Piše: Amina Bećirović
To i jeste zapravo ona dilema koju svaki čovjek suočen sa izazovom sopstvenih voljnih izbora stavlja pred svoju savjest – ZAŠTO OVO RADIM?
Moj san za polumaratonskom trkom počeo je kao mašta – “želim da pokušam istrčati polumaraton” i odlukom – “mogu da pokušam, ne moram da ostvarim”. Pripremama sam pristupila na način kako sam išla kroz život – štreberski i posvećeno. O poteškoćama oko priprema, raznim dječijim virozama, uklapanjem sa obavezama i žongliranjem između majčinstva, porodice i posla ne želim da vam pričam..
Put u Split je bilo moje putovanje i otkrivanje mog „ZAŠTO“.
Srce mi je treperilo od treme i iščekivanja. Svega sam se plašila. Famoznog Marjana, uzbrdice, hiljade i nešta stopala koje šutiraju… Zapravo to je onaj osjećaj kao kad krećete na težak ispit i imate utisak da ste sve što ste učili najedanput zaboravili.
Čekajući start, osjetila sam snažni nalet energije… 5-4-3-2-1… startam. Vidim trenera Jasmina kako se probija kroz gužvu, te i ja za njim.
Krećem laganim tempom i pokušavam da me ne ponese masa ljudi i energija. Osjećam se fantastično, smijem se, počinjem pjevati „ah što ćemooo ljubav kritii“. Dolazi do mene pejser 2:10 i veli: “Samo tako Amira nastavi nam pjevati”. Kako ugledah pejsera sa 2:10, kontam u sebi “Amina, kani se sevdaha idemo nešto narodno, nešto življe”. Ulazim u stadion, kako drugačije, nego pjesmom „s namerom dođoh u velikiii grad“… Ugledam Jasmina, odmah mi lakše. Ubrzavam.
Nakon stadiona idu valovi, gore ga, dole ga. Ja pokušavam da budem svjesna svakog udaha. Nakon 15tak minuta primjećujem da mi „slika kasni“. Na svakoj uzbrdici osjećam da imam manje snage. U tom prilazi grupica ljudi i vele: „Šta je Amira, odustala si od pjesme?“.
„E nećeš ga majci sada odustajati, diši Amina diši…“. Odjednom, noge kao da same idu.
Dolazi i mitski uspon na Marjan. Miris bora, poneki povjetarac pomiluje moje užareno lice sa friškim mirisom soli. To mi je davalo neku nadu i počinjem da pjevam. Orio se Marjan iz grla preživjele Hercegovke. Spuštam se do splitske Rive. Ostalo je zadnjih 750 metara… Još malo, još malo – poput mantre ponavljam to u glavi… Nisam gledala na sat, niti sam bacila oko na vrijeme.
Bilo mi je samo drago što sam uspjela.
Na cilju, stižem, kao u nekom transu. Ugledam sestru Elu i tada je „očepilo“. Krenula sam da plačem.
U tom trenutku, spoznajem svoje ZAŠTO. Moje zašto sam se upustila u bilo šta što je bilo moj slobodan izbor, stvar moje volje… moje zašto sam nastavila da trčim onda kada sam se najgore osjećala, onda kada sam mislila da više ne mogu i moje što sam krenula pjevati… nije da preživim, već da živim na jedini način na koji umijem, a to je neopisiva strast prema životu. I da sve nestane, dok sam živa samo to imam, neprikosnovena vrijednost bez koje ne možemo – to je naš život.
To je moje ZAŠTO.
Uspjela sam završiti sa vremenom 2:04:34, moje prvo službeno polumaratonsko vrijeme. Ali to ne bi bilo moguće bez silnih ljudi koji su doprinijeli da uopšte krenem i idem naprijed.
Hvala mom treneru Jasminu koji me savjetovao i pripremao za trku. Hvala mom suprugu koji je imao razumijevanja za moju želju da ovo ostvarim. Hvala mojoj sjajnoj ekipi iz Trčanje i To, hvala svakom grlu iz tima koji je vikao „ajde Aminaa možeš ti to…“. Hvala mojim plavo-zelenim okicama, sestri Eli, koja me bodrila na početku i kraju – svega. Hvala mom zetu Harisu, Makiju, Almi…
Ovu medalju posvećujem svima vama koji ste me svojim prisustvom i doprinosom obogatili za još jedno nevjerovatno iskustvo. Do slijedećih trka, častiću vas sevdahom, Šabanom, pjesmom i poljubcima, jer ja drugačije ni kroz život ne mogu!
Vaši komentari
