Piše: Muhamed Solunović
Septembar, petak sabah zora, otvaram prozor i osjetim toplinu jučerašnjeg sarajevskog ljetnog vala koja izbija iz asfalta i podsjeća na poteškoće obavljanja života na otvorenom.
„Trčao si neki dan u KDV-u, nikad nisi bio sporiji, ali uspio si, ako ništa, završiti trening u zadatom vremenskom periodu“, govorim samom sebi dok zakopčavam plavu košulju koju sam još sinoć spremio za posao. Petak, zora je prošla, a ja već spreman za nove radne pobjede – sretno sakupljam stvari i trpam ih u moj najdraži crni ruksak: Dellov laptop, miš, punjač, svijetlo plavi upaljač, cigarete i naravno Emaneru, Gastal, i neki probiotik – ništa strašno, sitni problemi sa želucem. „Tako mora, odgovoran posao, velika firma, ambiciozni ciljevi…“, mami i Amini kada bih objašnjavao što pijem „pomagala“. Oblačim svoju jesenju maslinasto zelenu jaknu, jer s vremenskom prognozom u Sarajevu se nikada ne zna, vadim najdraže bijele patike iz ormara, posljednji pogled ka velikom ogledalu u spavaćoj „… katastrofa Muhamede… 102, ma ako nije i 104 kile“, mislim se, „… ma nebitno.“. Tegobno vežem pertle, stomak smeta, i provjeravam status potrepština u ruksaku – sve je tu. Dok povlačim ljubičasti rajfešlus zadnjeg džepa na ruksaku, gledam u cvijet Srebrenice, a ispod istog poderana tkanina i rupica u mom najdražem ruksaku. Nastala je padom sa električnog romobila. „Dobro pa si ga prodao, ovako se sada barem malo više krećeš“, zaključavam stan i izlazim iz zgrade.
Petak je, ipak je toplo. Skinem jaknu i odlučim se za laganu, jutarnju šetnju Vilsonovim šetalištem do kancelarije. Nije daleko, možda 20 minuta bržeg hoda do moje Hrđave. Crveno za pješake na Pofalićima, spontano, sasvim nesvjesno gledam na sat. Heart rate 112 bpm, „ala se umorih, a prešao 700m“ kroz svoj humor pomislim. Na drugoj strani zebre, trkač, radi step u mjestu, dok nestrpljivo čeka zelenog čovjeka na semaforu. „Ovo sam prošle godine i ja radio… samo što nisam bio ovako nestrpljiv, uživao bih vala svaku pauzu od trčanja na semaforu“, misao koja mi prolazi kroz glavu. Mimoilazimo se, on nešto brži nego ja. Dok nastavljam svoju šetnju, razmišljam: „Ovo mi malo nedostaje. Nedostaje mi trčanje da me dovede „u red“. Nedostaje mi ekipa koja je sa mnom slavila i podržavala moje najzdravije navike…“. Petak je, a čovjek petkom razmišlja o sreći i zadovoljstvu. „Amina, je li bezveze da se javim Jasminu da ću doći sutra na grupni trening? Hoću malo da trčim.“
Sunčana i topla septembarska subota, nešto prije 9 ujutro, već smo tu Lana, Elza, Harun i ja. Još uvijek traje ljeto, neće nas biti puno. Ekipi sam donio kesu, onu kao „za u goste“, nisam se želio vratiti trčanju „praznih ruku“. Došlo nas je još par, trener se obradovao što sam tu, kaže da radim trening III grupe. „… pa valjda ću moći…“ mislim se dok pratim Fatimu na zagrijavanju. Zaustavljam sat na 45. minuti trčanja. Ma dosta. Dovoljno je bilo. Dovoljan je pace 7:15 po kilometru. Dovoljan da mi vrati želju i ambiciju za trčanjem.
„Kombinacija KDV-a i trčanja, pa to je idealno…“, naravno na to bih dodao još poneki brufen dok početne upale ne bi prošle. Već sedam dana nakon prvog povratnog treninga, odlučim se prijaviti na 10K trku na Igmanu. Rezultat: 1 h i 3 min, 162 HR. Znao sam da može bolje.
Tako su se dani, sedmice, a i treninzi nizali. Motivaciju sam izvlačio iz svoje tamne sobe ljutnje. Mnoštvo staklenih tegli i teških kutija – najviše iz one koja je označena kao „Ljutnja na sebe“. Pravio bih sedmične kombinacije: 3 do 4 puta sa poznanicima iz KDV-a, jutarnje dizanje i bacanje tegova, vješanje na rig, skakanje na kutiju, veslanje, pa i biciklo sa 3 trčanja sedmično, po istilahu trenera Harbinje Jasmina. „Kako stižeš… kako možeš… ti nisi normalan… u 6 ujutro… ma previše…“, su samo neki od komentara koje sam znao dobiti. Naravno bilo je pozitivnih, prvenstveno od supruge, mame, sestre, brata i Trčanje i To ekipe: „Svaka ti čast… uranio – zoru prevario… ti si mašina… sad će Muhamed sa objavom da je odradio jutarnji trening“, dovoljno da poništi detraktore. Na pitanja „Kako stižeš… kako možeš…“, odgovor je jednostavan – investicija i žrtva. Investirao sam sebe, žrtvovao večernje izlaske, video igrice i serije, klasificirao prioritete, poredao ih kako najbolje znam. Pored vidljivih fizičkih promjena, napredak u performansu i mentalnom zdravlju su bili dodatni ključevi za otvaranje brave moje sobe radosti. Gubitak 15 kilograma do Nove Godine, sada je isti još i veći. To je jedna od radosti koju izdvajam.
Već u novembru sam popravio rezultat postavljen na Igmanu. Amru, Niksona i mene, troje trkača sa sličnim ciljevima (10K ispod 50 min), dočekala je sunčana, relativno ravna staza u Podgorici. PB na 10K, 48:17.
Januar, u jeku je organizacija svadbe, posao radosno kuca svakodnevno na vrata sa egzotičnim prohtjevima. Amina i ja strpljivi. Usaglašavamo i finaliziramo svadbene planove i spiskove gostiju dok hvatamo krivine u pauzama na poslu. Da trening nije trpio isprike pokazao je i rezultat sa januarskog Unusual maratona. Staza je nešto kraća, moj pejser Edina i ja smo projicirali rezultat na 1h i 42. Ponosan ja, ponosna moja mama.
Februar, Amina i ja, filmska svadba, grandiozni medeni mjesec u Istanbulu i kulminacija dvoiposedmičnog odmora u Splitu sa novim PB-om 1:41:09. „Muhamede hajmo na 1:45, pa ako bude oko 1:40 odlično…“ rekao bi trener. „Muha molim te uzmi Bracu, znači molim te… Amina nafuraj čovjeka da uzme Bracu“ govorila bi Edina. Trka je krenula neočekivano loše. „Organizatori, katastrofa, nervirate me svi. Zbog nesnošljive gužve i stvaranja zastoja na samom početku i klasičnog neorganizovanog starta sam već u zaostatku vlastitog cilja… prvi kilometar 5:56…“, ponavljao sam u mislima dok se tegle i kutije moje motivacije, moje ljutnje i radosti, u glavi sudaraju i razbijaju. „Koriguj. Koriguj. Koriguj.
Sad će Marjan, brže! Više ništa nije bitno, samo gas. Obarao sam pace uz niske elevacije, ubrzavao na nizbrdicama. Okrepe sam relativno ignorisao, izbacivale bi me iz ritma. Uporno sam držao 4:35 – 4:40 min po kilometru. „Sve zbog vas, organizatori! Trebali ste misliti o startu!“, unikatno sam izvlačio motivaciju. Stižem na 16. kilometar, elevacija. Svjesno obaram pace na 4:55, ali ne dugo, jer ubrzavam – hvala intervalima, Betaniji, Trebeviću, KDV ekipi i svakom skoku na kutiju i čučnju pod težinom. Pace uz Marjan nije mnogo trpio. „To je to! Još samo kilometar i po i…“ kratki grč u lijevoj nozi me zabrinuo, ali srećom samo se na tren pojavio. „Još 300 metara, eno raje, bodre nas, mutni su svi… nema veze neka su, još uvijek sam ljut na organizatore, neću se sad ni nasmijati!“, završavam trku sa trncima u nogama, rukama i glavi. Kakvu ekspresiju na licu sam nosio u cilj rado ću podijeliti.
„Pobijedi Muha Bracu… Muhamede 1:45 je ekvivalent Unusualu…“ Na kraju, pobijedio sam samog sebe.
Ipak, ništa kontra Splita, organizatori, ako ovo budete čitali, hvala vam na motivaciji. Prošlo je nešto više od sedam dana od trke, a ja i dalje slažem utiske.
Drago mi je vidjeti moje ime u top 50 polumaratonaca u Bosni i Hercegovini na stranici Moje trčanje. Neću reći da je ovo zagrijavanje, jer je bilo izazovnije od prebacivanja tek mokre, kamenjem obogaćene, crne zemlje sa jednog kraja na drugi, ali jeste sigurno otvarač trkačkih afiniteta i planova za nastavak ove mi najdraže godine – Vučko trail, triatlon i još koji polumaraton su na radaru. Mojoj supruzi, porodici i najdražoj trkačkoj zajednici jedno veliko hvala na razumijevanju i podršci. A ja ne pijem više „pomagala“ i rado ću nastaviti da kombinujem: 3-4 puta sedmično KDV sa 3 treninga trčanja.
Vaši komentari
