AMER SIPOVIĆ: Moj put do Frankfurt Marathona 2023.

Za početak kratki osvrt na moj maratonski put, što bi naš narod rekao od Kulina Bana i dobrijeh dana.

986

Piše: Amer Sipović

Nakon 10ak polumaratona, 2019. godine sam se upustio u avanturu zvanu maraton. Kao i mnogima, cilj je bio samo istrčati, stvar prestiža i nikad više. Hej ja maratonac!

Prvi maraton u Banja Luci 2019. godine godine nije protekao kako sam ja naivno to zamišljao. Nedostatak plana, discipline ali jaka volja mi je omogućila da izguram taj prvijenac. Napatio se jesam, ali sam ostvario zacrtani cilj. Ostvareno vrijeme 5:10h, gdje sam nakon 30k više hodao nego trčao zbog grčeva.

Drugi maraton, u 2020. godini, nešto bolja situacija ali borba sa organizacijom vremena, promjena posla i vrijeme tik ispod 5h, tačnije 4:55h. Momenat preokreta se desio kada sam se prikljucio ekipi Trčanje i To preko prijateljice Enise, i upoznao trenera Jasmina. Dobar neki lik.

Kliknuli smo na putu ka Ljubljana maratonu 2021. godine i mogu reći prve ozbiljnije pripreme što je rezultiralo maratonom od 4h i koji minut iznad. Ovdje je bila psihološka barijera zbog negativnog iskustva iz prva dva maratona pa sam išao dosta oprezno, ali kako kažu, sve je u glavi. Već u ovom momentu, trčanje je postalo i stil života. Nauči te ovaj sport mnogo stvari koje sam primijenio i u svom privatnom, ali i poslovnom životu. Stvar je u jakoj volji, dobroj organizaciji, disciplini, ali i naravno planu koji je potrebno slijediti. Moram reći da nije jednostavno žonglirati sa svim obavezama, to zna moja porodica, pijatelji i moja supruga Merima koja je tu uvijek uz mene i na utrkama, kao turista i kao što ja to volim u šali reći moj nosač Merima.

Nakon 6 istrčanih maratona i iza sebe, dva rezultata ispod 4h, odlučio sam se na malo veći iskorak, veći maraton. Nakon lutrije za Berlin, gdje nažalost nismo prošli, pala je odluka da trčim Frankfurt maraton.

Zvanične pripreme smo započeli odmah nakon TCM-a gdje sam isti nakon zimskih priprema istrčao za 3:55h. Prihvatio sam plan 4+1 i zaista uživao u pripremama. Po prvi put, valjda već naviknut na taj tempo, sam ispratio 99% treninga. Najveći izazov je bio u glavi, zadržati motivaciju i želju jer sam u tom periodu izgubio najvoljeniju osobu na svijetu, moju mamu koja je bila moj životni oslonac. Njen savjet, kako uvijek glavu treba držati podignutu i nikad ne odustajati, je bio moja vodilja i biće dok dišem. Kontrolna utrka je bila Sarajevski HM i PB od 1:38 i tu sam znao da sam već napravio progres i da mogu očekivati bolji rezultat na maratonu.

Nažalost, kao i u životu stvari ne idu uvijek po planu. Mjesec dana pred utrku sam zadobio povredu koljena što me je natjeralo da smanjim intenzitet, a 7 dana pred utrku ista je i obnovljena. U tom momentu prvobitni plan pada u vodu i pod upitnikom je utrka i koliko će koljeno izdržati. Nakon par terapija, bol se smanjila, ali jednostavno osjećate da koljeno i noga nije na 100%. Odmor par dana, zatim let u Frankfurt. Dogovor je bio da smanjim obim treninga i hodanja pa pri slijetanju u Frankfurt i smještaja, krećem u svoju rutinu u novom gradu, a to je obilazak. Prethodno sam napravio plan šta želim da vidim i dosta toga sam prvi dan obišao, a za kraj sam ostavio Expo, da nahranim dušu i osjetim djelić atmosfere pred utrku. Na Expu sasvim korektna ponuda i prilika da se isprobaju nove stvari, tako da sam i stao u red da odradim recovery u reeboots kutku i odmorio nekih 20ak minuta dok su „čizme“ radile svoje. Podigao sam svoj paket koji nije baš paket, više kesa sa reklamnim materijalom, ali osjećaj da ste tu je dovoljan.

Grad kao grad pruža dosta mogućnosti, s obzirom da dolazim iz bankarskog svijeta, zanimljiv mi je dio koji zovu Mainhattan, finansijsko središte Frankfurta. Visoke zgrade nekih 50ak spratova, a i ruta maratona je prolazila kroz taj dio. Uz rijeku Mainu, odlična šetnica kao i mjesto za trčanje. Mnogo trkača rekreativaca se može vidjeti na ovom potezu i imate osjećaj da svi negdje trče, što u sportskoj opremi, što u odijelima žureći na posao.

Prvi dan skromnih 20ak hiljada koraka, a sljedeći dan sam već osjetio da koljeno nije zadovoljno što sam ga počastio hodanjem, smanjujem intenzitet obilaska i prelazim na mood odmora i kukanja. Na dan utrke, zaista nisam znao u kakvom je stanju koljeno i koliko će uopšte izdržati.

Start, 15.000 maratonaca na jednom mjestu, i prvi put da me na startu obuzmu emocije i osjećaj zahvalnosti što imam priliku biti baš tu. Utrka je startala, a masa te povuče, kao da mi je prvi maraton. Prvih 10ak kilometara je bilo testiranje koljena i počeo sam jače od planiranog jer sam se osjećao jako, bez umora bez bolova, kao da je sve rukom odnešeno. Moram da naglasim atmosferu na utrci, duž cijele staze, a pogotovo prvih 10ak kilometara. Poprilično bučna publika, muzika na svaka 2,5km vas tjera da podignete glavu i uživate. Na momente sam i gasio muziku u slušalicama, čisto da osjetim energiju. Sve do 25og km je bilo dobro, postepeno sam smanjivao pace da bih se približio planiranom, ali oštra bol u koljenu koja se kasnije prebacila u kuk pa u list me je dodatno usporila. Nakon 30og kilometra u glavi mi više nije vrijeme i planirana brzina nego osluškivanje koljena i koliko će moći podnijeti napore. U isto vrijeme počinje i jaka kiša, vjetar, ali atmosfera od prvog momenta duž cijele staze je nešto što mi je davalo snagu jer iako se tijelo bori, glava vuče naprijed.

Na okrepama nisam stajao, uzimao sam gutljaj vode, jer se nisam ispraksirao da u trku uspijem popiti punu čašu, ali  mi je bilo i više nego dovoljno. Bilo je u ponudi i voća, čajeva, ali tijelo nije tražilo ništa dodatno pored gelova koje sam uzimao svakih 6km. Zadnjih 10km sam tačno osjetio da sam prvi 10km išao brže od planiranog jer sam usporio i više od planiranog. Ulazak u finiš je nešto što se ne zaboravlja, a pogotovo ovaj u dvorani. Puna dvorana, muzika, rasvjeta, crveni tepih, toliko nestvarno sve izgleda da sam finiširao kao da slijećem sa podignutim rukama (u podsvjesti razmišljajući da će možda i neka moćna slika pasti na kraju. Eto to je dokaz da nisam ciknuo. Tako je i bilo, pa i 14EUR za takvu sliku nije skupo. Chip time 3:45:54 i ostvareno planirano vrijeme. Zadovoljan, ali potajno sam se nadao da ću moći ići ispod 3:40h. Ipak treba nešto ostaviti i za neki sljedeći, jer gotovo je, navučen sam na trčanje i povratka nema.

Iz svake utrke se nauči nešto, pa čak i kada pogriješite jer “nikad poraz, uvijek lekcija”. Definitivno treba imati mindset da bi sebe nazvao maratoncem i za kraj da kažem nešto što sam pokupio od prijatelja i njegov moto u kojem sam se prepoznao: Winners Never Quit & Quitters Never Win. Na kraju, nikad ne znate koga svojim postupcima možete motivisati da uradi nešto više za sebe.

Vaši komentari

Banner