Piše: Hanifa Terzić
Ima naroda, pred punim stolom na okrepnoj se ponašaju u stilu “a nije bilo jabuke?”. Ja bih to šamarala.
Međutim, koliko god da se organizator potrudi oko detalja, za atmosferu su ipak najviše zaslužni građani i sami trkači.
Navijači
Poznato je da nisam ljubitelj duhovitih poruka na trkama. Mene to sve prilično nervira.
Kaže, “dotakni za energiju”. Idi mi s očiju, haveru! Znaš li ti šta meni znači da napravim dva dodatna koraka na maratonu, da bih pritiskala taj karton. Ili ovi što pružaju ruke za “peticu”. De, ba, smaraš. Ne kontam ti ćejf da te dira 300 oznojenih šapa. Pa oni što prepisuju. “Mnogo rada za jednu bananu”, “nasmiješi se, platio si za ovo”… Seriously, jel mislite da to već nismo vidjeli?!
A onda… Spontano sam počela da uživam, i da cijenim trud tih ljudi pored staze. Stoje satima, bodre glasno, aplaudiraju, potrude se da naprave simpatične ili motivirajuće transparente… Izvedu dječicu. Na to totalno otkidam. Čak i kad me sve nervira, kad vidim djecu pored staze, to me učini boljim čovjekom makar na trenutak.
Sve zasluge idu nama trkačima. Mi ćemo u finishu dobiti ono što smo željeli, manje ili više. Okitit ćemo se medaljom, dobiti pohvale, imati u inboxu mnogo lijepih poruka, i uživati ostatak dana u dobrom osjećaju zbog svog postignuća.
Ljudi pored staze će otići kući neprimijećeni.
Jednom prilikom, na Zagrebačkom noćnom ceneru, sam bila fascinirana upravo navijačima. Bilo je takvo nevrijeme, da ja sigurno ne bih bila vani, da nisam trčala. Upravo takvim danima su nam najpotrebniji, i atmosfera koju prave nas zaista pogura da održimo dobro raspoloženje. Imati vlastite navijače na stazi, to je tek nešto! Ne volim da smaram drage ljude, i da trošim njihovo vrijeme na takve stvari, ali u prilikama kad su bili tu, mogu reći da me je to nosilo veći dio trke.
Elem, došlo mi je da sam počela da mašem navijačima, ako još imam snage, ili da se bar nasmiješim. Čak i onda kad poruke nisu duhovite, čak i kad zasmetaju na stazi, i kad ti se fakat ne da nabacit desetu peticu u zadnjih 200 metara… Zamisli da ih nema. Bilo bi malo tužno, zar ne?
Znam da je većini ljudi koji stoje pored staze cilj da nas podrže. Ali ponekad stvari koje se vama čine duhovitim, nama čine loše. Poruka poput “you are not almost there” nekome ko jako pati nije smiješna. Dobacivanje u stilu “brže to” zna biti iritantno. Vjeruj mi, idem najbolje što mogu. Ako tražiš brže, meni se malo plače.
Sapatnici na stazi
Za atmosferu su jednako zaslužni i sapatnici trkači. Ni ovdje nisam osjetljiva, zna se šta je lijepo sportsko ponašanje, i meni dosta. Ali ponekad stvarno puno znači da ti neko na stazi kaže “idemo”. Plakala sam u Atini. Momak koji je trčao s moje desne strane, i kojeg nisam ni vidjela od svoje muke, je prošao na lijevu da bi mi mahnuo rukom da idemo. Jer drugu ruku nema. Sabrala sam se momentalno, i podigla se iznad svog očajanja. Neko ko i sam pati, potpuni stranac, uložio je dodatni napor da me povuče. Neprocjenjivo. Nastojim da i sama radim tako, kad sam u prilici.
A tek majice! Svašta ljudi na sebe oblače. Znam da sam nekad previše kritična. Ovakva vrsta senzitivnosti u Bosni staje u jednu riječ – muhanata. To znači da sam sklona i opsovat, ako je neko naročito bezobrazan. Ne bilo kako, nego ko kočijaš.
Poseban mi je ćejf kad pročitam nešto što mi se svidi. Baš sam zahvalna na tome, i lijepo se zabavim. Ali treba pokazati dozu kreativnosti ili (uglavnom) crnog humora, da bih se oduševila.
U posljednje vrijeme posebno su popularne poruke koje upućuju na „one stvari”, odnosno na super-moći koje navodno posjeduje nosilac majice. Valjda ima puno tog svijeta koji otkida na riječ “sex” i privlači im pažnju. Kikoću se kao osnovci čim se spomene.
Obuko lik na sebe majicu, na leđima mu piše da MOŽE DUGO. Na sedmom kilometru diše ko umirući. Tako je, Roki! Neće tebi niko govorit koliko ti možeš.
Nije mi to baš najjasnije, al ne možeš protiv većine. Ima okej takvih poruka, može biti simpatično. A ima i onih ružnih i uvredljivih. Recimo, lik u teretani obukao majicu na kojoj piše “ladies, free protein shakes” , sa strelicom na dole. Tako nešto me inspiriše da ga pošaljem u pizdu materinu.
Preporučila bih naročit oprez kod biranja ovakvih poruka, jer se neko stvarno može uvrijediti.
Muzika
Ne nosim svoju muziku na trkama, i čujem sve. Naročito ova umiruća disanja. Umara to bruku.
Ali kad čujem pravu stvar iz nekog kafića uz cestu, ili zasvira bend na stazi… To zna da mi promijeni sliku svega u glavi. Prava stvar čini da trka ostaje zapamćena po tome, i da me izvuče kao ništa drugo. Sarajevski polumaraton neke godine, Vils, okret, i znam da sad kreće uspon do Kozije. Nisam zadovoljna kako ide. Iz Route 66 dere Iron Maiden. Ne znam kako sam istrčala sljedećih 5 kilometara, ali ću zauvijek pamtiti taj momenat, jer je izazvao mnogo emocija.
Pa u Beču. Supergirl. Bože, koliko sam tamo patila! Kad sam čula tu pjesmu, osjećala sam se kao da me je zagrlio najbolji prijatelj. Bila sam utješena, bar na kratko.
I nezaboravni moment himne BiH u Cazinu. Bila sam tako slaba taj dan, ali ne možeš odustati kad ti ljudi puste himnu pred trku. Moraš ići, da opravdaš svoje postojanje, i da zaslužiš takvu čast.
Puštajte nam muziku. Ne afričke bubnjeve, nego prave stvari. Mnogo, mnogo nam znači.
Vaši komentari
