ĐANI KOSOVIĆ: Maratonsko iskustvo iz Podgorice – zaključen “Ex-Yu 6 Star izazov”

Piše: Đani Kosović

Ova godina je počela kao i svaka druga s tom razlikom da sam već imao razrađen plan maratonskih utrka.

Za april mjesec bio je dogovoren maraton u Madridu, jedna sjajna rock’n’roll avantura gdje je nas šestoro imalo čast i privilegiju učestvovati. Malo je nažalost cjelokupni doživljaj pokvarila povreda koja mi se javila tokom priprema i koja me je udaljila od nekog kvalitetnijeg rezultata. Nakon povratka iz Madrida, odmora i oporavka od povrede okrenuo sam se svojoj ciljanoj utrci za ovu godinu, a to je maraton u Podgorici. Zakazan za kasnu jesen, sredinom novembra, ostavljao je poprilično vremena za pripremu pa sa nekim ozbiljnijim treninzima i dužinama nisam žurio. Proljeće i početak ljeta sam uglavnom proveo lagano trenirajući, bez neke pretjerano velike sedmične kilometraže te sam redovno upražnjavao treninge snage. Tu i tamo pokoja utrka, više da se malo družim i osjetim draži takmičenja, rezultati su bili u drugom planu. Dobra stvar je da sam se od povrede potpuno oporavio te početak priprema dočekao na najbolji mogući način.

Pripreme

Sa planom priprema sam krenuo kao i više puta do sada, 16 sedmica pred utrku. Obzirom na termin, to je bio negdje kraj jula mjeseca. Opet standardni obrazac, ljeto, vrućine, kasni noćni treninzi i sl. Sve već viđeno i nekako činilo se kao uhodana praksa. Da se razumijemo, kao trkač rekreativac sa nekih 10ak godina trčanja iza sebe imao sam dobru bazu i početnu osnovu pa period od 16 sedmica se može uzeti kao neki minimum u okviru priprema za maraton. Plan je bio da se postepeno dosegne sedmična kilometraža od nekih 70 do 80 kilometara te da se sedmične vikend dužine postepeno povećavaju do onih ključnih nekoliko u trajanju od 3+ sata. Preostali treninzi su bili kombinacija uglavnom intervalnih treninga dužeg intervalnog perioda na laktatnom pragu te laganih treninga, uglavnom na konverzacijskom nivou odnosno u nekoj aerobnoj zoni komfora.

Sam tok priprema prošao je manje više u redu, nije bilo nekih iznenađenja niti povreda tako da su sedmice lagano prolazile jedna za drugom i sama utrka se polako približavala. Ipak nekoliko stvari je bilo drugačije nego do sada, jer ovaj program i pripremni ciklus sam više puta do sada koristio. Prva promjena koja je bila značajna je ta da intervalne struktuirane treninge nisam mogao raditi na svojoj omiljenoj stazi u Sjevernom logoru. Naime, staza je u potpunosti rekonstruisana ovo ljeto te je umjesto starog asfalta zamijenjena modernom novom tartan podlogom. Pohvala za sve koji su se potrudili da realizuju ovaj projekat. Tek pred kraj priprema sam dobio mogućnost treninga na novoj podlozi i mogu samo reći da ni svjesni nismo bili koliko nam je ovakav jedan sportski objekat nedostajao. Druga stvar koju sam primijetio je da mi je prosječan tempo po treningu bio lošiji nego na pripremama prošle godine kada sam pripremao maraton u Ljubljani. Obzirom da se radilo praktično o istom periodu godine, znači ljetnim mjesecima, razlog za ovo sam pronašao u prethodnom periodu, povredi i smanjenom intenzitetu trčanja prije početka priprema.

Nisam želio upasti u priču i razmišljanja kako sam defacto godinu dana stariji te kako breme godina polako uzima danak. O tome još ne razmišljam ozbiljno iako kada se sjetim prijašnjih godina definitivno sam prilagodio intenzitet i način treniranja stanju u kojem mi se tijelo nalazi i realnim mogućnostima koje mogu ostvariti. Train smarter not harder što bi rekli ovi trkački gurui koji dijele savjete po bespućima interneta… Još jedan detalj koji je bio drukčiji, a vrijedi ga spomenuti je volja za trening dužine. Prvih sedmica, dok su nedeljne dužine uglavnom bile kraće od dva sata, motivacija je bila ok. Međutim, dolaskom na red ozbiljnijih dužina, činjenice da trebam dva tri sata provesti na trčanju su nekako umanjile motivaciju i s teškom mukom sam išao na ove treninge. Jednostavno mi je pala motivacija, nije mi se mililo nikako ove dužine trčati. Znalo se desiti da vikend provedem premišljajući se kada da odem na dužinu pa bi došla nedelja veče, a ja bih ostao kod kuće preskačući dužinu kompletno. Nisam doduše niti jednu zadanu dužinu propustio, dolaskom ponedeljka i početka radne sedmice, odradio bih te propuštene dužine dan – dva poslije pa je nekako sve to nadoknađeno i odrađeno na vrijeme. Cijena toga su bila propuštanja treninga snage koji su ponedeljkom i srijedom, hajde može se pretrpiti. Čudan je to osjećaj i voljni moment koji se u tom trenutku izgubi skoro pa u potpunosti. Dobra stvar je da odsustvo volje traje otprilike nekih 10ak minuta, jednom kada krenem na dužinu. Nakon toga vrati se onaj stari poznati osjećaj zadovoljstva, želje za treningom, trčanjem uopšte. I to je dobro, jedno novo iskustvo, izazov koji sam uspješno prebrodio i održao kontinuitet i strukturu pripremnog procesa. Malo ću se preko zime pozabaviti mentalnim vježbama i tehnikama kako ove dužine sebi predstaviti na pristupačniji i održiviji način. Među najboljim je „razbijanje“ ukupne dužine (mentalno) na više manjih dionica koje su onda relativno lakše dostižne, ubacivanje malo varijacija tokom trčanja, „ljepše“ rute i sl. Da ću naći nekoga za društvo, što bi svakako olakšalo cijelu stvar – teško.

Kontrolne utrke

Obzirom da je period priprema obilovao utrkama, logično je bilo da učestvujem na pojedinim te provjerim trenutnu formu i mogućnosti. Utrka koju ne propuštam i na kojoj se osjećam ugodno i uživam u svakom metru je Duvanjska desetka. Pozicionirana na početak avgusta poklopila se sa nekim mojim uvodnim dijelom priprema te sam istu otrčao relativno dobro, postavivši neku baznu referencu trenutnog stanja.

Pravi ispit i realna referenca bio je Sarajevski polumaraton, održan u drugoj polovici septembra. Istrčao sam ga dosta dobro i znak je to bio da pripreme napreduju u pravom smjeru. Nije mi ni nešto teško pao, a pozitivan dojam je upotpunila i odlična organizacija te sjajna atmosfera koja je vladala na samoj utrci i poslije.

Odlazak u Podgoricu

Za Podgoricu je dogovorena mala grupa, nas trojica. Pored mene na put u prijestolnicu Crne Gore krenuo je moj dobar drug Eldin, u javnosti poznat kao strastveni navijač FK Sarajevo te naš zajednički drug i trener u školi trčanja Sanus Motus – Dario. Eldin će također maratonsku distancu trčati, a Dario je prijavio 10k utrku.

Obzirom na moje i Eldino (ne)iskustvo oko pronalaženja smještaja i drugih putnih generalija, organizaciju smo prepustili Dariju, iskusnom svjetskom putniku. Ukazano povjerenje Dario je i više nego u potpunosti opravdao pronašavši nam zaista lijep apartman na dosta dobroj lokaciji i sa povoljnom konačnom cijenom. Dogovorili smo se tri noći da provedemo u Podgorici, dolazak je bio planiran u petak naveče, subotu bismo iskoristili za turistički obilazak te nakon nedeljne utrke prespavali i u ponedeljak povratak u Mostar. Tako je i bilo. Na žalost, kompletan vikend je padala kiša pa je ovaj turistički segment obilaska Podgorice malo ostao nedorečen. Jedini sušni period bez kiše, kada se i sunce ukazalo, je bilo nedeljno jutro i podne, odnosno termin same utrke. Kiša i loše vrijeme nisu nas pokolebali, prošetali smo gradom i obišli neke od znamenitosti, npr Hard Rock caffe, da originalna franšiza, gdje je bilo organizovano preuzimanje startnih paketa, te smo malo prošetali do stadiona Budućnosti i fan šopa. I stadion, a i sam Hard rock caffe trebaju jedno snažno osvježenje i „podmlađivanje“. Svejedno, meni kao nekome ko istinski poštuje i sluša rok muziku, obilazak ovog kultnog kafića bio je pravo oduševljenje koje sam zaključio kupovinom nekih originalnih suvenira u znak sjećanja na ovaj izlet. Sam grad nije pretjerano atraktivan, iako je dosta lijepo urbaniziran sa brojnim parkovima, zelenilom i širinom centralnih gradskih ulica. Hrana je kvalitetna, ima jako puno restorana i mjesta gdje se može dobro jesti, a mi smo se navadili na jedan lokalni restoran gdje je izbor bio jako velik, od doručka preko raznih vrsta pita, pizza, burgera i ostale hrane koju čovjek poželi pojesti. Platežno sredstvo u Crnoj Gori je euro, ali bez obzira na tu činjenicu cijene su za naše neke pojmove dosta prihvatljive i rekao bih na razini ovih u BiH.

Utrka

Osvanulo je nedeljno jutro, dan utrke čiji je start zakazan za 10:00 sa Millenium mosta u centru grada. Pored silne kiše koja se ispadala u petak i subotu, nedeljno jutro je osvanulo suho te se uskoro i razvedrilo, a temperatura je bila dosta ugodna za ovo doba godine, da ne kažem i malo visoka ili barem viša od očekivane. Moja je procjena da smo trčali na nekih 15ak stepeni veći dio utrke, s tim da je vlaga u zraku bila iznadprosječna.

Neposredno uz startni prostor, u okviru pravnog fakulteta bilo je organizovano ostavljanje stvari, wc i ostale servisne generalije, što je jako dobro djelovalo i pohvala organizatoru za ovo. Start je bio tačno u 10 i rijeka trkača podjeljenih u četiri dionice, maraton, polumaraton, 10k i 5k fan run, je krenula istovremeno sa mosta (5k utrka je krenula 15 minuta kasnije). Zvanični podaci govore o preko 2.700 trkača okupljenih toga jutra na Millenium mostu.

Ja sam krenuo dosta brzo, možda 15ak sekundi nakon pucnja prelazim startnu liniju, palim Garmina i krećem u još jednu maratonsku avanturu. Obzirom na pripreme i generalno dobar osjećaj koji sam imao odlučio sam pokušati ići na dobar rezultat i eventualno popraviti svoj lični rekord istrčan prošle godine u Ljubljani. Staza u Podgorici je kružna s tim da se trče dva kruga za maratonce i naravno jedan za polumaratonce. Kao vodilja će mi poslužiti službeni pacer za polumaraton na 1:50, odlučio sam da njega pratim, možda malo brže. I tako je i bilo, krenuo sam malo brže od ovog vodiča, tačnije dvojice njih koji su okupili lijepo društvo oko sebe. Sjećam se svojih halfova i napredovanja, znam da mi je ovo bio nekad teško dostižan cilj, a sada evo punu maratonsku distancu planiram da trčim ovim tempom. Ona početna gužva se nakon prvog kilometra „razbistrila“ i trkači su sada mogli bez problema trčati svoj tempo. Početne kilometre sam skidao jedan za drugim, bez problema i napora. Za gelove sam imao Maurten 160 hidrogel i to bez kofeina i plan je bio svakih 7 kilometara po jedan da konzumiram, dodatno jedan sam planirao uzeti 15ak minuta prije samog starta – i zaboravio od uzbuđenja.

Da stvari neće možda izaći na dobro počeo sam primjećivati na 17. kilometru. Naime, noge su mi iznenada otežale i imao sam problem zadržati tempo koji sam zadao do tada. Svježine nije falilo, nisam osjećao umor, ali noge kao da su se izgasile, teško sam ih odvajao od podloge i pomjerao prema naprijed. Sljedećih nekoliko kilometara sam istrčao u nešto nižem tempu, tako da sam sredinu utrke i polumaratonski prolaz završio kako sam i originalno planirao, za sat i 50 minuta. Već sada sam bio svjestan da ova poteškoća i problemi nisu prolaznog karaktera te sam se teška srca, praktički na polovici utrke pomirio da od nekog rekorda nema ovaj put ništa. Trebalo mi je malo vremena da u glavi sve ponovo posložim, značajno sam usporio i nastavio sa utrkom, donekle i relaksiran i rasterećen krajnjeg rezultatata i ishoda. Otežavajuća mentalna okolnost je bila ta što se ovo sve desilo daleko prije nekog 30. ili 35. kilometra kada je za očekivati da se stvari zakomplikuju te da napor i ukupno opterećenje značajno porastu. Tada čovjek može prelamati, donositi odluke da li da izdrži, dodatno se „sasadi“ i izvuče maksimum iz sebe kako bi ostvario što bolji rezultat. Ovako, sa još jednim halfom ispred sebe i spoznaje da je poteškoća konstantna i da ne prolazi, odlučio sam jednostavno otrčati utrku do kraja i uživati u ostatku staze. Drugi krug, u koji ulazimo samo mi maratonci, donio je onu poznatu i već više puta viđenu maratonsku tišinu, dio kada polumaratonci završe svoju utrku i kada tek po ko zna koji put spoznate koliko je zahtjevan i izazovan maraton kao disciplina. Nas je, ispostaviće se na kraju, maratonaca finišera bilo svega 142, 121 muškarac i 21 žena. Premalo za jedan glavni grad države.

Staza je relativno ravna ali nimalo naivna, ta prividna ravnoća proizilazi iz činjenice da se radi o dugim višekilometarskim pravcima na cesti koja vodi izvan grada. Postoji konstanatan blagi uspon koji jedva da se i primjeti okom (ali osjeti na nogama) u što sam se i uvjerio kasnijim pregledom na Garminu. Ukupna elevacija koju je sat izmjerio iznosila je 116 metara. Naravno, kako se radi o kružnoj stazi sa istim startom i ciljem, koliko ima uspona ima jednako toliko i pada, što je mojim umornim i teškim nogama malo značilo. Uglavnom, utrku sam završio ne pretjerano umoran, a drugi half sam istrčao za 2 sata i 20 minuta, 30 minuta sporije od prvog dijela. Sjetih se onako sa osmjehom, svoj prvi polumaraton u Tuzli sam trčao 2:20, 2018. godine, poginuo na stazi i nekoliko dana nakon istog nisam mogao na noge stati od umora i bolova u nogama. Šta ti je život… U cilj sam utrčao sa osmjehom i nekakva tuga ili eventualno nezadovoljstvo sa vlastitim postignućem je u potpunosti izblijedilo iz mene. Sama činjenica da sam još jednom, sedmi put u svom životu pretrčao maratonsku finišersku liniju je dovoljna da se čovjek osjeća ispunjeno i zadovoljno.

Dario me je sačekao i pomogao na cilju sa stvarima i ostalim generalijama, pa smo skupa otišli do mosta i polako čekali Eldina. Zadovoljan je sa svojim cenerom. Na aplikaciji su se mogli pratiti live prolazi pa smo imali neku okvirnu sliku kada bi se mogao Eldin ukazati. Vrijeme smo prekratili slikanjem i razgovorom sa još nekim trkačima koje smo sreli na utrci. Posebno je bio interesantan pacer na 4 sata za maraton, momak je negdje na pola utrke ostao sam, svi koji su s njim krenuli su popustili u međuvremenu pa tako i on jadan je spakovao pacersku zastavicu i lagano priveo utrku kraju. Uskoro se i Eldin pojavio, zastava Sarajeva se još jednom u cilju zavijorila i tako smo praktički okončali naš trkački dan u Podgorici. Usljedilo je još malo slikanja, razmjene emocija i viđenja utrke te potpis na „zidu slavnih“ neposredno uz ciljnu ravan.

Ostali smo u gradu i nakon utrke, otišli smo na zaslužen ručak, više ranu večeru. Kiša se ponovo vratila i kako je bila nedelja i kako je grad veći dio dana bio blokiran za saobraćaj, taksisti su izgleda odlučili uzeti slobodan dan tako da smo nakon buzuspješnih par pokušaja da obezbjedimo sebi prevoz do apartmana, na kraju krenuli lagano pješice svjesni da ćemo pokisnuti ko miševi. Poslije maratonske utrke ništa čovjeku nije ni teško niti na to gleda kao na neki problem, pa tako i ova kiša i put do apartmana. Eldin i ja smo polako nogu pred nogu, a Dario je malo brže ispred nas „odletio“ da sve pripremi dok mi ne dođemo.

U ponedeljak smo krenuli nazad, ne trebam napominjati da je kiša padala cijeli dan, sve do Mostara. U povratku smo svratili u Trebinje malo odmorili i prošetali te u večernjim satima stigli u Mostar i ovime praktično okončali svoju maratonsku avanturu u Podgorici. Sada slijedi odmor prije svega, lagano vraćanje u trkačku rutinu i planiranje daljnjih aktivnosti. Usput se naravno „ubacila“ i sada već uobičajena prehlada uslovljena padom imunološkog sistema, te sam sedmicu proveo uglavnom šmrcajući i kašljući, uz puno čaja i paracetamola. Bilo, prošlo. Evo dok pišem ovaj tekst, a četvrtak je i nekih je 10ak dana od utrke, razmišljam da večeras malo noge protegnem ako ne bude kiše i polako se vratim u „normalu“ što bi rekli mi Mostarci.

O regional major six izazovu

Iako neformalno, postoji ovaj izazov i sastoji se u tome da se istrče maratoni u svih 6 glavnih gradova bivše nam države. Ideja i koncept je logično nastao kao „pandan“ izazovu major maratona, znači 6 svjetskih najpoznatijih maratonskih utrka. Vjerujem da svaki trkač rekreativac poznaje ove činjenice. Kako se radi o teško dostižnom izazovu, mi, što bi Boris rekao kokuz trkači sa ovih prostora smo sebi osmislili onda ovaj regionalni izazov kao nešto realno i dostižno. Ja kada sam se odlučio da istrčim svoj prvi maraton u životu, nisam tada o ovome razmišljao niti sam imao to u planu. Jednostavno izbor je pao na Beograd kao idealan odabir za prvo maratonsko iskustvo, 2021. godine. Sljedeće godine, opet spletom okolnosti, trčao sam na ljeto maraton u Sarajevu te nedugo nakon toga i jesenski maraton u Zagrebu. Nakon ovog Zagrebačkog počeo sam razmišljati o izazovu regional six major maratona. Kao logična posljedica takve odluke, 2023. godine smo trčali Skoplje a nakon toga, sljedeće godine i Ljubljanu. Podgorica je znači ostala za kraj izazova i logično je bilo da se ove godine sezona podredi novembru mjesecu i ovom maratonu. Srećom upao je proljetos i maraton u Madridu, još jedno sjajno dodatno iskustvo. Uglavnom, izazov sam uspio ostvariti i mogu reći da je odlična motivacijska alatka a toga nam treba sve više ako želimo nastaviti redovno trčati i biti i dalje aktivni maratonci.

Za kraj

Sa rezultatske strane utrka u Podgorici nije bila zadovoljavajuća i to je u suštini jedino što nije valjalo. Mene kao rekreativca ne brine pretjerano rezultat i krajnji ishod utrke pa tako nema i nekog nezadovoljstva u cjelini. Podgorica je jedno novo iskustvo, još jedan vrijedan izazov i podsjetnik na riječi našeg dragog Valtera da je maraton trka za odrasle. Samu utrku bih preporučio, prije svega zbog dobre organizacije, povoljnog finansijskog aranžmana i blizine našim prostorima. Falilo je na žalost možda malo više samih maratonaca, ali tako je to izgleda. Ja definitivno imam i želju i volju da istrčim još pokoji maraton, a obzirom na iskustvo i do sada istrčane utrke, vjerovatno ću se okrenuti nekim evropskim destinacijama, možda ako se sve poklopi i neki „pravi“ major upadne, uglavnom vidićemo. Viber grupa Madrid je preimenovana u Lisabon 2026 i iskreno se nadam da neće ostati samo na imenu.

Vaši komentari