EMIL ZATOPEK: Pobjeda je velika stvar, ali prijateljstvo je još veća

Jednog sasvim običnog dana 1940. godine u tvornici cipela Bata u malom Češkom gradu Zlin, svakodnevnu rutinu je narušio sportski trener tvornice tako što je svojim uobičajeno strogim držanjem umarširao u odjel i nasumičnom metodom, upirući prstom, odabrao četiri mladića za lokalnu trku koja se trebala održati tih dana.

2481

Pripremio: Nicolae Golea

Jedan od četvorice je unatoč strogoći trenera skupio hrabrosti i drsko se pokušao oduprijeti sudjelovanju u trci. Kao opravdanje je naveo da se osjeća slabo i da nije sposoban za trčanje.

Sudar dva karaktera dobio je nastavak poslije trenerovog neprihvaćanja takvog opravdanja te je poslao dečka u ambulantu na pregled kod doktora. Ovaj je utvrdio da je mladić u potpunosti zdrav i da može nastupiti na takmičenju. Pojavio se na startu unatoč nezainteresiranosti i bezvoljnosti. Istrčao trku i završio kao drugi. Kasnije je pojasnio kako je na početku trke dobio snažnu želju za pobjedom što ga je nosilo da dadne maksimum. Drugo mjesto od stotinjak učesnika, bez treninga!

Ne zna se da li su dobili ikakve nagrade, ali on je zasigurno bio nagrađen a da u početku nije bio ni svjestan – zagrizao je za trčanje. Ubrzo se pridružio lokalnom atletskom klubu. Tu je u totalnoj suprotnosti od onog „lijenčine“ sa početka priče odmah žestoko počeo da trenira što je kasnije bilo nadaleko poznato kao teški i iscrpljujući treninzi „češke lokomotive“.

Emil Zatopek je rođen 19. 9. 1922. kao sedmo od osmero djece u tada, podrazumijeva se, siromašnoj obitelji. Sa 16 godina je počeo raditi u Bati. Nakon gore spomenute trke trebalo mu je 4 godine treniranja po vlastitim trening metodama (jedan od pionira u intervalnim i hipoventilacijskim treninzima*) da obori državne rekorde na 2000m, 3000m i 5000m. Iako je i to značajan uspjeh, godine rata su ga vjerojatno udaljile od uspjeha i na međunarodnoj sceni. Po završetku rata pridružio se novoosnovanoj češkoj vojsci koja je imala sluha za njegov trkački talent i dala mu prostora za treninge pa mu se otvorio put za potpunu svjetsku afirmaciju i stvaranje historije. Na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu osvojio je zlatnu medalju u trci na 10 000m i srebro na 5000m. Te Igre su za njega bile oslobođenje duha:

– Te Olimpijske igre su za mene bile oslobođenje duha. Nakon toliko dana rata, bombardiranja, gladovanja, ubijanja, oživljavanje Olimpijskih igara bilo je izlazak sunca. Otišao sam u Olimpijsko selo 1948. i odjednom više nije bilo granica, nije bilo prepreka. Samo ljudi koji se međusobno druže. Bilo je jako toplo. Muškarci i žene koji su izgubili 5 godina života ponovno su se vratili.

Nakon Londona njegova karijera je nastavila uzlaznom putanjom. Oborio je nekoliko svjetskih rekorda. U septembru 1951. je postao prva osoba koja je istrčala 20 km ispod 60 minuta. Do kraja 1953. godine bio je vlasnik čak 8 svjetskih rekorda što ga čini jedinim trkačem u historiji koji je u svom vlasništvu u isto vrijeme držao toliko rekorda. U cijeloj karijeri je postavio 18 svjetskih rekorda.

Vrhunac karijere zasigurno su bile Olimpijske igre 1952. godine u Helsinkiju na kojima, da je poslušao doktora, ne bi niti nastupio radi zdravstvenih problema. Dva mjeseca nakon doktorovog savjetovanja Zatopek se pojavio u Helsinkiju i ostvario uspjeh koji vjerojatno niti jedan dugoprugaš neće nikada ponoviti – tri zlatne medalje iz tri trke. Nastupio je očekivano na trkama 5000m i 10 000m i slavio. U zadnji tren se odlučio nastupiti i na maratonskoj trci. To je bio njegov prvi maraton. Slavio je sa 2:23:03 – više od 2 minute prednosti nad drugoplasiranim. Češka lokomotiva protutnjala je Helsinkijem.

Svojim otvorenim duhom za druge bio je prava ikona Olimpijskih igara. Gradio je iznimno dobre odnose i neraskidive veze sa sportašima iz drugih zemalja. Čovjek koji je svoje najveće rivale volio i poštovao te od istih bio poštovan. Zatopek je jedan od učesnika Olimpijade koji je ponajbolje shvaćao i doživljavao duh igara – svojom cjelokupnom karijerom i životom ispisujući olimpijske krugove.

Njegov trkački stil bio je davanje maksimuma od sebe, i na treningu i na trci. Zbog toga je uvijek imao zgrčeno lice i facijalnu ekspresiju čovjeka koji strašno trpi. Često su ga zbog toga prozivali na što je odgovarao:

– Kada se budu ocjenjivale trke po stilu trčanja i izrazu lica naučit ću trčati ljepšim stilom, a sve dok se ocjenjuje brzina moja pozornost je usmjerena samo na to kako ću što brže istrčati određenu dionicu.

Kažu da je znao raditi intervalne treninge od čak 80 ponavljanja dionice 400m. Njegova filozofija bila je razviti iznimnu brzinu te je onda moći zadržati na što dužim distancama.

– Pada kiša? Nije važno. Umoran sam? Nije bitno. Jednostavno moram! Za treninge intervala i veliki broj ponavljanja govorili su mi: „Emile, ti si budala“. Ali čim sam prvi put osvojio Europsko prvenstvo rekli su mi: „Emile, ti si genije“.

Brojne zanimljivosti su pratile i njegov privatni i ljubavni život. Njegova supruga Dana Zatopkova je također bila atletičarka – bacačica koplja. Rođena je istog dana i iste godine kao i Emil. Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine su osvojili zlatnu medalju u samo nekoliko minuta razmaka. Zatopek je slavio na trci 5000m, a njegova žena je zatim bacila koplje 50 metara i osigurala još jedno zlato za ovaj bračni sportski par. Kasnije su na konferenciji za medije napravili mali šou za predstavnike 7. sile. Zatopek je izjavio, radostan i zanesen, da je njegova pobjeda inspirirala njegovu ženu pa je time nadahnuta ostvarila hitac vrijedan zlatne medalje. Na što mu je Dana odbrusila:

– Stvarno? Uredu, hajde probaj nadahnuti neku drugu djevojku i vidi hoće li uspjeti baciti koplje 50 metara.

U svojoj karijeri okićen je brojnim medaljama. Sa Olimpijskih igara u Londonu 1948. donio je srebro sa trke na 5000m i zlato sa 10 000m. Četiri godine kasnije, U Helsinkiju, ispisao je historiju Olimpijskih igara sa tri zlatne medalje na trkama 5000m, 10 000 i maratonu. Nastupio je i na dva Europska prvenstva i to 1950. u Briselu gdje je osvojio dva zlata na 5000m i 10 000m te 1954. u Bernu gdje je ponovio uspjeh iz Brisela i osvojio zlato na 10 000m, ali je na 5000m osvojio brončanu medalju. Godine 1975. dobio je i Pierre de Coubertin medalju, jedno od najvećih sportskih priznanja koje se dodjeljuje za istinski sportski i olimpijski duh.

Njegovim sportskim uspjesima i duhom čovjeka otvorenog prema svima okoristio se komunistički režim. Sam Zatopek je bio oduševljen i vjerovao je u socijalizam i komunizam. Osim što je po završetku rata ušao u vojsku, kasnije je bio i glasnogovornik partije te obnašao i neke funkcije. Ali “češka lokomotiva” je osim brzine posjedovala i bistar um i nije dugo trebalo da uvidi kako stvari u komunističkom režimu i nisu baš kako bi trebale biti. Postajao je sve nezadovoljniji i stao je na stranu Aleksandra Dubčeka koji je bio vođa demokratskog krila partije. Borili su se za oslobođenje od sovjetske ruke. Praško proljeće 1968. je propalo, revolucija ugušena pa su svi njeni pokretači došli u nemilost režima koji je diktiran iz Kremlja. Zatopek se našao u problemu nakon što je izbačen iz partije i vojske te su uslijedile godine teškog života.

Maltretiranje se manifestiralo u vidu dodjeljivanja najgorih poslova koje je morao raditi da bi preživio, pa je nekoliko godina radio u rudniku, a navodno je i, da bi bio totalno izložen sramoti, poslan da sakuplja smeće sa javnih površina. To je trebala biti i poruka neposlušnicima kako i velike ličnosti, ukoliko nisu uz režim, mogu biti srozane i doći u nemilost. No, ono što je trebalo biti opomena i sramota pretvorilo se u trijumf velikog čovjeka, a debakl režima. Emil je bio omiljen među ljudima i kada bi ga vidjeli da sakuplja smeće ubrzo su mu se pridruživali i pomagali mu da za kratko vrijeme sve završi. Tako je uskoro oslobođen te psihofizičke torture. Na sreću s godinama je tortura blijedila i krajem 1970. mogao je putovati sa sportskim savezom na međunarodna natjecanja. Potpuno je rehabilitiran 1990. godine od strane čehoslovačkog predsjednika, a kasnije i prvog češkog predsjednika, Vaclava Havela.

Osobni rekordi

Umro je 22. 11. 2000. godine u Pragu gdje je i pokopan uz najviše državne počasti. Iza njega je ostala ogromna sportska ostavština, ali i ništa manja ona ljudska – jer pobjeda jest velika, ali prijateljstvo i ljudskost su još veći.

*Zatopeku se često pripisuje da je izumitelj treninga intervala što se ne može stopostotno tvrditi, ali zasigurno je jedan od prvih koji je tako trenirao, kao i korištenje hipoventilacijske trening metode (Hypoventilation training) ili ti „zadržavanja daha“ u momentima velikog napora.

Vaši komentari

Banner