Piše: Miloš Veleušić
U planinarskoj Viber grupi napisao sam: „Hoće li neko na trku od 10 km?“, ne očekujući ništa.
Javila se samo jedna koleginica — i tako je počelo. Četiri sedmice kasnije završio sam svoj prvi polumaraton. Zatim su došli prvi trail, prvi vertikal, prvi ultramaraton, a tek onda prvi maraton. Niz iskustava koja su me, korak po korak, dovela do onoga što nikada nisam mogao ni zamisliti: obaranja državnog rekorda Bosne i Hercegovine u trci na 12 sati.
Pripreme – temelj svakog ultramaratona
Pripreme za Zagreb bile su planske i fokusirane na izgradnju izdržljivosti, ali i na održavanje brzine. U posljednja dva mjeseca radio sam dvije dužine sedmično: jednu sredinom sedmice, obično 20–25 km, i jednu vikendom u rasponu od 30–38 km.
Između dužina radio sam lagane trail treninge, koji jačaju snagu nogu i stabilnost, te intervalne treninge poput 5–6 × 1 km, 4 × 3 km, 5 × 2 km, kao i zahtjevnije sesije tipa 4 × 5 km, koje su mi pomagale da razvijem sposobnost dužeg trčanja u tempu koji je održiv, ali i dovoljno brz za ultramaraton.
Pet sedmica prije trke odradio sam važan test — Banjalučki maraton, gdje sam postavio svoj lični rekord: 2:59:56. To mi je bila jasna potvrda da se pripreme kreću u pravom smjeru.
Posebno važan trening bila je testna dužina od 66.5 km, odnosno 6 sati trčanja u krug u kampusu Univerziteta u Banjoj Luci. Taj trening je bio mnogo više od same kilometraže: predstavljao je generalnu probu za ultru. Testirao sam opremu, patike, čarape, majicu, gelove, tečne ugljene hidrate, količine vode i solne kapsule — sve elemente koje ću koristiti u Zagrebu. Kampus je savršeno mjesto za to: jednostavno je organizovati okrepnu stanicu, mentalno je izazovno, a krugovi simuliraju atmosferu ultramaratona, pravio sam i krug oko 1.4km koliko je iznosio u ZG.
Nakon tih 6 sati znao sam šta mi odgovara, šta ne, kako tijelo reaguje u kasnijim satima i kakav tempo mogu držati stabilno. To mi je donijelo ogromno samopouzdanje pred 12-satnu trku.
Start i strategija
Na start sam došao miran i fokusiran. Znao sam šta me čeka i znao sam kako želim da trčim. Prvih šest sati planirao sam da idem nešto brže, svjestan da će u kasnijim fazama snaga opadati. Držao sam tempo oko 4:50 min/km, stabilno i kontrolisano.
Najveća kriza došla je između 6. i 7. sata — trkači iz kategorije 6h završavali su svoju trku, atmosfera se mijenjala, a kiša je upravo prestala i postalo je prohladno. Taj momenat praznine i tišine između krugova bio je težak, ali i prelomni. Pregrmio sam ga i nastavio dalje.
Kako su sati prolazili, tempo je postepeno padao — u rasponu od 5:20 do 6:02 min/km, što je bilo u granicama očekivanog.
Ishrana i okrepne stanice
Strategija prehrane bila je unaprijed definisana. Plan je bio unositi 70–100 g ugljenih hidrata po satu, a toga sam se držao kroz kombinaciju gela i tečnih ugljenih hidrata.
Koristio sam energetske gelove od 45 g UH, uz Nduranze Unit 90 g UH / 0.5 l i Unit 45 g UH / 0.5 l, te Jelly barove od 22.5 g UH. Ova kombinacija mi je održavala stabilan nivo energije bez naglih padova.
Tek nakon 9 sati i otprilike 105 pređenih kilometara napravio sam prvu dužu pauzu: promjena patika, čarapa i presvlačenje majice. Pauza je trajala 3–4 minute.
Od tog trenutka počeo sam uzimati i čvrstu hranu — slane krekere, salty barove, uz nezaobilaznu koka-kolu i bezalkoholno pivo. Vodu sam uzimao između gelova i tečnog UH, uz kombinaciju jelly barova i kapsula soli.
Mentalna borba – korak po korak
Tokom cijele trke vodio sam se jednostavnom idejom: ići korak po korak.
Bilo je trenutaka kada su se noge kretale lakše nego što sam očekivao, ali i onih kada je svaki korak izgledao teže nego što bi trebao. U tim periodima fokus sam usmjeravao na disanje, ritam i male ciljeve — sljedeću okrepu, odluku šta ću jesti, brojanje krugova i stalnu kalkulaciju pređenih kilometara.
Kako su sati odmicali, misli su mi lutale — na treninge, na planine po kojima sam trčao, na one dane kada sam se pitao ima li sve ovo smisla. A onda bi stigao onaj poznati osjećaj zahvalnosti što tijelo i glava mogu da izdrže nešto ovako veliko.
U najtežim trenucima podsjećao sam sebe zašto sam tu, šta želim dokazati i koliko puta sam već pomjerio vlastite granice. Sjetio sam se i Murakamijevih riječi: “Pain is inevitable. Suffering is optional.” Iz knjige O čemu govorim kad govorim o trčanju. Ta rečenica me pratila kroz mnoge teške kilometre.
Podrška — najvažniji dio priče
Nijedno postignuće ne dešava se u izolaciji. Ovaj rezultat nije samo moj.
MT NAPOMENA: Novi rekord Bosne i Hercegovine u ultramaratonskoj disciplini trčanja na 12 sati iznosi 133 kilometra i 160 metara (Miloš Veleušić, Zagreb, 8. 11. 2025.). Raniji rekord je držao Sanel Kurtagić koji je u Kopru 1. 4. 2023. godine istrčao 131 kilometar i 370 metara.
Hvala svima koji ste vjerovali, slali poruke, pratili krugove, navijali uživo ili na daljinu.
Hvala prijateljima trkačima, planinarima, kolegama i porodici — vi ste bili moj vjetar u leđa. Posebno hvala svima koji su bili na stazi i brinuli da imam sve što mi treba. To mi je značilo više nego što mogu opisati.
Vaši komentari
