JASMINA DEDIĆ: Put od skijaške reprezentacije do 1:30 polumaratona

Piše: Jasmina Dedić

Poslije treninga pokušavam navući donji dio nove Adidas trenerke preko prljavih tena sve dok mi deda ne opali žestoku čvoku u potiljak. “Jebo ti ovo” je bila jedina pomisao u mojoj glavi.

Da mi je neko tada rekao da ću dobrovoljno trčati polumaratone, preporučila bih im pregled kod neuropsihijatra. Ali eto… ja se natrčah. Godinama uz kondicione treninge skijaša, sa reprezentacijom bivše Jugoslavije, sa ratnom skijaškom reprezentacijom BiH, a poslije i sama.

Trčala sam uz Trebević, Bjelašnicu i skakaonice na Igmanu. Nije se pikalo ako barem neko nije povratio na treningu. Trčala sam i na glečerima, gdje desni krvare, pluća peku, a noge plešu po ledu. Bez obzira na vrijeme i temperaturu. Ožiljci iz tog doba su još uvijek ispisani po mojim koljenima. Sjećam se kako smo jedni drugima vadili komadiće šljunka iz dlanova. Za tim i reprezentaciju se davalo SVE. A za uzvrat smo dobili jedno nezaboravno iskustvo i mentalnu snagu koja sa nama ostaje čitav život.

Moj odnos prema trčanju se počeo mijenjati u Opatiji, ratne 1993., dok sam tamo boravila sa bh. skijašima. Nije bilo novca ni za šta – osim trčanja. Trčali smo ujutru i navečer. U tenama koje su se raspadale, u doniranoj odjeći. Bili smo preplanuli, žilavi i brzi. I trčanje je postalo naša terapija. Naš način preživljavanja, prevazilaženja strahova i neizvjesnosti. Ganjali smo onaj blaženi osjećaj koji dolazi nakon što ti duša izađe na usta.

I nakon što me život odveo u Australiju, trčanje je ostalo neka vrsta terapije kojoj sam se vraćala u svakoj krizi. A bilo je i pouzdana alatka za održavanje kondicije i uspjeh u drugim sportovima. I tako sve do COVID-a, koji me je zatekao u Sydney-u. Po mojoj Stravi, moglo bi se pomisliti da sam pokušavala i od njega pobjeći trčanjem. Što je, naravno, na neki način istina.

Trčanje tada, po prvi puta, postaje ne samo terapija nego nešto što privlači moj takmičarski duh. Po prvi puta treniram, ali ne za neki drugi sport. Statistike me privlače. Takmičim se prije svega sama sa sobom – kao i u skijanju. Upoznajem mentalnu stranu trčanja. Ali još uvijek sam sama u ovom procesu.

I onda, 2022. se vratim iz Australije u Sarajevo. Vrtim se po Vilsu, počinjem da prepoznajem trkačke face, nalijećem stalno na Zoku Dedića, rođaka i poznatog maratonca. Jedno jutro Zoka me zaustavi kod Skenderije i kaže, hajde, dosta više solo trčanja, javi se Emini iz SRC-a. A kada se neko javi Emini, nema više mrdanja. “Ženooooo, gdje si???” vrište Viber poruke.

I tako, pretrčah ja vreli august 2024. sa SRC ekipom. Vidim, ozbiljni su, bilo da je 36C ili da se nebo prolama, ekipa trči. Sve me to nešto podsjeća na moje stare skijaške dane i onaj sarajevski sportski duh. Dođe septembar i Sarajevski polumaraton. Tuna kaže, možes ti ispod 1:40, uhvati se Saše Vanovca i ne puštaj. Zna se da je Saša nevjerovatan pejser pa je tako i mene ‘iznio’ prvih 18km. Ona zadnja 3km, odlučih da potrošim sve što je ostalo u nogama i završim na 1:36.

Ali znam da može i bolje… Tako kaže i Tuna, a njemu (barem što se trčanja tiče), vjerujem više nego sebi. SRC ekipa pretrča i sarajevsku zimu, magle, mrazove i led. Odemo i do Boke, na štafetni maraton, na kojem smo osvojili drugo mjesto. Svi se radujemo Splitskom maratonu (za većinu nas polumaratanu) – i zbog trke, ali i zbog druženja, puta i sunca. U Splitu su me nervi i stomak tako protresli da sam skoro zakasnila na start. Prvih 2km sam se morala probijati kroz gužvu i trčati ivicom trotoara. Oko 6og kilometra naletim na Zoku i on mi nekako dade snage da se izborim sa tim prvim brdom. Muzika iz one stare stare YU ere prašti iz slušalica i kilometri nestaju. Ali, nema pejsera i počinjem se malo gubiti. Na Marijanu, upratim frajera iz Osijeka (AK Sokol), zalijepim se za njega. Nećeš nigdje Sokole moj, pa makar ja crkla… Na Rivi, nađoh snage da otrčim onaj zadnji kilometar na 4:09, uđem u cilj sa 1:32.  Adrenalin opuca, i drži me dva dana. Znam da mi još ovoga treba.

Tuna kaže, može i 1:30. Hajde da idemo na to do Ljubljane. Uvedem još jedan dan treninga, posvetim se i teretani (hvala Jasko + Avalon) i prijavim se na Mostar. Svi mi kažu da je to super utrka, top atmosfera i brza staza. Ovaj puta sam puno bolja na startu, sve odrađeno na vrijeme, dan idealan za trčanje i SRC ekipa brojna. Nisam ni sračunala tačan pejs koji bi mi donio 1:30, nije bilo pejsera za 1:30, a nije ni bilo nekoga kome sam se mogla ‘zalijepiti’. Saša Vanovac mi je savjetovao da raspalim prvih 16km, a onda se izborim sa zadnjih 5km jer su oni malo više uzbrdo. Atmosfera uz stazu je bila tako dobra da su kilometri nestajali. Onih zadnjih 5km, skijaške noge su još imale snage da povuku. U ciljnoj ravnini, gledam sat, vidim 1:30, a čini mi se da se vrijeme usporilo, borim se za svaku sekundu, ne dam da se ta “0” pretvori u “1”. Iz inata. I tako, ugraviram 1:30:33 na onu predivnu mostarsku medalju.

Može li bolje u Ljubljani? Ne znam. Ali ću slušati Tunine savjete, crpiti motivaciju od SRC raje, uživati u druženju i na svakoj trci iscijediti koliko god je snage u meni. Pa šta bude.

Vaši komentari