SRĐAN POPIĆ: Moj pogled na prvi Banja Luka maraton

Rizikujući da ću biti označen kao neka nadžak-baba, želio bih da dam svoj pogled na prvi banjalučki maraton.

1651
Foto: Dražen Filipović

Piše: Srđan Popić

Kad je u pitanju maraton u Banjaluci, prvi definitivno nije bio ovaj u nedelju, ako ćemo gledati hronološki, jer je još 2018. održan prvi maraton u Banjaluci.

Taj maraton je bio jedna od onih stvari koji se najbolje mogu opisati sa narodnom poslovicom: “vidjela žaba gdje se konji potkivaju, pa i ona digla nogu”. Organizator je došao iz svijeta biciklističkih trka i učinilo mu se, na nesreću trkača, da je to isto: trka je trka. Ali nikako nije bilo tako, jer staza nije bila dobro izmjerena (ljudi su trčali bukvalno po 43 kilometra, i ja bih da nisam krao na svakom krugu i opet trčao 42.7), a pola volontera su se razbježali poslije 2 sata trke (čiji je limit bio 6 sati). Tužno je bilo gledati kod zgrade ATV napušten punkt i okolo pobacane narandže i limunove i prosutu vodu. Policajac koji je tu jedini ostao mi je na moje pitanje: “Šta se ovdje desilo?” odgovorio kratko: “Djeca!”. Na kraju, kada sam za 4 sata, ne za 6 završio trku koju nas je trčalo možda nas stotinjak, NIJE BILO VODE na cilju! Nuđeno mi je proteinsko mlijeko koje uopšte ne može da ugasi žeđ. Slučaj je htio da kada sam se presvlačio, misleći da pričam sa nekim iz organizacije, ustvari pričao sa samom “žabom” – glavnim organizatorom. Na moju primjedbu da staza nije dobro izmjerena, rekao je da je za to kriv Dragičević koji se nije htio pomjeriti sa trga (i koji je uzgred-budi-rečeno na trgu bio već 6 mjeseci, pa se moglo i očekivati da preko njega neće moći ići staza), a na primjedbu da nema vode rekao mi je da je Vivija kriva što nije dovoljno dostavila. Pomislio sam u sebi, bitno je da su drugi krivi! O ostalim sitnim aspektima ne bih ni razglabao, ali bih spomenuo slogan na engleskom koji je bio odštampan na majici: “Runners don’t die, it’s our smile”! Šta se time htjelo reći, Bog dragi zna! To je bio toliko loš maraton, da se na sreću više nije ni održavao poslije 2019. godine.

Više o rezultatskom dijelu trke na OVOM LINK-u.

Kada su se pojavile ovogodišnje najave za PRVI BANJALUČKI MARATON, rekoh sebi, pa i jeste prvi. Kao kad neko ponavlja prvi razred. Banjaluka je pala na prvom maratonu i sada opet ide prvi maraton. Imao sam razumijevanja za naziv, jer smo onaj prije njega svi pokušavali zaboraviti. Ovaj put ga ne organizuje neko ko nije iz svijeta trčanja, nego naprotiv neko ko je učestvovao u organizaciji najmanje 6 banjalučkih polumaratona. Sa manjim ili većim uspjehom, ali ipak mnoooogo iznad onoga na šta je ličio, sada već zaboravljeni “prvi” banjalučki maraton. Bilo je za očekivati da će to biti praznik trčanja. Trke su bile lijepo raspoređene, bilo je za svakog nešto da istrči (iako mislim da su trke na 10K i štafeta na 42km međusobno isključive, jer pokrivaju isti nivo trkača). I na kraju su maratonci i polumaratonci praktično u isto vrijeme ulazili u cilj. Bombona!

Ali avaj, iako je sada vode bilo i više nego dovoljno, bilo je i neočekivanih propusta isto tako više nego dovoljno, pa da pođem redom:
volonteri na punktovima nisu znali šta treba da rade. Nisu, najvjerovatnije zbog kiše, izlazili ispod tendi, pa nisu ni nalazili za shodno da dodaju vode trkačima, hajde to i nije velika zamjerka. Ali to što su bili okrenuti leđima od trkača i uopšte se nisu obazirali na njihove vapaje kakvu vodu hoće (u otvorenoj ili zatvorenoj boci, npr). Oni su se sami sa sobom lijepo zabavili isto onako kako bi se zabavili i da nije bilo trke. Prilično autistično, rekao bih!
nijedan marker za kilometre počevši od 8 ili 9 kilometra pa do 37 nije bio dobro postavljen, nego je pomjeren za jedno 300 do 500 metara unaprijed (dvadeseti kilometar je doduše bio postavljen negdje na 19.7km). Tako da kada bi trkači došli do njega i pogledali na svoj sat da vide koliko su prešli, umjesto 10km koliko piše na tabli, kod njih na satu je pisalo 10.6km. Ako si na 10 kilometara trčao 600 metara više, pa šta će biti na 42 kilometru? 43? Ili još više? To frustrira svakog trkača! Kada sam 15 minuta prije trke, ostavljao stvari, lik iz organizacije, je tada te table sa oznakama kilometara nosio da postavi. Mogu zamisliti, kako ih je samo razbacao po stazi. Dobro je da su bile po redu. Ukratko: Čemu oznake, ako neće biti postavljene na pravom mjestu?
okretnice nisu bile “branjene” niti dobro označene, niti je iko znao reći šta da radiš i kuda da ideš. Okretnice se brane tako što se evidentiraju svi koji okreću za 180 stepeni oko mjesta okretnice. Najjednostavnije je da to uradi elektronika, ista ona koja se koristi na startu i cilju, ali ako je to mjesto udaljeno, onda se može fotografisati, snimati ili barem rukom upisivati na papir broj trkača koji se tu okrenuo. Zato je i bitno da brojevi budu jasno postavljeni sa prednje strane trkača. Okretnice su bile sastavljene nekoliko uspravnih štapova kvadratnog presjeka od 1 cm, toliko nejasno označene, da praktično nabasaš na njih. Dobro, neko će reći: “ko ti je kriv što si ćorav!” Ali su se i drugi, koji nemaju dioptrijskih problema, žalili da ih nisu na vrijeme uočili. U maratonskoj trci su bile tri okretnice, i prva je bila najdalja, dok je treća je bila 2 kilometra prije prve. Tako da svako ko trči prvo naiđe na treću okretnicu (na kojoj prvo treba produžiti) pa tek onda na prvu, na kojoj treba okrenuti. Volonteri na trećoj okretnici nisu znali da li ti trebaš tu da okreneš ili ne, što je bilo i logično, jer niko ništa nije evidentirao niti iskomunicirao. A druga okretnica je bila jedno malo remek djelo gluposti, jer je štand sa okrepom bio 5 metara poslije nje: znači ti vidiš okrepu, ali 5 metara prije toga trebaš se okrenuti nazad! Gdje tačno trebaš okrenuti na toj drugoj okretnici niti te je ko upozoravao niti je gdje stajao ikakav štapić da ti to objasni, nego si ti sam zaključivao. Mi smo zaključili da treba da dođemo do tog punkta koji je praktično poslije okretanja. Takođe, mogli smo se okretati gdje smo htjeli zbog ne-evidentiranja trkača na okretnicama. Mogli smo na primjer dva puta okrenuti na trećoj okretnici i tako sebi skratiti maraton na 38 kilometara. Ja to ne bih uradio, jer trčim protiv sebe, a sebe ne možeš prevariti, ali da sam to uradio bio bih treći u svojoj starosnoj grupi i dobio nagradu. Pa nek mi neko kaže da je to u redu. Okretnice se moraju “braniti” i biti jasno označene, a ljudi pored njih da jasno objašnjavaju svakom trkaču šta treba da radi! Stiče se utisak da volonteri uopšte nisu edukovani, niti su znali šta im je činiti!a okrepa je posebna priča, na koju sam već skretao pažnju organizatoru na nekim prošlim trkama. Prvu i jedinu jestivu stvar koju sam dobio bila je banana na 37 kilometru! I to mislim da se tu pojavila jer su se mnogi drugi od 25. do 35. kilometra na punktovima žalili tražeći nešto od voća – čuo sam druge da traže i negoduju i ja sam tražio i negodovao, pa je organizator naknadno donio pokoju bananu koje su dijeljene sa nekog ad-hoc štanda! Vode je kao što rekoh, bilo dovoljno, a osim vode bio je i izotonik, na bazi onog ruskog kvasa, znači gaziran i pun pjene! Da li treba dalje objašnjavati apsurdnost korištenja ovakvog pića na ovakvoj trci? Normalno, u nedostatku bilo kakve druge vrste okrepe, ja sam uzimao taj izotonički kvas, mućkao ga da izađe što više karbon-dioksida i pjene, i onda pio.
– najopasnija stvar koja je bila na trci, po meni je nedostatak bilo kakvog (para)medicinskog osoblja na stazi. Ja ga barem nisam primijetio. To mi je tek palo na pamet kada sam upao u krizu na 24. kilometru, pa sam se pitao ima li ih igdje i znam da ih nisam vidio. Barem da patrolira (jer je staza to svojom konfiguracijom dozvoljavala), ako već ne može da stoji na punktovima. Ruku na srce, patrolirala su civilna vozila od organizatora pa je možda u nekom od njih i bio neko obučen za davanje medicinske pomoći (ne znam), ali sama činjenica da ih ne vidiš na stazi, nekako uvlači jezu u kosti! Trčim 42 kilometra po onakvom kijametu i uopšte se ne osjećam sigurno!

Veliki broj ljudi koji su bili u organizaciji događaja su se svojski trudili da odrade svoj dio posla, to znam, ali kada je nešto odozgo na krivo nasađeno, sav im je posao ispao uzaludan. Njih mi je žao, isto koliko i nas koji smo trčali. Ima tu još mnogo sitnih aspekata koji su mnoge ljude “izbili iz patika”, naročito nagrade za najbolje, ali to mene ne dotiče, jer ja sam sretan što sam završio i to mi je najveća satisfakcija, a činjenica da mi je ovo drugi najbolji rezultat je dodatna nagrada. Ali mogu zamisliti SPORTISTE koji se spremaju da se takmiče za pobjedu, za postolje. Svaki dan treniraju, do granica izdržljivosti koje su meni nedokučive, a onda dobiju litru rakije ili dijelove od bicikla! Kao što rekoh, organizator je prekaljen u organizovanju trka i trebalo je da uradi mnogo bolje za ovaj maraton, naročito što mu je i na prošlim trkama skretana pažnja na ove ili slične propuste. To čini ove propuste još većim i što se mene tiče (iako sam ja totalno nebitan za bilo šta) Banjaluka još uvijek nije organizovala svoj prvi maraton. Sjedi, jedan!

Vaši komentari