Piše: Stefan Milović
U junu prošle godine, imao sam priliku podijeliti vlastito iskustvo s prvog ultramaratona na 12 sati u Kranju.
Početak priprema
Nakon turbulentne 2022. godine i istrčane 23 trke od 5 do 111km sa ukupnim zbirom od 3061km, odlučio sam posljednju sedmicu u decembru malo “odmoriti” i s ekipom (Tuna, Kova i Goran) dočekati Novu godinu u Holandiji.
Sa novogodišnjim trkom po ulicama Amsterdama, započele su i pripreme za ultru.
Po dolasku u Sarajevo, prijavljujem se na ultramaraton od 24 sata, koji se po drugi put organizuje krajem marta u Kopru (SLO24). Analizirajući njihovu stazu i vrijeme, sve mi je išlo u prilog. Preostalo mi je nepuna 3 mjeseca da se pripremim za najduži dan u životu, kako fizički tako i mentalno. U sklopu navedene organizacije održavaće se i Državno prvenstvo Bosne i Hercegovine na trčanju od 24 sata, što je svakako bio dodatni motiv za još bolje treniranje.
1. Fizički dio priprema
Od samog početka, znao sam da će ovo biti veliki izazov. Pored odricanja slobodnog vremena, kojeg ionako nemam puno, najveći problem je bila velika zagađenost zraka koja dominira u zimskom periodu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Generalno, spremanje ultre u Sarajevu po zimi je nemoguća misija. Radnim danima nemate priliku pobjeći na planine pa ste osuđeni odabrati dio grada, koji je najmanje zagađen. Januar i februar su mi bili dosta depresivni mjeseci što se tiče priprema ali i to je bio dio treninga – ostvariti sedmične planove bez obzira na vremenske uslove. Treniralo se po velikim minusima, zagađenom zraku, bljuzgi, snijegu, ledenom vjetru, kiši ali od cilja nisam odustajao. Većinu treninga sam gledao da samostalno trčim, kako bi se izborio sa svim mogućim krizama. Bilo je čak i kritičnih trenutaka gdje sam htio preskočiti trening pa čak i odustati od svega. U takvim situacijama, bitno je da imate prave prijatelje i ekipu koja će vam pružiti podršku i pogurati vas dalje. Tu su mi najviše pomogli moji iz klana „Ispod 1:45“ i SRC ekipa.
Da bi se pripremio za ultru od 24 sata, bilo je neophodno odraditi što veći broj dužina bez dana pauziranja u gore navedenim uslovima i po mogućnosti bez povrede. Uz dodatne savjete trenera Mirsada Abdakovića, sve navedeno sam uspješno odradio.
Početkom januara počinjem treninge s laganim dužinama i pravim najduži niz od 29 dana bez odmora (treninzi od 15km do 42km). Unutar 8 intenzivnih sedmica, imao sam svega 2 dana odmora. U 10 sedmica, svaka je bila preko 100km, a najduža 160km.
Najveće dužine u sklopu treninga su bile 2 puta po 60km.
Za skoro sve odrađene dužine, prosječan pejs je bio oko 5:30. U sklopu priprema sam odradio i 4 trening trke:
Unusual marathon 3:31:23
Splitski maraton 3:20:56
Polojska ultra 50K 3:58:35 (osvojeno treće mjesto na Državnom prvenstvu BiH na 50km)
Mostarski polumaraton 1:43:37
Sve ove „spore“ pripreme za ultru pomogle su mi pomjeriti vlastite granice i izdržljivost te da napravim još bolje rezultate u maratonu. U Splitu sam popravio rezultat za 2 minute, a na Polojskoj ultri 50km sam imao maratonski prolaz na 3:18.
Kako su izgledale sedmične kilometraže, možete pogledati u nastavku:
Pregled mjesečne kilometraže:
Januar: 525km
Februar: 484km
Mart: 425km (do dana trke)
Sveukupna kilometraža u sklopu priprema: 1435km
1. Mentalni dio priprema
U sklopu fizičkih priprema za ultramaraton, ujedno sam „trenirao“ i mentalni dio. Pokušavao sam na razne načine ojačati mentalnu snagu. Većinu priprema sam radio na kružnim stazama od cca 1km i tako trčao do 60 krugova. Radio sam treninge u različitim periodima dana i noći te u svim vremenskim uslovima. Najveće mentalne krize sam imao u prvim sedmicama kada sam povećavao sedmične dužine (koje nikada prije nisam trčao). U tim trenucima je bilo bitno ostati dosljedan. S jasnim ciljem i planom, puno ih je lakše predbroditi. U 5. i 6. sedmici priprema, tijelo je već naviknuto na konstantne napore, a mentalna snaga zajedno jača. Upotreba različitih mantri u takvim treninzima ima jako pozitivnu ulogu.
Ishrana
Ovo je je najlakši i najljepši dio priprema za ultramaraton. Što se tiče ishrane, nisam imao nikakvih restrikcija. Jeo sam sve što je organizam tražio. S obzirom da su pripreme bile u zimskom periodu, najviše sam unosio „težu“ hranu bogatu ugljikohidratima. Često sam posjećivao buregdžinice gdje mi je 800gr bila standardna narudžba. To mi je bila najbolja baza za spore dužine. Nakon treninga sam uglavnom pravio smoothije sa sezonskim i zaleđenim voćem za oporavak, a nakon toga različite mesne delicije. Ovaj dio je zaista specifičan i ne može se pripremiti neki univerzalan recept. Moj savjet je da slušate vlastito tijelo i nećete pogriješiti.
Grad Koper
Nakon 3 mjeseca intenzivnih priprema, približio se trenutak odlaska u Koper. Putovanje od Sarajeva traje nekih 7 sati bez pauza. Koper je jedini lučki grad na 47 km dugoj obali Jadranskog mora u Sloveniji. Koper je, kao i cijeli obalni dio Slovenije, dvojezičan. Leži južno od italijanskog lučkog grada Trsta. Koper nije velik grad, ali ima ogroman sportski centar Bonifika, koji se prostire na preko 52000m2. Na tom mjestu se nalazi tartan staza u dužini od skoro 1km na kojem se organizuje ultra SLO24.
Okrepa i oprema
Nekoliko dana pred trku, vidio sam na vremenskoj prognozi da će najvjerovatnije padati kiša za vikend. Iz tog razloga sam morao spakovati svu opremu iz plakara. Gepek od auta je bio pun samo od mojih stvari za trčanje. Logistika za ultru je ključna. Bitno je ponijeti sve što možete zamisliti da će vam zatrebati na trci. Na svim ultrama imate određene napitke i hranu od organizatora, ali je uvijek dobro pripremiti i vlastite. Organizatori ispred SLO24 su se potrudili da ništa ne fali, te je izbor bio kao na švedskom stolu ekskluzivnih hotela.
Od vlastite okrepe sam ponio izotonike pomiješane s maltodextrinom i dextrozom, datule, energetske barove, gelove, tablete soli, magnezij i espreso bombone. Pored toga sam imao još grickalice i slatko. Na kraju, dosta toga nisam ni iskoristio jer vam se u jednom momentu sve zgadi i samo čekate kraj utakmice.
Od “konkretne” hrane, najviše mi je odgovarala pasta te sam je pojeo dva puta u toku trke. Na svakih sat vremena sam jeo datule i pio tablete soli.
Ishod trke, vrijeme i organizacija
Dolaskom u sportski centar Bonifika sat vremena prije trke, u zraku se osjetila velika euforija, a ultraši su već postavljali svoje šatore i opremu. S obzirom da nisam ponio vlastiti šator, nisam imao namjeru spavati, iskoristio sam prostorije od organizatora gdje sam postavio svoju opremu i okrepu.
Moj najduži dan je već počeo u 9 ujutru, kad sam ustao, a oficijelno u 17 sati kad je ispaljen zvuk za početak trke. Na samome startu, ekipa je krenula žestoko kao da se trči maraton, a ne 24 sata. Bilo je jako izazovno usporiti vlastiti tempo, ali sam nakon par krugova ipak uspio. Prva četiri sata su išla po planu. Zatim je krenula padati lagana kiša pa pljusak, koji je trajao skoro 2,5 sata.
Dosta trkača je iskoristilo tu priliku da malo odmori i skloni se od kiše. Ja sam ipak nastavio dalje trčati. Nisam htio rizikovati da previše odmaram, ali isto tako me je kiša dodatno iscrpila. U tom periodu, morao sam se dva puta kompletno presvući kako bih izbjegao eventualne žuljeve. To me je dosta usporilo i nakon toga se više nisam mogao vratiti u prvobitni ritam. Zbog toga sam imao dosta kriza tokom noći. Nakon 11,5 sati trčanja, završavam posljednji krug sa 105km pred veću pauzu od 25 minuta. To je bilo oko 4:30h ujutro te sam iskoristio priliku da malo doručkujem i izmasiram noge. U 5 sati je započela trka na 12h te sam se i ja ponovo restartovao te krenuo ispočetka. Atmosfera je ponovo živnula, povećao se broj trkača na stazi, a ja sam odradio veliki broj krugova bez ijedne pauze.
Nakon noćne borbe s kišom i krizama, ponovo sam mentalno zablistao i trčao laganim tempom. Bio sam sretan jer nisam imao nikakvih posljedica od natopljenih nogu, nisu se pojavili žuljevi, niti mi se koža izritirala. U 11h je započela trka na 6h te je staza bila puna trkača. Već oko 13h sam osjetio značajniji umor u nogama te je tempo drastično opao. Počeo sam praviti češće, a kraće pauze, kako bi mogao izvući maksimum od preostalog vremena. Bio sam zadovoljan sa postignutom kilometražom i nisam imao nikakav pritisak u glavi. Uživao sam u svakom pređenom kilometru, znajući da se bližim ostvarenju svoga plana.
Pred sami kraj, preostalo je još nekih sat i pol vremena do završetka trke, a moje rezerve su bile maksimalno iscrpljene. Počeo sam osjećati bolove u stopalima te je svaki naredni korak bio dodatni izazov. Uz maksimalnu podršku ekipe iz BURT-a, uspio sam istrčati još koji krug. Na kraju, odustajem od trčanja na 186. kilometru i pravim dodatne krugove uz laganu šetnju. U tim trenucima mi je i šetnja predstavljala patnju i samo sam čekao kraj, da se bacim na travu i proslavim ovaj poduhvat.
Na kraju sam trku završio na sedmom mjestu od 24 takmičara te prvo mjesto na državnom prvenstvu Bosne i Hercegovine na trčanju 24h s ukupno istrčanih 190,68km. Ujedno sam ostvario i normu za Svjetsko prvenstvo na Tajvanu te tako ostvario svoje zacrtane ciljeve. Ovo je moja treća medalja u sklopu državnih prvenstava BiH na ultra dužinama za manje od 2 godine aktivnog trčanja i dodatni motiv da još više istrajem u narednim trkama.
Ovom prilikom želim čestitati i ostalim predstavnicima BiH na ultramaratonu 24h u Kopru a to su Zdravko Barić (2. mjesto) i Marko Panić (3. mjesto).
Tokom čitave trke, organizatori su uvijek obezbijedili svježu hranu i sve neophodne napitke. Vjerujem da će, u narednim godinama, trka SLO24 prerasti u jednu ozbiljnu regionalnu manifestaciju koja će zasigurno okupiti najbolje ultraše iz čitavog svijeta.
Oporavak
Oporavak nakon ultre je protekao mnogo bolje nego što sam očekivao. Nakon trke nisam primijetio da imam bilo kakve poteškoće, noge su bila čitave, svi prsti na broju, i bez ijednog žulja. Uspio sam, dan kasnije, voziti 8 sati do Sarajeva bez problema. Noge su svakako bile zategnute, ali to je ubrzo nestalo kroz redovno masiranje i dodatni unos magnezija. Ovo je dokaz da su pripreme dobro odrađene iako su zahtijevale mnogo odricanja i znoja. Na kraju se sve isplatilo.
Naredne pustolovine
Do kraja godine, najveći fokus je na pripremama za Svjetsko prvenstvo na Tajvanu gdje ću pokušati popraviti aktuelni rezultat iz Kopra i predstaviti našu zemlju na najbolji mogući način zajedno s ekipom iz BURT-a. Prvenstvo je zakazano za 2. decembar, a prije toga ću pokušati napraviti još bolji maratonski rezultat u Amsterdamu (15. oktobar) te napraviti dobre rezultate na lokalnim polumaratonima. Do tada planiram održavati formu i pomagati drugima u njihovim trkačkim aspiracijama. Bez uzajamne podrške, samo trčanje nema smisla.
U našoj zemlji još nije započela “ultra” euforija, za razliku od zemalja u regionu, niti imamo mnogo prilika za razmjenom iskustava. Nadam se da ćemo u narednom periodu imati novih potencijala i zaljubljenika u ovaj segment trčanja. Nadam se da će i moje iskustvo animirati druge da pokušaju s novim izazovima. Ultramaratoni pružaju mogućnost da se upozna neograničen ljudski potencijal, koji se ne mjeri trenutnim spoljašnjim uspjehom nego ličnim usavršavanjem i sticanjem dragocjenih iskustava.
Vaši komentari
