ROTERDAM MARATON: PB bez emocija, ja samo hoću svojoj kući!

Dok ste još raspoloženi čitati, odmah da kažem najbitnije: nema nigdje Njemačke, i treba trčati domaće trke što više. Ovdje bih stavila srce na domaće, ali kolega će svakako obrisat.

2083

Piše: Hanifa Terzić

Kontala sam nekad u decembru da ću ići u Hanover. Trebao mi je maraton što ranije, jer imam poslije neke privatne poslove, zbog kojih ne znam šta će bit od trčanja.

Kaže Ersan, isti dan ti je i Roterdam, Beč (koji sam već trčala)… Nisam dugo razmišljala. Privlačilo me da se potucam po toj Holandiji turistički. Simpatično zvuči to s lakim drogama, iz daljine. Al prvo, ja se ne znam drogirat. Drugo, iz blizine je iritantno hodat među takvim svijetom. Sve smrdi na travu, i ljudi su pomalo tupi.

Trenirala sam dosta, pa sam mogla očekivati da će trka biti dobra. U mom trenutnom stanju, ovo „dobra“ je značilo oko 3:21 u totalu. Lijepo sam sve organizovala, i nije trebalo biti iznenađenja. Stan koji sam rezervisala je nekih 2,5km od starta, ali tramvaj je pred kućom, i ruta isprobana više puta u danima prije trke. Kako sam zadnje dvije sedmice trenirala znatno manje, dobila sam čitavu kilu i po’ na vagi. To me malo crnjači, pa nastojim da trošim kalorije hodajući što više, jer me hodanje ne umara (?!).

Paralelno jedem sve one sireve, vafle, i veganske gumene bombone kilama, jer sam ih željna kod kuće. Malo mi je bilo frka kad sam u petak shvatila da sam za tri dana prešetala 50 kilometara. Nisam umorna, ali mnogo li je. Trkački trening u ponedjeljak, kratki trk u utorak, hodanje… S maratonom će ova sedmica izaći na 110 pređenih kilometara. Ganjala sam kilometražu do 85 u pripremama. Kontam da bih mogla malo najebat zbog ovog hodanja. U samom Roterdamu, sve što valja za vidjet, može se obići za jedan dan. I uglavnom se sve bitno zove Erasmus.

Sa divnim iskustvom iz Hamburga, a potom iz Atine prošle godine, došla sam u Roterdam očekujući mnogo od organizatora. Tim prije što ova trka ima stvarno dobar ugled. Nije baš da su razočarali, ali od pet maratona koje sam trčala, ovaj mi je u smislu organizacije i ukupnog dojma koji su iz tog tima ostavili – nekako dobio najslabije ocjene. Posebno mi je drago što ovo pišem nakon istrčanog ličnog rekorda u Roterdamu, jer ne bih voljela da mi sud pomuti subjektivni doživljaj nakon razočaravajućeg „nastupa“.

Pogriješili su s naljepnicom za garderobu, pa sam morala dva puta da idem na expo. Hajd, okej. Dešava se. Ona gospođurina što sam joj došla reklamirat tu stvar nekakva preopuštena, a ja sam prilično nadrkana kad se ljudi ponašaju komotno dok griješe. Expo im je tanak pravo. U Splitu ove godine bio bolji, ne zajebavam se.

Prohladno je, pada lagana kiša 25 puta dnevno, ali prognoza ne obećava tu sreću za nedjelju. Kažu, 20 stepeni, ništa kiša. Organizator šalje mailove, podcrtali oko hidratacije dva dana prije i kreme za sunčanje. Živim u samoobmani i poricanju sad već pouzdane vremenske prognoze.

Sebe doživljavam kao racionalnu i dosta distanciranu. Rijetko kad u životu sam osjetila da sam južnjakinja, kao u Holandiji. Ljubazni su oni. Ali… Otišla u talijanski restoran, gdje rade ljudi iz Italije… Osjećala sam se kao da sam došla kod nane Behije, pa mi ona rekla „de maslanice“. Samo zbog načina na koji pozdravljaju, zbog… nekakvog osjećaja, atmosfere.

Moj lični pakao nastupa u petak u noći. Uživala sam komfor samoće tri dana, a onda je gazdarica odlučila da se ukaže u stanu, i da cijelu prokletu noć lupa vratima, glasno razgovara na telefon, i pravi buku koja ne da spavati. Uprkos tome što sam je još prilikom rezervacije upozorila da mi treba mir i tišina. Zaspala sam iza 3, i navila sat u 6, planirajući da ranije legnem u subotu naveče.

Ovdje se ne završava prokletstvo vezano za smještaj. U subotu ujutro me obavještava da bih trebala da se premjestim u drugu sobu, jer dolaze još neki ljudi. Ovo nije bio dogovor, ni blizu.

Kaže, ako ne želim, ona će meni vratiti novac. Očajna tražim drugu opciju u gradu, ali jednostavno nema ništa. Sav smještaj u Roterdamu je već odavno bukiran za ovu noć. Pomišljam da idem negdje dalje. Hag nije daleko, vozom bih brzo bila tu… Ali ne da mi se seliti veče prije trke, trebam da odmaram. A ne znam ni šta me tamo čeka.

Pričam s Edinom na telefon, tješi me da su možda ti novi likovi trkači, i da će sve biti super. Živi među Holanđanima godinama, ne iznenađuje ga ova gadost sa stanom. Kaže da su pohlepni na novac. Meni se sad gadi taj Roterdam, i trka, i narod s kojim se ne možeš dogovoriti, pa da se dogovor poštuje. Samo da hoće proći sve. Krevet u drugoj sobi je najneudobniji koji sam u životu vidjela. Ono bi trebalo zakonom zabraniti. A novi gosti su cure koje nisu došle da trče, nego da izađu.

Ni noć prije trke nisam spavala, jer su se one spremale za izlazak sve do ponoći, a pojavile se nazad 3-4 sata kasnije. Sve uz najveću moguću buku koju su mogle da naprave.

Ustajem da se spremam za maraton, a praktično nisam ni spavala. Oči me peku i suze, i sad je napokon tišina, a ja moram da idem. Dolazi mi misao da sad legnem i odspavam pola sata. Ali znam da je previše rizično, jer sam toliko umorna da možda neću čuti alarm.

Kafa. Mnogo kafe. Ne želim trošiti energiju na ljutnju zbog ove izrade oko smještaja. Sve što imam moram da čuvam da preživim dan.

Skoro 24h nisam pričala ni sa kim. Usamljena sam u ovom glupom Roterdamu, stvari ne idu kako treba, i ne mogu uticati na to. Nemam snage ni da pričam s mojim ljudima. Znam da će se i oni nervirati, a nerviranje trenutno ništa ne rješava. U ovakvim situacijama se obično povučem u tišinu, čuvam snagu i čekam da prođe. Poslije ću pričati.

Sagela se da svežem patike, kad sam ustala, zavrtila mi se soba, morala sjesti koju minutu. U proteklih 48h sam spavala možda 6. Ne baš najbolji trenutak za dati sve od sebe na 42km.

Ponavljam sebi sve one mantre, prisjećam se koliko sam truda uložila za ovu trku…Jednostavno moram probati da uradim najbolje, uprkos svemu.

Danas radim na rezervi, i koliko god da je imam – morat će biti dovoljno. Skupljam mrvice ljubavi svuda oko sebe, i pretvaram je u prijeko potrebnu energiju. Od sunca, od veselog revizora u tramvaju, i nekih holandskih deda koji su rekli da će navijati za mene.

Na startu mi se počelo prikazivati. Stojim na cesti, oko mene ljudi iz mog bloka, i dvojica pejsera na 3:30. To je to, valjda tu trebam da budem. Pogledam preko ceste, stoji ista takva grupa, i među njima dvojica pejsera na 3:30. Koji kurac?! Gdje sad ja trebam biti, i jel to ista trka?

Pitam ove naše pejsere, kažu, sve je to isto. Hvala organizatoru što se potrudio da oteža trkačima snalaženje u startnim zonama.

Ono kad se sjetim Hamburga, ljudi su u startni paket napakovali materijala da sve objasne. Samo ako si težak hajvan, nešto bi promašio. Švabe nacrtali bukvalno, samo što nisu došli po svakoga kući. Ovi se zajebavaju prilično.

Krenuli trčat, istom na sred ceste ograde, razdvajaju trkače na dvije strane. Bez ikakvog znaka ko se gdje odvaja, i zašto. Nastavim trčati desnom stranom, ali nisam sigurna je li to okej. Pitam jednog, ime sam mu krstila u Jeger (nešto je slično). Kaže, sve je to isto. E, jebem im sve narkomansko! Jel se nije moglo nešto napisat nama koji ne znamo da je sve isto, i da je svejedno kuda mlatiš po Roterdamu?!

Nakon nekog vremena se ponavlja ovo ludilo s ogradama i raskrsnicom, ali ovaj put znam i ja da je sve isto.

Držim tempo koji sam planirala, idem probat. Prvi polumaraton nešto oko 1:39. Znam tačno šta mogu, u normalnim okolnostima. Ali s ovim nespavanjem i dosta visokom temperaturom, nisam sigurna kad bi moglo postati teško. Svjesno pomalo kočim poslije dvadesetog, plašeći se zida i drastičnog pada u zadnjim kilometrima. Pijem puno vode. Zastajem na okrepama da bih popila po dvije čaše. Već na tridesetom je prevruće. Dosta je loše riješeno to s vodom. Malo je dati vodu na svakih pet kilometara na ovoj temperaturi. Mogli su pojačati makar u zadnjoj trećini trke. Zijevala sam ko riba na suhom, čekajući tu vodu.

Navijači u Roterdamu su fantastični! Glasna, vesela družina pored ceste, čitavih 42 kilometra.

Nisam puno umorna, ali mi je koncentracija otišla u neku stvar. Imam dosta iskustva s teških treninga, i osjećam da ću imati snage do kraja. Ali spavam, i to postaje problem. Kad se uspavam, padnem preko 20 sekundi u tempu. Pa se onda trznem, i vratim u normalu. Ta borba traje posljednjih 12km sve vrijeme. Ne pomažu ni kofeinski gelovi. Ustvari, vjerovatno pomažu, bez njih bih možda legla negdje u jarak. Ali trenutno nisu dovoljni.

I ostali svijet malo švera po cesti. Jedan tako samo skrenu u mene, stade mi na nogu. Oči mi iskočile na federima od bolova, ko u crtanom. Proderem se, „fuck you!“. Odgovara brat, „thank you!“, istim tonom. Volim kad ovako kvalitetno porazgovaram s ljudima, i kad se razumijemo.

Konačno vraćam koncentraciju na posljednjem kilometru, i trčim ga na tempu 4:30. Tako nešto se ne može napraviti kad pukneš. Bilo je snage. Bilo je odličnog treninga za ovu trku. I uprkos zaista lošim vanjskim okolnostima, taj trening me je iznio do kraja, uz male gubitke.

300 metara do kraja vidim dragog Vladu Seleca. Nešto sam mu doviknula, on je nešto odgovorio i zagrlio me. Ubij me ako se sjećam ko je šta rekao. Kasnije smo se valjali ko ranjenici na onoj tepih livadi preko puta svega bitnog u Roterdamu.

Ne zna šta je rahatluk, ko nije istrčao maraton, pa izuo patike.

Obično ne mogu spavati noć nakon maratona. Ovaj put sam se komirala. Nisam se pomjerila 8 sati, uživajući gostoprimstvo dragih prijatelja u Groningenu, daleko od sve muke maratonske i predmaratonske.

Nisam nezadovoljna. 3:24:36 je dosta blizu onoga što sam htjela i mislila da mogu. Nisam ljuta na sebe, jer sam stvarno poduzela sve što je bilo potrebno. Ali ponekad život složi situacije na svoju ruku, i ne možemo uticati na to.

Naučila sam… Šta god da se desi, na kraju krajeva, trening koji sam uradila ima zadnju riječ.

Može sve da se ruši okolo, i rušilo se ovaj put. Ali one tempo dužine od januara do marta na kojim sam izdisala kao da nema sutra – pobijedile su nespavanje, nerviranje, vrućinu…

Lijepo je imati „sretan dan“, ali je još bolje radit ko konj. Isplati se.

Vaši komentari