mogu napredovati. I to je možda i najvrjedniji dio cijelog iskustva.
Vaši komentari
