Piše: Hanifa Terzić
Ljudi, ja nikad bolju trku nisam vidjela u životu. A trčala sam sve redom, od 800m, do maratona. 24h je moje najljepše trkačko iskustvo ikad.
Biće da je razlog tome taj što sam se psihički spremila da ću najebat ko niko živ. Pošto nisam baš toliko nastradala, presretna sam. Moj mentalni trening za ovu trku sastojao se uglavnom od toga da smišljam najgore moguće scenarije koji bi mogli da se dese u Albiju. Najviše sam brinula da ću se onesvijestiti u neko doba, i da će me pokupiti hitna. Nije meni frka zbog bandačenja, srede oni to, ima takvih slučajeva pun klinac. Nego mi je, ako se onesvijestim, onda je gotovo, ne mogu više ništa da uradim.
Onda sam se brinula da ću se povrijediti. Da ću počupati nešto u ovim jadnim nogama, pa opet završiti u gipsu, ko ono 2015., kad sam toliko dugo išla na fizikalnu, da me je osoblje s klinike počelo pozdravljat u Konzumu kad se sretnemo. Fuj je to s povredama. Ne može čovjek trenirati, pa postane nenormalan. Ono vidno. A valja i na posao u ponedjeljak, nema smisla da se skršim. Ne živi se od trčanja, bar ne ovog mog. Ipak je ovo samo zajebancija, hajmo bit realni.
Još jedna ozbiljna briga mi je bila da ću postati očajna u neko doba, i plakati tamo cijelu noć. To bi baš bilo nezgodno, zaletit se ko govedo na SP, i usred posla skontati da nisi dorastao tom sakaćenju sebe, i plakati ko curica po putu. Bruka. Ovaj crni scenarij mi se ukazao jednu noć na treningu 50km. Od 40. sam počela da plačem od očajanja, i išla tako sve do kraja. Tad sam bila sigurna da ću nakon 100km, ako dotle doguram, plakati neutješno. Da ne nabrajam dalje apsurdne situacije i prejudiciranje nesreća koje su mi okupirale misli. Ništa od toga se nije desilo. Ni blizu. A ono što je zaista krenulo naopako na trci… E, to mi nije nikad palo na pamet.
Nedostatak iskustva me je dosta koštao, iako se Mirsad zaista potrudio da mi prenese što više, i da me pripremi na razne situacije. Prvo, naivno sam vjerovala da vrućina koja nas je pratila prvih 6 sati trke neće smetati na tako laganom tempu. Neki ljudi su povraćali već nakon pola sata, i bilo je stvarno naporno, puno više nego što bih očekivala. Držala sam se plana koji smo dogovorili, idem između 9 i 10 minuta po krugu. Ništa brže, ništa sporije. Vrtila sam te krugove, i pokušavala da se zabavim. Momci su išli jače, i bilo mi je drago svaki put kad protrče pored mene. Brane je izgledao samouvjereno, i nadala sam se da će taj polet trajati. Mirsad je trčao odlično, i usput me podsjećao da ne pretjerujem. Aći je krenuo super. Zdravko se lavovski borio.
Dok trčim, razmišljam o organizaciji, i zabavljam se na njihov račun. Tako su nas nahranili noć prije, da ja ono ne bih dala djetetu od 4 godine, od sramote. Ma, da mi neko bane u 2 ujutro nenajavljen, za 10 minuta bih mu spremila bolju večeru. Makaroni nekakvi, zdjelica kao za vrtićku djecu, i nema više, to je to. Jedva sam čekala da zbrišemo do nekog marketa, da kupimo hranu, jer me je hvatala panika da ćemo sutra poskapati ako se dobro ne obezbijedimo. Kulturološke razlike, može bit. Ama, ne znam kako ti Francuzi živi ostaju, ako onako jedu.
Još uvijek mi ništa ne treba, od vrućine ne mogu da jedem, ali osjećam se dobro, i uživam u laganom tempu. Negdje poslije tridesetog kilometra shvatim da mi je postalo dosadno trčati. Kontam, ko će ovo ovako vrtiti do sutra ujutro. Za popizdit. Uskoro ću dobiti pravu zabavu, i neću imati kad da se dosađujem. Ukazala se u vidu stomačne pobune, koja me je tjerala da posjećujem toalet na svakom krugu. Ponekad i dva puta po krugu. Ovako nešto mi se nikad u životu nije desilo, i sve mislim, prestat će samo od sebe uskoro. Traje satima, i krugovi više nisu ispod 10min, nego su sad 14-17min, zavisno od toga koliko puta sam morala da ganjam wc. Nerviram se zbog toga, i prestajem da pijem i jedem, jer mi bukvalno sve smeta, i sve me lansira trčećim korakom do prvog wc-a. Ipak odbijam da hodam, trčim svoj tempo sve vrijeme, i ljuta sam zbog tih silnih kratkih pauza koje moram da pravim.
Nakon 3-4 sata ove agonije, pomislim da ću ozbiljno dehidrirati i ostati bez energije, jer već duže vrijeme ne uzimam baš ništa. Tad sam zatražila pomoć u našem šatoru, i dali su mi tabletu koja bi trebala da riješi situaciju. Koštalo me neiskustvo, trebala sam to uraditi odmah, a ne patiti toliko dugo. Tableta nije djelovala odmah, i agonija se nastavila još 4 sata, smanjenim intenzitetom, tako da sam poneki krug uspjela da završim bez stajanja. Ako postoji nešto dobro u toj nesreći, onda je to da nisam stigla misliti o umoru, jer sam imala konkretan problem oko kojeg sam se nervirala.
Ona Camile nije imala tih briga. Žena se lijepo usrala do patika, i nastavila da dere tempo satima, tako usrana. Sad zamisli, trčiš petlju od kilometar i po’, koja je već posvuda ispovraćana, muka ti je od života, i onda naiđe kraljica koja kao da se takmiči u disciplini „smrdi na sto metara“. Svaka joj čast na rezultatu, al fakat odvratno.
Pada noć, ali i dalje je toplo. Ostajem u majici kratkih rukava sve do kraja. Žali Bože što sam ponijela opreme kao da ću se presvlačiti 16 puta, a nisam ni jednom. Opet neiskustvo. Ma, dobro. Pokušala sam se ja presvući. Ali kad sam se dohvatila da skinem gornji dio, bolila su me rebra. I ramena. I leđa. Nisam imala srca da sebi nanosim bol više nego što moram, i ostavila sve tako. Lijepo mi je trčati po mraku, i bolovi su podnošljivi. Važno je da nema povrede, ovaj bol je uredu. Pomalo sam razočarana što zbog silnih neplanskih stajanja u prvoj polovini, neću imati prolaz nakon 12h kakav sam željela. Pokušavam da ostanem motivirana da idem do kraja najbolje što mogu, i da se oprostim s rezultatom koji sam zamislila, jer sad već znam da to neće ići.
Nema veze, samo je važno trčati dalje. Bilo kako, ali trčati. Borila sam se da ostanem u nekakvom trčanju, i da maksimalno izbjegavam hodanje, jer sam se plašila da ako prohodam, neću više moći da potrčim. Već imam svoj ritam. Trčim 16 krugova, i onda pravim kratku pauzu. Lijep je broj 16, može se fino rasparčati na razlomke, i motivirati se.
Jasmina, Danijela i Zlatan su bili u podršci, i ne bih mogla bolje poželjeti. U toku same trke, pored svih bolova i tegoba, osjećala sam neizmjernu zahvalnost tim ljudima koji su uz nas, i spremni pomoći u svakoj minuti, sve što treba. Ne mogu zamisliti koliko je naporno biti uz grupu trkača 24h, i podnositi njihova raspoloženja, zahtjeve, bodriti ih i truditi se da im olakšaš muke. U šatorima oko nas su bili sjajni likovi iz timova Srbije i Hrvatske. Puno dragih ljudi, cure iz oba tima jake k’o NATO… Pavao Vlahek, čudo od čovjeka, zna reći šta treba, i kad treba, i vjeruješ mu sve. Sad bih mu stavila srce ovdje, ali uprava ne dozvoljava takve izljeve emocija u tekstovima.
U neko doba noći sretnem Antoniju i trčim malo s njom. Već je nabrala 30km više od mene, naglas se divim. Kaže ona,
– Ne gledam ja to, samo gledam sat, i nastojim da pojedem nešto svakih sat vremena.
Kažem sebi, zapamti ovo, trebaće ti. Onda se smijem sebi, jer znam da se sutra neću sjećati svog imena, a kamoli šta sam s kim pričala. Super mi je ova žena.
Jednom prilično davno, kad nisam pomišljala da ću ikad trčati preko 42, a i to mi je bio veliki zalogaj, i kad nisam imala pojma ko je Antonija… Naletih na MT intervju s njom, u kojem je pričala o nakuhavanju za tri dana, i neopranom suđu. Voljela sam tu priču, jer su me u tom trenutku okruživale neke žene s blistavim karijerama, blistavim kuhinjskim pločama na fotografijama, sa sve vazom svježeg cvijeća, i koje su uvijek imale frizuru. Posao bih završila u 16, trčala da ručam s nogu, a onda trčala u klub voditi treninge curama, i počinjala svoj trening tek u 21. Mnogo me je grizla savjest zbog one stolice na balkonu. Gomilala bih na nju sportsku opremu po 4-5 dana, i onda prala sve redom kao luđakinja vikendom. A ni frizuru nemam većinu vremena. Svijetu treba više Antonija, da razbijaju iluzije.
U ovom raspoloženju trčim još koji krug. Već je gluho doba noći, i odavno sam jako umorna. Ali osjećam lakoću, jer puštam toliko toga što sam si natovarila u momentima samoprijekora i vječitog osjećaja da moram negdje nešto više i bolje. Prosto moram pustiti, da bih mogla nastaviti.
Mirsad je morao prekinuti trku zbog zdravstvenih tegoba. U tom momentu mi je bilo najlakše odustati. Jer… Ako on, moj mentor i jedina osoba koja je zaslužna što sam krenula u ludilo, mora stati… Šta onda ja dalje da trčim. Porazgovarala sam sa sobom, i objasnila si da je on stao, jer je morao. A meni nije toliko loše, i nema opravdanja da stanem. Ustala sam sa stolice, i krenula naprijed, tužna i razočarana što on nije uspio da naplati svoj trening.
Posebno sam zahvalna na ovom iskustvu, jer me je obogatilo razumijevanjem za sebe i druge, i ubilo mi onaj osjećaj da moram gristi naprijed, i prestizati nekoga. Na maratonu se podereš, svaka sekunda je bitna, nerviraš se, minute su kao godine, i jasno kao dan – svi su ti protivnici. Ovdje nema ništa od toga. Minute su nebitne, „protivnici“ su ljudi koji pate možda više nego ja, i iskreno mi je bilo drago vidjeti da nakon 16h neki još uvijek dobro trče. Od srca sam se radovala zbog njih, i bodrila u svakoj prilici. Jer ono… Ko ti brani, sestro. Trči kako možeš.
Slovenka je išla sjajno. Trčale smo malo skupa. Ništa ja nju nisam razumjela, ali nije smetalo, site smo se ispričale u nekoliko krugova. Oh, da! Koristim priliku za javno izvinjenje Makedoncima. Obećala sam im da ćemo stući nekog vina u nedjelju naveče. Čak i u toku trke sam dobacivala da se čuvaju za pijanku. Još jedan amaterski kiks. Nisam ja mogla meda kad sam završila. Ručak sam morala preskočiti, a večeru jedva pojela. Da mi je neko ponudio vino, bih se rasplakala.
I Aći je morao stati. Srećem još Braneta, i presretna sam što još uvijek odlično trči, i Zdravka. Srce mi k’o Trebević zbog Zdravka. Kakva čelična volja, kakav lav. Hoda, trči, hoda… Ali ne staje. Posljednju pauzu pravim 4h prije kraja. Kažem sebi, idemo sad do pištaljke, nema više stajanja. Još uvijek trčim, očajnim tempom, ali trčim. Počinje da sviće. Budi se podrška, bude se trkači, osjećaj je kao da smo tek krenuli. Ne volim ovo sunce iznad Albija, jer znači da će uskoro kraj.
Ja više ne želim kraj. Hoću da trčim još dugo.
Pored mene protrčava Veronika. Ide, kao da je upravo počela trka. Divim se toj ženi, nevjerovatna je! Plače mi se. Sad znam da je gotovo, da sam skoro završila, i da uopšte neće biti loše. Želim još vremena, i već sad želim ponovo trčati 24h. Mirsad stoji pored staze i čita mi prolaze. Imam 173km, i pet minuta do kraja. Kreće sa mnom u posljednji krug. Za ovo mu ide srce k’o Bjelašnica! Pokušavam da idem naprijed, jer me ne smije pejsati. Trčim, kao da mi život zavisi od toga. Nakon 23h i 55min, tempo 5:00 izgleda kao sprint. Ali ja moram imati taj još jedan kilometar, ili me neće biti.
Gotovo je. Rezultat je takav kakav je. Moglo je bolje, ali moglo je i puno gore. Jedino o čemu razmišljam u tom trenutku je da ja tu pripadam – na trci 24h. Da ja jesam za toga. Da želim ponovo. I želim još više. Hoću da trčim danima. Ako za ovo treba biti na neki način lud, onda sam luda baš na taj način.
Moji najdraži ljudi su slali poruke u danima prije trke. Poruke pune podrške i uvjeravanja da će biti dobro. Alma, Almir, Denis, Ersan, mnogobrojna familija i drugari… A onda… Kad se trka završila, prvi se oglasio Denis. Kaže, neka si završila, ali molim te, nemoj više nikad. Slično tako i sestra, i rodica… Tek tad sam shvatila koliko sam ih zabrinula. I koliko sam voljena. Gledali su „smećarski video link“, kako reče Ersan. Gledali satima, i brinuli za mene. Malo mi je teško opisati te emocije, svakakve, kad sam čitala te poruke. Bilo mi je žao što sam ih toliko nasekirala. I pomalo teško reći da ću opet uraditi isto, prvom prilikom. Jer mi to treba. Almir nije rekao „nemoj više“, iako me je nagovarao do zadnjeg časa da odustanem. On je nekako znao da moram, i pustio me da provedem svoje. Ovo je bio jedan od onih trenutaka kad sam daleko od ljudi koje volim, a osjećam ih tako blizu, i raspadam se od ljubavi.
Još uvijek sam izmasakrirana po raznim dijelovima tijela, osam dana kasnije. Trebat će vremena da sve to zaraste. Ispod pazuha i unutrašnja strana nadlaktice su bili u živim ranama. Nije meni što to boli ko sam đavo, i što sam danima skakala ispod tuša. Nego, nosim bijeli dres, i krvarim po njemu.
Tempo koji sam imala na intervalima prije ovih priprema, sad mogu samo da sanjam. Kvadricepsi me još uvijek mučki bole dok trčim sasvim laganim tempom. Ako me vidite da se smješkam na Vilsu dok trčim, znajte da je od muke i bolova.
I da… Ipak želim ponovo.
Vaši komentari
