Piše: Hanifa Terzić
Kad sam stigla tamo, atmosfera me je jednostavno povukla, i bila sam dio priče svim srcem. Spontano sam se pridružila timu BURT-a u pomoći oko organizacije već nekoliko sedmica, i doživjela sam ovu trku kao svoju.
Nije najpametnija stvar koju jedan maratonac može napraviti da stoji 16h i hoda okolo u danima prije maratona. Ali ova maratonka nije poznata po racionalnim odlukama. Vodim se samo srcem, pa dokle doguram.
Divni ljudi koje sam upoznala učinili su da se osjećam kao kod kuće. Još jednom sam se podsjetila zašto volim Krajinu, taj čarobni komad majčice Bosne, s kojim nemam baš nikakve veze, osim ove prijateljske. I možda Ćopića. Ne mogu vam reći ko i šta me je više oduševilo. Ali ti ljudi… Oni su me kupili svojom jednostavnošću, srčanošću i ljubavlju, tako da mi je dio srca ostao u Cazinu zauvijek. Cazinjani su „krivi“ što pomislih „cijela Bosna je moja kuća“, i od te misli mi se oči pune suzama sad, dok vam ovo pričam.
Dok sam provodila vrijeme po cazinskoj čaršiji u danima pred trku, nisam stigla puno razmišljati o maratonu. Možda je to dobra stvar. Nekako sam znala da će biti sve dobro. Nikako drugačije ne može biti u ovom slatkom malom gradu i među ovim velikim dragim ljudima.
Čekala sam moju ekipu podrške da stigne iz Sarajeva. Kad sam ih ugledala u subotu, moj cijeli svijet se posložio u jedan šareni veseli mozaik lijepih emocija i unutrašnje harmonije. Uz Denisa i Muhameda, ja znam da sam sigurna šta god se desi. To je ona bezrezervna bratska podrška.
Kad su tu, ja mogu trčati, mogu i pasti. Mogu biti najbolja, ili odustati. Oni će me uvijek isto poštovati, i uvijek biti ponosni na mene. Oni će razumjeti baš SVE. Kao da… Gravitacija slabije djeluje kad su tu. Nosi me sama ideja da su uz mene. Onda kad sam prestroga prema sebi i mrcvarim se samoprijekorom, Denis će tu prestrogu mene ošamariti, i biti brat onom mom ranjenom biću.
Težak je Cazinski maraton. Dosta valovita trasa, i mnogo oštrih okreta. Dodatno otežava i termin održavanja, jer je zaista toplo za tako dugo trčanje. Organizator je sa svoje strane učinio baš sve da olakša trkačima, i na tome sam neizmjerno zahvalna. Ali trasa je takva kakva je, i svima su nam isti uslovi. Kad se uzmu u obzir ti uslovi, ja sam zadovoljna rezultatom. Trenirala sam za nekih 6 minuta brže, ali to brže će sačekati jesen, i neku lakšu trasu.
Dodatno me je brinulo što sam prošla nekakvu glupu ozljedu tri sedmice prije takmičenja, i plašila sam se da bi mogla da se aktivira baš kad ne treba. Psihološki momenat, što sam zbog pomenute ozljede propustila nekoliko važnih treninga, me je koštao nesanice više dana i velike nervoze.
17 dana pred maraton sjedim na kauču i boli me. Sjedeći me boli, jebote! Prošetam do prodavnice 200 metara od stana, i vratim se plačući od bolova. Bila sam sasvim potonula, i u nekakvoj trkačkoj depresiji, jer sam stvarno puno trenirala za to prvenstvo. I onda… Takva neka glupost niotkuda. Od huje odem trčati, i nakon 600 metara prekinem, vratim se kući pješke, krijući suze od postave lokalnih besposličara ispred granapa kod haustora. Ipak se nadam da će osvanuti dobar dan za mene tog famoznog 04.08.
Jutro je počelo kao ravna linija. Niti sam euforična, niti sam tužna. Pričam Zahidu prije starta kako se osjećam, kaže on “dobro je to”. Vjerujem ja tom čovjeku, njegovi rezultati su za mene kao vrh planine Olimp. Utješio me je. Odlučila sam ići baš tako – ravno i bez rizika.
Islam Ðugum, gigant bh. atletike nas postrojio prije starta, u svom stilu nas nešto naružio, i to je stvorilo malo napetosti kod nekih trkača. Meni je Islam predrag čovjek, i simpatičan mi je taj njegov gard. Uvijek nešto ljut, ali kad ga zagrlim i nasmijem se, omekša kao pamuk, i ustvari je duša od čovjeka. Širim ljubav iz hobija, a naročit mi je izazov “otopiti” one što hodaju svijetom ljuti.
Iz straha, od starta sam krenula 6-7 sekundi sporije nego što sam treninrala, i to se pokazalo kao dobra odluka. Dva dana prije upoznam Tomaža. Fini jedan gospodin, s kojim sam se već u restoranu razumjela, kad sam vidjela da puši ko ćiro. Popričasmo o našoj nikotinskoj ovisnosti, podijeli on sa mnom anegdotu s nekog maratona na kojem je u sred trke doslovno oteo cigaretu nekom liku u parku, i skontam da bismo mi mogli fino trčati skupa.
Nešto sam mislila da je Tomaž malo jači od mene, pa mi je prvi cilj bio da idem uz njega do pola, a kasnije kako budem mogla, jer je najavio da pojačava u drugoj polovini. Zalijetao se preko onoga što sam ja htjela, pa sam ga često vukla za rukav da usporimo. Na četvrtom krugu kreće sasvim lagani pad, i još se držimo skupa. Osjećam da imam još puno snage, i da nije vrijeme za padanje. Na petom napuštam Tomaža koji je stao da uzme gel, i nadam se da će stizati. Ipak nije, izgleda da nije bio dobar dan za njega.
Inače, trkači se često žale na kružne staze. Meni je ovo vrhunski. Baš lijepo sebi rasporedim, i mogu procijeniti koliko imam snage do kraja. E, sad… Pošto sam svojeručno sastavila playlist-u za razglas, mnogo me je veselilo kad čujem taktove omiljenih pjesama dok trčim u sljedeći krug. Negdje na petom ide Maria, Blondie. She moves like she don’t care… Nije to, ba. I still care. Nego, ne mogu bolje na 29-om. “It makes you wanna cry” stih mi liježe ko budali šamar.
Ali ljudi! Ja se opet i opet moram vratiti na njih. Vlasnik jedne sjajne pizzerije u gradu, jedan apsolutni gigant od čovjeka, mi je lično dodavao vodu na trci i bodrio me. Ado je iz auta dobacivao svaki put kad bi prošao pored mene. Ekipa na okrepama također. Jusuf me je dočekao u finišu kao da sam mu najrođenija… Neću dalje nabrajati, zaboravit ću nekoga. Toliko podrške sam doživjela samo u svom Sarajevu, i nigdje više na svijetu. Nigdje, kao u Cazinu. Ajoj! Opet mi se plače.
Uspjela sam držati približno isti tempo veći dio trke, i nisam patila ni najmanje. Posljednjih sat vremena je vrućina uzela danak, ali sam ipak zadnjih sedam kilometara uspjela ići brže nego one između 21 i 35. Lijepa je to stvar, moći ubrzati onda kad većina ljudi pada. Nakon trke sam bila puna poleta, i bez bolova. Ustvari, više sam znala da se skršim na nekim treninzima, nego na ovoj trci. Da li to znači da sam trebala dati više od sebe? Ne znam. Ne žalim ni za čim, i to je jedino važno. Nakon ove provjere forme, jako sam motivirana za više i jače.
U finišu moji najdraži, i opet cijeli svijet posložen. Puno, puno je važno ko te čeka na magičnoj crti nakon 42,2. Ono kad… Oblivena znojem, sa bolnim žuljevima na stopalima, čupava i razmazana, i takva da ni majci rođenoj ne bi bila lijepa… Imaš ljude pored kojih se osjećaš kao princeza. To se ne može ničim platiti, i to se zove ljubav.
Mala praznina u srcu, što je valjda normalno kad čovjek mjesecima čeka neku trku, pa kad se to konačno završi. Trebam novi cilj, novi krug treninga, novu borbu. Imam već sve ideje, samo da odmorim 2-3 dana. Nestrpljiva sam da počnem.
Konačno, bila sam treća žena ukupno, u ozbiljnoj konkurenciji. Druga Bosanka na državnom prvenstvu 2019. Pao je lični! Kod kuće, a to je meni veliko ko Trebević! I na kraju, ponijela sam iz Cazina pehar i tri medalje. Ali ono najvažnije što sam ponijela je u srcu: cijela Bosna je moja kuća!
Vaši komentari
