EROL MUJANOVIĆ: Bosanac u Tokiju

Piše: Erol Mujanović

Prvi sa te liste maratona mi je bio Berlin prije nešto više od 10 godina, pa je nakon duže pauze uslijedio London maraton (2019.).

Nakon toga sam se, više iz šale i zabave, prijavio na lutriju za Čikago maraton, i prošao iz prve. Znajući onda da ću trčati Čikago tada sam već ozbiljnije počeo razmišljati o tome da zaokružim cijelu listu Abottovih šest World Majors maratona prije nego što produže listu i dodaju još jednu (sedmu) destinaciju koja je neminovna.

Na listu čekanja za broj za Tokio maraton sam se takođe upisao 2019. godine. Tu je naravno i Covid umiješao svoje prste pa sve pomjerio za par godina, i Čikago i Tokio, ali evo nas u 2023. i meni ostaje još Boston marathon, koji ću nadam se trčati naredne godine. To će biti lijepa prilika jer ću u toj godini obilježiti i 30 punih godina rekreativnog trčanja.

Što se tiče samog Japana, odnosno Tokio maratona, mogu sada reći da me je to cijelo iskustvo promijenilo više kao čovjeka, i da mi je na tom planu cijelo iskustvo i putovanje bilo znatno markantnije i fascinantnije od samog trčanja i maratona, koje naravno ostaje takođe vrhunsko.

Na samom ulasku u zemlju, dakle na aerodromu, službenici vas tretiraju sa izuzetnim poštovanjem i polako počinjete dobivati uvid u ono što vas čeka u zemlji u smislu odnosa i poštovanja koje ćete dobiti. Carinici na aerodromu su mi pregledali ono malo stvari što sam nosio (nisam checkirao prtljag te sam imao samo ručni prtljag), ispitali me usput par detalja o maratonu da provjere kredibilitet, i nakon svega su se naklonili i poželjeli mi sretan i ugodan boravak u Japanu. Poštovanje i briga za drugu osobu se osjete prosto na svakom koraku, od recepcionara u hotelu i ostatka osoblja, pa do ulice, metroa ili samposluge gdje vas nebrojeno puta u danu Japanci puste da prođete prvi, da uđete prvi ili vam se izvinu ako moraju proći ispred vas dok nešto gledate na polici u supermarketu. Drugim riječima, sve isto kao kod nas. Prilikom odlaska iz Japana, na aerodromu prije otvaranja šaltera za izdavanje avio karte, u 07h59 svih osam službenika kompanije je izašlo pred putnike da im se nakloni, i u 8:00 šalter je otvoren dok su putnici čekali u savršenom redu. To je samo jedan mali detalj koji nam se čini nevjerovatan, a istovremeno tako jednostavan. Međutim Japanci to zaista žive, u tom duhu odrastaju, i veoma prirodno i spontano te neusiljeno se sve to čini što ostavlja još jači i snažniji utisak na posjetioca i gosta iz druge kulture i podneblja. Od drugih detalja fascinantno mi je takođe bilo da policija ne nosi oružje što govori mnogo o nivou svijesti i snazi društvenih normi. Takođe svi Japanci i dalje nose maske iako iste više nisu obavezne nego je njihovo nošenje samo preporučeno.

Boravak u Tokiu koji je trajao nekoliko dana je protekao u mudrom pravljenju prioriteta znajući da ne mogu vidjeti ni 10% znamenitosti grada koji pokriva teritorij na kojem živi preko 37 miliona stanovnika, i znajući da se dan pred marathon trebam prije svega odmoriti. Dijelio sam hotelsku sobu sa Tomom tako da cijelo iskustvo bilo zabavnije, a Tomo je tom prilikom zaokružio priču i sve World Major marathone pa sam svjedočio izbliza i tom lijepom istorijskom krunisanju kada se prođe kroz cilj završnog World Majors maratona. Prije samog trčanja maratona, naša Elma Kablar koja već 10 godina živi u Japanu (i tečno govori japanski!) nam je pomogla sa savjetima gdje i šta vidjeti u tako kratkom vremenu podijelivši sa nama mnogo korisnih detalja kako bismo bolje razumjeli kulturu i ponašanje Japanaca. Vožnja metroom i vozom je takođe posebno iskustvo. Metro je najprometniji na svijetu i bez obzira na to svaki metro i svaki voz stiže u sekund tačno onda kada je predviđeno po planu vožnje. Ako se slučajno ne budete znali snaći u metrou i ne budete znali koji metro uzeti ili na kojoj stanici izaći, Japanci će bez oklijevanja prići da ponude pomoć. Jedna od nevjerovatnih stvari za vidjeti je i Shibuya raskrsnica, koja je poznata po tome da je najprometnija na svijetu i na samo jednom zelenom svjetlu može preći i do 2500 osoba u mislim 3 minute.

Iskustvo maratona, kao na svakom World Majorsu na kojem sam bio je besprijekorno, vrhunsko i ništa nije prepušteno slučaju. Kao što američke maratone karakteriše nevjerovatna atmosfera i energija te publika koja je tu za vas od prvog do posljednjeg metra, u Japanu je karakteristika da je maraton, sa logističkog aspekta, još za nijansu bolje i detaljnije organizovan od ostalih World Majors maratona. Mnogo više je toaleta nego bilo gdje drugo, takođe okrepne stanice su još bolje organizovane nego na drugim World Majors maratonima. Svaka okrepna stanica ima po 10 grupa stolova (koje odgovaraju brojevima od 0 do 9) i na osnovu zadnje cifre na startnom broju (na primjer 10001) trkač treba da ide na svakoj okrepnoj stanici na stolove pod brojem 1. To izbjegava da se nepotrebno pravi gužva na početku svake okrepne stanice, i psihički zaista rastereti trkača znajući da se neće morati gurati za čašu vode ili čekati na istu. Jedna od stvari koju sam primijetio na maratonu jeste da je bio značajan broj Japanaca, pogotovo u dobi 50+, među brzim trkačima koji su trčali marathon između 2h50 i 3h10 što mnogo govori o japanskom zdravlju, dugovječnosti, mentalnoj snazi i naravno hrani.

Kada smo kod hrane, ta tema naravno uvijek zaslužuje posebno poglavlje, a ovaj put rekao bih pogotovo. Da krenemo od prvih utisaka, ne znam da li sam vidio jednu gojaznu osobu u toku boravka u Tokiu. Svi su izuzetno lagani i fit. Prva objašnjenja su u količini onoga što jedu, jer su im tanjiri, čase, i porcije znatno manji nego kod nas. Naravno, znam iz ličnog iskustva da se može prejesti i iz sasvim malog tanjira, ali kod njih to nije slučaj. Zatim druga objašnjenja su naravno u kvalitetu onoga što jedu, što će reći dosta proteina i zdravih masti, plodova mora i slično. Išao bih korak dalje i rekao da je tu možda još značajnije ono što NE JEDU, a to su slatkiši i rafinirani šećeri kakvim Evropa, i pogotovo Amerika, obiluje, a u Japanu ih je bar 10 puta manje, kako na policama tako i u tanjiru.

U hotelu na doručku sam stvarno pažljivo pratio, iz čiste radoznalosti, šta i kako jedu, i sve je umjereno. Saznao sam da riba i čaj mogu biti doručak iako više volim da taj doručak jedu drugi, a ne ja. U par odlazaka u restoran sam vidio da su i tu porcije manje, od manje pizze pa do manjeg svega ostalog. Imajući sve to u vidu carbo loading pred maraton mi je bio nemali izazov, ali koji sam uspješno riješio. Ako nemate Google u datom trenutku pa ne možete prevesti šta piše na ambalaži određenog proizvoda, onda ćete se sigurno naći u zabavnoj situaciji da pogađate je li nešto jogurt, pudding, soja sos ili nešto treće ili četvrto.

Što se tiče maratona, sam rezultat, oko 4h40’ je u ovom slučaju sekundaran jer sam sedam sedmica prije maratona obnovio jednu staru povredu (plantar fasciitis), želeći trenirati malo previše i malo prebrzo za moj kapacitet, i kao rezultat toga imao sam 5 sedmica potpune pauze od trčanja. Ponovo sam počeo trčati 10ak dana prije maratona i uspio odraditi možda 4 treninga koja možemo nazvati tim imenom, drugim riječima za Tokio mi je bio cilj samo završiti trku. Istrčao sam tokom zime tri World Majors maratona u pet mjeseci (Čikago, New York, Tokio) i u jednom trenutku sistem je morao malo da popusti negdje, tako da na cilju nije bilo sretnije osobe od mene.

Prije planiranja prekookeanskog maratona treba zaista uzeti u obzir i sitnice koje mogu mnogo da znače. Ovde primarno mislim na adaptaciju na drugu vremensku zonu na primjer. Japan je 8h ispred naše vremenske zone. S obzirom da često nemamo dovoljan broj dana da se prilagodimo novom okruženju i uslovima, jako je teško zaspati prvih par dana kada je tamo noć, a za naš organizam je rano poslijepodne. Što znači da se maraton trči sa jako malo sna. Meni recimo ni tablete za spavanje nisu mogle pomoći da spavam duže od 5h. Korisno je spomenuti i umor koji nastaje od izuzetno dugog leta. Leteći preko Istanbula, let Istanbul – Tokyo traje 11 sati. Međutim povratak traje znatno duže, 13h45 je potrebno samo za let Tokyo – Istanbul što dolazi samo dan nakon maratona. To znači da je bolje ništa ne planirati par dana nakon povratka jer zaista treba vrermena da nam se energija vrati i da «napunimo baterije» nakon takve sedmice koja ima noći sa jako malo sna, maraton, i odmah nakon maratona beskrajno dugo sjedenje u uskom prostoru.

Međutim sa ovako bogatim i lijepim utiscima, kako na maratonu tako i na beskrajno dugom letu za povratak, uvijek sam se podsjećao da su bol i patnja privremeni, a ponos i zadovoljstvo učinjenim nam ostaju za čitav život. Tako da me pozitivan stav nije napuštao ni tokom maratona, ni tokom iscrpljujućeg putovanja. Danas, par sedmica nakon toga, smatram da je jedno ovako bogato životno iskustvo vrijedilo svakog uloženog resursa.

Vaši komentari