Piše: Emir Kovačević
No zbog spleta okolnosti, nisam uspio prijaviti Amsterdam, pa sam se odlučio za Ljubljanu koja se održavala 7 dana poslije.
U konsultacijama sa Tunom odlučili smo da pripreme budu 19 sedmica, umjesto 12 kao prošle godine za Berlin, i što me sigurno koštalo boljeg rezultata, pa takvu grešku nisam htio ponoviti. Do ljeta i početka priprema sam trčao redovno.
Kao i svake pripreme za maraton, uvijek su najslađe na početku, dok si odmoran i dok se umor nije nagomilao. Kasnije nekako jedva čekaš da prođu. Uglavnom u 19 sedmica treninga, fulio sam dužinu i po’, ostalo sam sve odradio. Jednom mamurluk zbog SFF-a, jednom stomačni virus. Iako sam bio fokusiran samo na pripreme maratona, Tuna mi je predložio da probam odraditi noćnog cenera u Sarajevu, Travnik 5k i Vogošću kao treninge brzine, i Sarajevo half najjače. Personal bestovi su padali kao na traci. Noćni cener – 45:01, Travnik 5k – 19:46, Sarajevo half 1:38:39.
To mi je bio prvi half da nisam patio nimalo, a odradio sam negative split. Naravno, poslije Travnika sam imao 3h trening i mogu vam reći da sam bio poprilično satran, patio sam od dvadesetog kilometra. Ali drago mi je da sam probao, čisto da vidim gdje sam, sve su to treninzi psihe. Sve dužine sam uglavnom radio sa prijateljima Stefom i Tunom oko Vistafona, da kalibriram psihu na stazi od 950 m. Nekada mi je to bilo nezamislivo, ali sada nemam problema s tim. Skoro sve dužine sam radio na paceu 5:20, jer sam htio da mi to bude race pace otprilike. Pred kraj priprema sam stvarno imao osjećaj da sam premoren, dao sam sve od sebe, ali Tuna mi je rekao da ću se u dvije sedmice taperinga skroz odmoriti i biti kao nov. Tako je i bilo.
U petak smo krenuli za Ljubljanu, Stefa, Mirza, Antonio i ja poslije posla. Pravili smo pauze i u apartman stigli oko pola 1 navečer. U subotu smo Stefa i ja malo rastrčali, ja 5k on 10. Na rastrčavanju mi je bio čudan osjećaj, bio sam umoran od puta, ali kontam proći će do sutra. Kasnije smo se našli sa Antoniom i Mirzom, otišli na kafu, pa u Irish pub na pivo. Volim popiti jedno pivo uvijek dan pred utrku. U subotu je bila dječija utrka, cijeli dan su djeca trčala, od prvog do osmog razreda, a cijeli grad je bio vani i navijao. Lijepo je tako nešto doživjeti, stvarno Ljubljana pravo miriše na Europu. Kasnije smo otišli na Expo po brojeve i pasta party, pa se onda vratili u apartman i legli prije 10. Ja obično imam problema sa spavanjem pred utrke, skoro nikad ne spavam, ali odspavao sam nekih 6h, što je za mene vrhunski. Stefa i ja ustajemo rano, kafica, doručak i sve što ide pred utrku. Krećemo na start i nalazimo se s Mirzom, jer smo se dogovorili da ćemo trčati skupa. Odradimo 1,5 km zagrijave i ulazimo na start. Mi smo zona D, ali smo se progurali u zonu C s Mirzom. Naš pejser na ovom maratonu je bio Stefa, on je radio trening dužine za ultru na Tajvanu. Plan je bio prvih 30 km 5:20, pa ćemo kasnije ubrzavati ako mognemo. Inače meni najviše odgovara negative split, sve najbolje utrke sam tako istrčao. Krećemo oko 9 i 3 minute. Ekipa iz SRC-a nas prati live na trackingu.
Na startu je gužva, ali brzo se probijamo i već od prvog kilometra držimo 5:20 po planu. Prvih 7 km nikako ne mogu ući u utrku, srce me žiga, previsok mi HR, patim nevjerovatno. Govorim Mirzi da nisam dobar, ali da nastavljamo, pa koliko mognem. Kontam valjda će očepiti, pa nemoguće da ne mogu držati 5:20, a to sam trenirao. Na osmom km sam očepio i idemo mi dalje i držimo se plana. Stefa to sve kontroliše, ja ni ne gledam na sat. Bilo je sunčano, taman počelo pržiti, pa onda pljusak. Ja u carbonkama Asics Metaspeed Sky, noge se natopile, osjećao sam od 17-tog km da me žulja noga i da će biti svega. Na 28. već ljudi šetaju i prestižemo dosta maratonaca. Stefa nas je bodrio maksimalno, pogotovo jer je Mirzi prvi maraton. Stefa je imao odlične zezancije, tipa na 28. km nam govori: “Momci još samo malo”. Deremo mi dalje, od 30-tog ubrzavamo na 5:10 i brže kad Stefa reče: “Bravo momci, najgore je prošlo”. Deremo dalje i dolazi taj famozni 34. km. Prelazim preko ležećeg policajca i osjetim kako mi je žulj pukao i iscurio. Skočim od bola i ne vjerujem šta se dešava. Stefa pita hoće li da usporimo, ma rekoh nema šanse, došli smo po pb i ubrzavamo šta god da bude. Svaki korak mi je bio neopisivo bolan, ali to je imalo svoje prednosti. Nisam više mislio kako me noge bole, jer je bol bila fokusirana na žulj. Idemo tako dalje, samo prestižemo maratonce. Svi šute i samo ja povremeno jaučem od bolova. Dolazimo na 38. km, i dalje svježi, znam da je još 4 km do kraja. Stefa nas bodri. A meni glava nikad svježija, niti jedne krize nisam imao. Tu mi još ubrzamo i sitžemo na famozni 40. km i ulazak u centar grada. Stefa nam govori da ćemo ići oko 3:41. Bio sam presretan, jer to nisam očekivao. Idemo preko mostova sa kaldrmom, samo sam se pitao da li je klizavo i kako ću tu trčati zbog noge. Tu sam se ugasio, nestalo mi je snage, ali nisam htio usporavati, trčao sam glavom. Zadnja dva km smo išli ispod 5 pace. Dolazimo pred cilj Stefa izvlači max iz nas, mi više nemamo snage da finiširamo jako, nego držimo ispod 5 i to je naš maksimum. Iscijedio nas je ko limun. Ulazimo u cilj, vrijeme na semaforu 3:41:36. To je 12 minuta bolje nego Berlin prošle godine. Na početku priprema plan je bio 3:49, pa je onda 3:45 postalo realno, ali 3:41 nisam očekivao. Stefa je izvukao najbolje iz nas.
Savjet za buduće trkače i maratonce. Trčite glavom, i trenirajte psihu. Jer glava trči, a noge prate.
Za kraj bih se volio posebno zahvaliti Stefi koji nas je otpejsao vrhunski i školski. I naravno velike pohvale za Tunu, koji je tu uvijek za sve, savjete, planove. Hvala i SRC ekipi koja nas je pratila i bodrila do kraja.
Vaši komentari
