100 kilometara slavonskog transa

Piše: Hanifa Terzić

Ali uglavnom mi zvuči jako OK, i baš me ludo vuče da to radim.

Kašnjenje na start, jakako. Brzinske instrukcije Neni šta nam treba, a u tom trenutku ja ne znam artikulisati šta mi treba, i da me ko pita kako se zovem, morala bih razmisliti… Dan prije neobjašnjivo utrnuće svega. Sjedim na kauču, i propadam, odoh negdje u vražiju mater. Osjećam slabost, ruke mi se tresu… Čudna neka trema pred trku, nisam ja navikla na sebe takvu. Znam da sam uradila sve treninge, ali odjednom mi se čini puno sto. Jedva čekam taj start, samo da počne, pa da vidim šta će biti. U zadnjoj minuti odlučujem da krenem u kratkim rukavima i šorcu, bez rukavica. Vidim da su svi bolje obučeni, i pitam se da li sam pogriješila. Dosta je hladno. Uvijek ponesem svega, i uvijek idem na minimalizam. Obično se na kraju pokaže kao dobra ideja.

MT napomena: Na Polojskoj ultri u Slavonskom Brodu (Hrvatska) su nastupili sljedeći trkači iz Bosne i Hercegovine (100km): Mirsad Abdaković (8:40:12), Hanifa Terzić (9:16:45); (50km): Dalibor Jovičić (3:48:10), Dario Veselinović (4:32:01), Nandino Malešević (4:35:47).

Dok sam vozila prema Slavonskom Brodu, razmišljala sam o tome kako će to biti trka s malo ljudi, i kako su Hrvatice preejake, i kako ću ostati sama kao nesretnica zadnjih sat vremena da kružim po putu. Već mi je bilo žao mene, da se brukam, i zadnja završim. Al štaš sad, trčat se mora. Startala sam s tim mislima, i jedino što sam priželjkivala, je da ne puknem tako da moram hodati. Kontam, ako ću već kružiti sama na kraju, hajd da se zabavim dok mogu. Skontam dvojicu lokalnih, trče štafetu. Ivica i Mario. Počnem nešto provaljivati, i oni ostanu sa mnom preko 20 kilometara. Kaže Ivica, na nekom katoličkom radiju puštaju pjesmu „Jutros mi je ruža procvjetala”, i baš je voli. Reko, de zapjevaj, i mi ćemo s tobom. Tako malo pjevajući, smijući se, i zbijajući šale, proleti prvih 20, da ni osjetila nisam. Kaže još, Mario je doktor, ako zatreba. M dodaje da je radiolog. Reko, šta ću od tebe?! Ako se skljokam, da me uslikaš?

Usput srećem Mirsada, i upozorava me na tempo, malo sam se zanijela u ovoj zezanciji, i krenula prejako. Dvojica novih drugara, onako zaštitnički, pitaju „ko je taj, i što te pegla“. Velim, to je šef reprezentacije, šuti jadan, pobiće nas sve. Do kraja našeg druženja su dobacivali u prolazu „šefe, sve je pod kontrolom“. Momci su završili svojih 25, i ja ostajem sama da se zabavljam sa svojim mislima. Obzirom na to da sam dužine uglavnom trčala na traci preko zime, meni ti je ovaj krug od 5km ko Diznilend.

Srećem divne cure koje sam upoznala u Albiju. Veronika tutnji kao brzi voz, meni neshvatljiv tempo na stoji. Antonija odlično prati. Njih dvije kao da su se probudile nakon 50km, svi padaju, a one idu sve jače. Maja se odlično drži, i puno sam sretna zbog nje. Sad počinjem obraćati pažnju na tempo, i pomalo se kontrolišem. Vrlo mi je ugodno, i taman sam se lijepo razradila, i prestali su svi oni sitni bolovi koji me hinjski muče u prvih 10km. Hladno mi je. Pokušavam uzeti gel, ali su mi prsti toliko smrznuti, da ne mogu da ga otvorim, i odustajem. Mislim, tražit ću od Nene jaknu ili rukavice. Ali kad dođem do njega, skontam da mi ipak ne treba. Tako nekoliko krugova. Onda sam se nekako zagrijala, i bilo je OK. Počela sam osjećati prste, i baš sam bila zadovoljna zbog toga. Jedem samo hurme i pomalo pijem vodu. Ništa drugo ne mogu smisliti. Viđam Emira, i u drugoj polovini mi ne izgleda sretan. To me rastužuje. Dalibor je čudo. Taj lik ne mijenja izraz lica nikad. Neviđeni cooler, na kojem ne možeš vidjeti da pati. Mirsad svaki put govori za tempo, i ja ga poluslušam. Vidim da on polako pretiče ljude koji su krenuli jače, i baš sam sretna zbog njega. Imam na umu njegova upozorenja, ali slijedim svoj osjećaj. Ugodno mi je. Ne zamaram se. Dišem kao da sjedim na kauču. Znači da sam dobra, jebi ga. Na pedesetom se mimoilazimo, i govori mi da samo trebam držati 6:00 do kraja, i da imam 9:30.

U tom trenutku se pitam šta će biti u tih 50 kilometara, i da li ću moći da idem svaki tim tempom. Nemam dovoljno iskustva, i preoprezna sam. Ne želim da se skršim da moram hodati. Samo to ne! Ipak idem po osjećaju, i sad sam na tempu 5:40, koji me ne umara. Naučila sam da osjećam sebe. Ja u životu nisam mjerila heart rate na trku. Lijepo pojma nemam koji mi je puls ikad. Jednom svezala onaj pojas, nakon 500 metara samo gledala gdje ću se sklonit s ceste, da skinem to sranje sa sebe. Smeta mi. Sve meni smeta. Idealan sam kandidat za naked run. Još da mi mogu čip zakucati u glavu, da ne visi onaj broj na meni – milina! Dogovaram se sa sobom da se držim do 70, pa da onda vidim šta će biti. Prođe i to, a ja se i dalje osjećam super. Samo još šest krugova, sitnica. Počinjem da peglam Nenu svaki krug. Daj mi napravi flašicu, daj mi namaži krišku, daj mi kafe… Duša draga, nije me nabio nogom, kako sam možda zaslužila. Sve završava, kao mašina.

U neko doba naletim na Mirka, koji me vozi za krug prednosti, i kontam da idemo skupa. Nailazi Adrijana, i baš komentarišemo kako je divna, predivna. Kao anđeo na stazi, na svakom mimoilaženju ima lijepu riječ, i djeluje tako umirujuće. Pričamo malo, vidim da pada u tempu, a ja osjećam da mogu jače, i polako se izvlačim naprijed. Izazivam ga da ne gubi prednost. Kaže, on to zbog mene usporio. Mislim si, moj Slovenac, da me ove noge ne bole, sad bih se vratila da te namlatim. Al ne mogu. Još dva kruga do kraja. Tempo ide dobro, ali još uvijek se ne usuđujem da krenem u finiš. Idem prema okretu, i postane mi žao što je skoro kraj, i što ću vidjeti te ljude samo još dva puta.

A puno su dragi ljudi. Predivni! Organizatoru, volonterima, i cijeloj ekipi, sve pohvale – od srca! Na posljednjem krugu svi su tu. Mirsad je već završio, ekipa na okupu. Prolazim kroz kapiju, i na semaforu vidim 8:51:30. Dobro. Osjećam da mogu ispod 9:20, i sad krećem najjače što mogu, da vidim koliko ispod će ići. Na trenutak vidim tempo na satu 4:20, i malo iskuliram. Ali idem jako, sad je taj momenat, nemam se više za šta čuvati. 9:16:45 (novi državni rekord u ženskoj kategoriji). Prosječan tempo na stoji 5:34 i nije loše, za nekoga ko je otkrio ultre prije pola godine.

Čitava BURT ekipa, ovaj put u sastavu Dalibor, Mirsad i ja, svi peto mjesto. Kakvi kuleri! Istog trena kad sam završila, mislila sam šta ću dalje. Spremna sam da patim, a to ti je ovdje najvažnije. Treba mi ovoga još. Puno. Godinama. Ova budalaština se tako podudara s mojim karakterom, da ne pamtim da me je išta toliko zabavljalo, kao trčati puno sati u nekom polutransu. Stoja je super, ali sve moje mašte su negdje na 24h. Jedva čekam ponovo!

Vaši komentari