Piše: Adem Balić
Veliki maratoni su mnogo više od same atletske discipline u kojoj se trči 42.195m.
Prijave za ove maratone se otvaraju godinu dana prije i vrlo brzo se popune; za neke je potrebno ispuniti uslov u pogledu limita za starosnu dob, a za ostale postoji “lutrija” ili odlazak preko certificiranih agencija. Drugim riječima, da bih istrčao maraton u Parizu trebao sam se prijaviti neposredno nakon završene Olimpijade na što sam zakasnio pa sam to učinio preko agencije.
Što se tiče samog trčanja na tim maratonima sve je manje – više isto; veliki broj trkača, mnogo publike i ono što je meni možda i najvažnije, a to je da doček na cilju i najsporijih maratonaca jednako posjećen, srdačan i veličanstven kao i onih najbržih. To sa publikom je posebno, jer su gledaoci raspoređeni duž cijele staze, s tim da se zadnjih deset i više kilometara trči kroz “špalir ljudi” koji vas bodre i ne daju da stanete ni kad vam je najteže. Tu su i muzičke grupe koje sviraju evergrine, pa grupe ljudi, ali i djece sa različitim motivacionim transparentima. Neki nude i hranu i piće mada je na okrepama ima u dovoljnim količinama. I okrepne stanice su velike sa dosta raspoloženih i susretljivih volontera što dodatno pravi dobru atmosferu na tim trkama. Veliki maratoni redovito startaju i završavaju u centru grada, a prolaze kroz najpoznatije i najpopularnije dijelove grada, te pored poznatih građevina i spomenika. Ali da budem iskren za vrijeme trke ja skoro ništa od toga ne vidim. Tek na slikama prepoznajem te poznate spomenike i građevine pored kojih sam trčao. Naime, trčanje maratona nije obično trčanje čiji je cilj obilazak i razgledanje grada. To je u stvari umijeće kontrolisanja brzine, kao i ravnomjernog trošenja snage do samog kraja trke uz redovno uzimanje vode, izotonika i energetskih suplemenata. Opuštanja u toku trke ne smije biti ni najmanje, a o uživanju u svim tim ljepotama je besmisleno i govoriti, jer bi to mogao značiti i kraj trke.
Kad je Pariz u pitanju jedino se sjećam Luksorskog obeliska na Trgu Konkord koji dominira na samom startu trke i kada sam prvi put na kratko vidio Ajfelovu kulu. Što se tiče ostalih znamenitosti kao što su: muzeji Luvr i D’orsej, Notr Dam, Vinceov dvorac, Grand i Garnijer palača ne mogu se sjetiti da sam ih i vidio iako sam pored njih trčao. Staza je prolazila i kroz neke poznate parkove i šume, ali tek poslije trke sam skontao koja je bila Bulonjska, a koja Vinceova šuma. Trg Bastilje sam prepoznao po spomeniku “Kolonj d Žulije” sa pozlaćenom figurom “Ženi de la liberte” na vrhu. Start Pariškog maratona je bio na Jelisejskim poljima, a cilj iza Trijumfalne kapije što je bilo zaista impresivno, nezaboravno, ali i simbolično; istrčiš maraton i dođeš sa finišerskom medaljom pred Trijumfalnu kapiju.
Na velikim maratonima se trči samo maraton što nije ni malo zanemarivo, jer kad trčite a počnu vas prelaziti jedan po jedan ne može vam biti svejedno sve dok ih ne vidite da skreću prema izlazu za polumaraton. Broj trkača je najmanje 50 hiljada, ali su oni podijeljeni prema prijavljenim vremenima i više grupa kako ovi sporiji ne bi smetali bržim i kako bi se izbjegla gužva na stazi. U Parizu sam bio u zadnjoj grupi u kojoj je bilo 7 do 8 hiljada trkača, a koji su prijavili vrijeme preko 4 i po sata. Start prve grupe elitnih trkača je bio u 9:00, a moje tek u 11:30. Učesnici su bili maratonci iz cijelog svijeta, i stari i mladi, i žene i muškarci, svih rasa i boja, pa čak i invalida. Trčanje u takvoj atmosferi se ne može prepričati, ono se samo može doživjeti. Međutim, veliki maratoni i odlazak na njih su nešto daleko više od same trke, što ih i u tom pogledu čini posebnim.
Al da krenem od početka. Pripreme za odlazak u Pariz su počele odmah po prijemu potvrde o prijavi. Prvo sam rezervisao smještaj sa mogućnošću besplatnog otkazivanja izabravši hotel u blizini Jelisejskih polja i metro stanice. Iskustvo sa odlazaka na stručne kongrese me je to naučilo da se ti smještaji brzo rasprodaju pa ostanu samo oni najskuplji. Dobra lokacija smještaja je važna radi olakšanog i bržeg dolaska na start na dan utrke. Tog dana saobraćaj je u većem dijelu grada zatvoren pa se na dolazak taksijem ne može računati. Po tom pitanju metro je najpouzdaniji jer nikad ne kasni, nije uslovljen zatvaranjem ulica, a uvijek ima neka stanica koja je u samoj blizini startne zone. Autobusi i tramvaji su manje pouzdani jer su i oni uslovljeni sa zatvaranjem ulica.
Ako je smještaj toliko blizu da se na start može ići i pješke to je idealno, jer u tom slučaju nema ovisnosti od javnom prevozu. Pogodnost dobre lokacije smještaja ima prednost i kod podizanja startnog paketa, ali i kod povratka nakon trke. Zato je bolje platiti više za takav smještaj, a uštede praviti na drugim stvarima. U Parizu je ponuda bila mnogo bolja i pristupačnija, te sam bez problema našao odgovarajući smještaj po prihvatljivoj cijeni koji se mogao besplatno otkazati.
Što se tiče letova, bilo je kombinacija iz Sarajeva i Beograda, ali je krajem 2025. god. Wizzair najavio otvaranje letova iz Tuzle za Pariz, što se i pokazalo tačnim. Odabrao sam let u subotu, a povratak u utorak. Vrijeme polaska: u subotu u 12:20 je bilo savršeno (kao da su mene pitali) pa sam imao dovoljno vremena za spremanje pa čak i za kraći trening aktivacije.
Let je trajao 2 sata, tako da sam u Pariz sletio oko pola tri. Izlazak iz aviona i sa aerodroma je prošao bez čekanja pa sam u Uberovom taksiju bio već u 15h. Vozač nije poznavao ni riječi engleskog pa smo se nekako sporazumijevali preko Google “translate”. Uglavnom, vožnja je trajala oko 2 sata, pa sam stigao podići startni paket, a poslije i malo obići Expo, te pronaći nešto i za sebe i za suprugu.
U hotel sam stigao taksijem oko 19h, umoran ali i gladan. Iskustva sa ranijih utrka su ponovo došla do izražaja. Sirnica koju sam ponio iz Tuzle bila je pun pogodak; hem sam se najeo, hem nisam morao izlaziti i tražiti gdje ću nešto pojesti. Legao sam u pola devet, a prethodno napravivši plan odlaska na trku. S obzirom da je start moje grupe bio tek u 11:30, trebalo je doručak završiti do pola 9, a iz sobe izaći najkasnije u 10h. Dobro sam se naspavao; probudio sam se bez sata oko 8h što je bilo taman da doručkujem i da se spremim za trku. Gelove tj. “mediće” sam poredao u pojas, u prednji džep stavio mobitel, a u zadnji novčanik sa svim novcem i karticama. U kesu koju sam planirao ostaviti u garderobi sam spremio jednu majicu, čarape i patike, selfi štap i bočicu sa Carnitinom za brži oporavak nakon trke. Uz sve to sam ponio i jednu bananu i bočicu sa koncentriranim izotonikom.
Odlučio sam da idem metroom kako se ne bih nepotrebno “trošio” prije trke iako je vremenski bilo skoro isto. Mislim da sam ipak pogriješio jer dok sam otišao do metro stanice, pa do svoje linije, pa izašao i došao do svoje startne zone prešao sam više od 2km. Uglavnom, dođem ja do svoje “roza zone” očekujući da će garderoba biti u blizini. Hodam trotoarom Jelisejskih polja na kojima se čuju trkači koji su već startali i publika koja ih bodri. Zaustavio sam se malo da pogledam odbrojavanje i start jedne grupe pa nastavim traženje garderobe. Tu se pokazalo staro pravilo da mi zatreba baš ono što zaboravim. U pripremi za trku odštampao sam planove startnih zona, garderobe i staze, ali ih nisam ni pogledao a ni ponio, očekujući da će mi volonteri pomoći ako bude trebalo. Pitam ja tako prvog volontera, a on me ništa ne razumije, pa drugog, trećeg… Pitam i policajce, ali opet isto. Pitam i trkače koji se zagrijavaju, a nemaju ruksaka, očekujući da su ih već predali, ali sam potrefio baš na one koji nisu ostavljali garderobu. Vrijeme prolazi, a ja postajem već pomalo nervozan i uplašen, te čak razmišljam da stvari ostavim u nekom od restorana ili hotela. I dok sam već u panici smišljao šta da radim, pitam dvojicu pješaka koji su mi se činili kao slučajni prolaznici koje maraton i ne zanima. Iako su bili Francuzi ipak su me razumjeli, pa je jedan od njih na svom mobitelu otvorio stranicu Pariškog maratona i našao gdje je garderoba i kako se do nje dolazi. Očekivao sam da će to biti odmah iza Trijumfalne kapije, ali na žalost ulaz je bio skroz sa suprotne strane, što je značilo možda i kilometar hodanja. Gledam na sat i vidim da još nisam u “cajtnotu”. Trenerku u kojoj sam došao brzo skidam i ostavljam u kesu, koju konačno predajem prethodno izvadivši kabanicu, bananu i bočicu sa izotonikom. Navlačim kabanicu kako se ne bih “ohladio” i krećem prema izlazu koji nije bio daleko od moje “roza grupe”. Bilo je oko 11h kada sam izašao iz garderobe pa sam imao dovoljno vremena i za bananu. Start sam sačekao sjedeći na ivičnjaku. Dok smo čekali odbrojavanje čujem poznate zvuke svoje omiljene pjesme: “Thunderstruck”. To je dobar znak.
Želja mi je bila da ovaj maraton završim barem malo brže nego onaj prvi u Beču prije deset godina, odnosno ispod 5:12:26. Cijeli ciklus priprema je bio dizajniran ka tom cilju, mada tako brzo nisam trčao skoro dvije godine.
Za razliku od dva zadnja maratona kada nisam sve uradio po planu ovaj put sam bio dosljedan, te sam ga realizovao upravo onako kako mi je trener Elvir Rakipović i predložio. Da bih ga istrčao za manje od 5 sati i 12 minuta prosječna brzina (“pejs”) je trebala biti 7′ i 20″ za jedan kilometar. Imajući u vidu da je na velikim maratonima staza obično duža za 400 pa i više metara, trebalo je i na to misliti. Prema tome prosječan “pejs” je trebao biti najmanje 7:15. Da bih istrčao željeno vrijeme morao sam dobro paziti na “pejs” tokom cijele trke, kako ne bih ni ubrzavao, ali ni usporavao. Računao sam i na eventualni pad snage na kraju trke pa je konačan zaključak da bi prosječan “pejs” ipak trebao biti 7:10, a ne 7:15. Prvi kilometar je trebalo istrčati lagano da to bude kao neko zagrijavanje pa da se trči 7:30 što sam i uradio. Kasnije sam nastavio da malo po malo ubrzavam pa sam na kraju petog kilometra već imao željeni prosjek 7:10. Dobro sam se osjećao, atmosfera fantastična, a temperatura idealna 10-12°C. Cijelo vrijeme je dosta trkača oko mene s tim da sam povremeno ipak neke i prestizao. Da bih spriječio “produženje staze” gledao sam se da trčim “zelenom linijom” koja označava idealnu putanju, ali bezuspješno. Već na petom kilometru staza je bila duža za 100m što je ukazivalo da će ona i dalje rasti. Na 13.-om km ta razlika se već popela na 200m pa sam već tada bio siguran da ću do kraja trke trčati barem 600m više. Prevedeno na ukupno vrijeme to je značilo 4 minuta trčanja više. Za razliku od Berlina i Čikaga gdje mi je to veoma teško palo, jer se na to nisam pripremio, ovaj put je to bilo očekivano i planirano. Trčao sam i dalje “zelenom linijom” u nadi pa da barem još ne produžim.
Staza je bila valovita, a to znači da je bilo i nizbrdica, ali i uzbrdica za koje sam se i psihički i fizički pripremio. Da budem iskren očekivao sam i veće i duže uzbrdice mada je ona na 40.-om kilometru bila baš teška i poduga. Na nizbrdicama sam malo ubrzavao pa sam tako u jednom momentu imao prosječan „pejs“ čak 7:07, što je bilo ohrabrujuće, da sam znao „imao“ i nešto rezerve za kraj. Cilj mi je bio da ga pokušam održati barem do 28.-og kilometra. Međutim, trčim ja i dalje ne posustajući ni malo, te dođoh i do “maratonskog zida” na 34.-om kilometru sa prosječnim “pejsom” 7:12. Taman kad sam pomislio da mi je dovoljno da preostalih 8 km trčim i pejsom 9 “maratonski zid” se pojavi. Počinjem da razmišljam da stanem i da se dobro se odmorim jer imam dovoljno vremena što sam i učinio na prvoj okrepi. Tad su mi kroz glavu prošle “trenerove” riječi: “To i jeste maraton i da je to lako svako bi ga trčao, a polumaraton ne bi ni postojao.” Kad sam vidio da sam 36.-i kilometar istrčao najsporije od početka trke za 8′ i 23″, ubrzao sam i naredna dva kilometra istrčao “pejsom” 7:15. Očekivao sam veći pad prosječnog “pejsa”, a on je pao samo za jednu sekundu, na 7:13. To mi je dalo neku novu snagu i želju ostvarim Trenerovu prognozu. I taman kad sam krenuo da se “vraćam” nailazim na brdo kome se ne vidi kraj. Nastavljam trčati pored većine trkača koji su tu uglavnom hodali i uspijem taj 40.- i kilometar istrčati za 8′ i 28″ pa je prosječni “pejs” pao na 7:14. U tom momentu sam bio svjestan da nemam šansi da ga do kraja trke vratim na 7:13 pogotovo što se brdu još nije nazirao kraj. Bilo mi je žao i krivo zbog toga, pa više nisam ni gledao na sat fokusirajući se na završetak trke. I kad mi je bilo najteže i kad sam pomislio da ću ipak morati stati dolazim do vrha brda i početka nizbrdice koja je bila nešto najljepše na cijeloj trci – nagrada od Boga. Publika glasno navija i lupa o reklamne panele poredane duž ulice, a noge same idu kao je trka tek počela. U to nailazim na svijetleće zidove sa obje strane staze na kojima je bljeskalo 500m i GO -GO. Nizbrdica je i dalje pa vrlo brzo dolazim i do zadnje table na kojoj piše još 200m. Na kraju staze pokrivene tepihom pokazuje se velika ciljna kapija sa satom i vremenom 5:08. Ubrzao sam još više upravo onako kako sam završavao sve treninge i ušao u cilj visoko dignutih ruku, ali sa grupom od najmanje 50 trkača. Stop na satu sam pritisnuo tek kada sam malo odmakao od ciljne linije kako se to ne bi vidjelo na finišerskim slikama. Pogledam sat, a na njemu 5:09:43 i 42.86km.
Postigao sam cilj i trčao brže nego na prvom maratonu kada sam bio deset godina mlađi, ali ipak nisam bio sretan jer nisam ispunio Trenerova predviđanja. On je napisao da ću maraton istrčati za 5:05 sa prosječnim “pejsom” 7:13. Tješio sam se da je staza bila duža i da mi je trebalo barem 5 minuta da istrčim tih dodatnih 640m.
A tako malo mi je falilo! Što napravih onu pauzu na 36.-om kilometru?” – pitao sam se. Polako idem dalje, pravim “selfi” ispred ciljne kapije pa idem po medalju i da nešto popijem. Nije bilo piva, al me to nije pogodilo jer sam znao da ću ga uskoro popiti u nekom od pariških lokala duž Jelisejskih polja. Dolazim do šatora za osvježenje gdje sam dobio sendvič, kolač i koka kolu.
Sjeo sam na klupu pored prozora da to pojedem i da na miru pogledam “statistiku na Garminu”. Kad sam otvorio aplikaciju i na početnoj strani vidio da je prosječni pejs ipak bio 7:13 obradovao sam se kao nikad do sada. Nisam vjerovao da je bilo moguće na jednom kilometru (i to zadnjem) ostvariti tako dobro vrijeme i prosječan “pejs” smanjiti za jednu sekundu.
To se ipak desilo jer sam zadnjih 860m istrčao za 5′ i 46″ što je bilo ubjedljivo najbrže trčanje na cijeloj trci. Odmah sam se javio treneru Elviru da mu se zahvalim i čestitam na uspješnoj prognozi. Nakon podizanja kese sa garderobom i presvlačenja napravio sam još par slika sa finišerskom medaljom i Trijumfalnom kapijom u pozadini i idem prema Jelisejskim poljima gdje sam našao jedan lokal u kome sam mogao konačno popiti “finišersko” pivo i sabrati utiske. U hotel sam se vratio pješke; iako je to bilo preko 4km uživao sam šetajući prelijepim Pariškim parkovima i avenijama.
Idući dan sam na miru pješke obišao većinu znamenitosti pored kojih trčao sam na maratonu kao što su muzeji Luvr i D’orsej, Notr Dam, Velika poalača, Konkordov i Bastiljski i na kraju gledao zalazak sunca iza Ajfelove kule. Posjetio sam i poznato Pariško groblje “Per Lašez” na kome je sahranjen Džim Morison. Let za Tuzlu je bio u 15:20 pa sam to jutro imao dovoljno vremena da ponovo prošetam prelijepim Jelisejskim poljima.
Vaši komentari
