Tekst i video: Ersan Bijedić
To je već petnaesto izdanje trke u Kuli za koju smo godinama slušali samo pozitivne komentare, ali udaljenost i domaći događaji su nas nosili drugim stazama.
Ponavljanje istih domaćih trka bio je dodatni poticaj za promjenu, a između ostalih opcija lako je bilo izabrati put u Bačku na trku koju organizuje AK Hajduk Maraton tim.
Odlučili smo na dvije noći rezervisati smještaj u Novom Sadu jer je Kula samo 55km sjeverozapadno, zbog čega smo samo mjesto trkačkog događaja slabije upoznali, ali je fokus svakako bila 15. Trka prijateljstva.
Kako skupiti trkače (pitaj Mišovića)
Sama brojnost trkača koju dostiže ovakva trka je već za respekt jer to nije događaj u nekom turistički atraktivnom, ili većem gradu, koji sam po sebi privlači učesnike bez obzira ko i kako je radio. Ovdje je drukčije jer se treba pomučiti za privući svakog pojedinog trkača, a kad malo premotam film… nema gdje po trkama prethodnih godina nisam viđao Zdravka Mišovića, prvog čovjeka ispred organizacije Trke prijateljstva. Sigurno da je jedna od misija takvih pohoda animirati trkače da dođu u Kulu, a prošle subote smo vidili i rezultate kroz rekordne brojke. Bilo je 386 finišera na 10km, zatim 361 na 5km i 28 na 5km nordijskom hodanju. Uz to su održane i dječje trke u više kategorija, sa oko 350 učesnika.
O dojmovima sa kompletnog događaja u Kuli su u video prilogu za Moje trčanje govorili Vladimir Jovanović – Deda Vlada, Daniel Ikica, Mirzet Halilović, Nedeljko Katić, Ibrahim Ramić, Tomislav Cvitanušić, Slađana Stamenković i Sreto Krstić.
Zvijezda dana
Kompletne rezultate trke možete provjeriti na LINK-u.
Glavna trka na 10km je bila dosta kvalitetna, za 12. mjesto je trebalo trčati ispod 36 minuta, a posebno je impresionirao domaći trkač Sergej Kostić koji je bez sumnje bio zvijezda dana. U pobjedi sa rezultatom od 31:36 je zanimljivo da se radi o mlađem junioru, šesnaestogodišnjaku čiju je trku sa dosta višim Stanlyjem Kiprutom bilo neobično pratiti u križanjima.
Kreni jako jer je ravno (not!)
Tu dolazimo do staze (LINK) koja je certificirana od AIMS-a, jako ravna i nudi pomisao na pomicanje ličnih limita, ali kad bi trka bila održana u hladnijim uslovima. Trči se u jednom pravcu 2 i pol kilometra, a zatim istim putem nazad. Tu se završava trka na 5km, dok trkači na 10km umjesto u cilj, skreću lijevo u Lenjinovu i ulicu Svetozara Markovića, da bi se nakon cca 400m vratili na istu trasu po drugi krug. Na vreloj trci smo imali odličnu podršku sa okrepnih stanica, a kruženje je riješilo pitanje društva na trasi. Neko je uvijek tu negdje.
Vruća trka je većinu trkača usporila, nekog manje, nekog više, ali pod vedrim nebom na oko 30 stepeni C drukčije nije moguće očekivati. Po završetku svi finišeri su dobili okrepu sa vodom, bananom i sendvičem.
Ukupno, imali smo priliku učestvovati u trci čiji su domaćini posvećeni entuzijasti, odlični organizatori čiji je moto da su „trkači na prvom mjestu“, a lokalci ljudi koji cijene činjenicu da imaju jedan takav događaj u svom mjestu, što smo osjetili kroz susretljivost i domaćinstvo na koje smo naišli.
U NASTAVKU: Iz pera i trka Edine Harbinja
Ne bih željela previše ponavljati sve što je Ersan napisao, pa bih se osvrnula na nekoliko stvari koje su mene impresionirale u Kuli. Neke će možda proširiti Ersanov osvrt, a druge su moje impresije.
Već prije trke, zanimljiv mi je bio sistem nagrađivanja u Kuli. Naime, uz veliki broj trkača na postolju (po 7 muškaraca i žena), novčano su nagrađeni su i po prva tri u starosnim kategorijama, najbrži Kuljanin i Kuljanka, najmlađi i najstariji učesnik, te pripadnici vojske – policije Srbije. Zanimljivo, niti jedna trka u BiH nema ovako bogat i širok nagradni fond. Ovo znači da, uz veoma jaku konkurenciju, ipak mnogo trkača ima šansu da osvoji nagradu, obzirom da jedna osoba može osvojiti nagradu samo po jednom osnovu. Tako smo se na postolje kategorija popeli Mirzet Halilović-Valter i ja, on na drugo, a ja na prvo mjesto u našim starosnim kategorijama (M 50 – 59 i Ž 35 – 44). Time smo plasmanski bili i najuspješniji učesnici iz BiH u Kuli.
Sljedeća stvar, važna za trkače, jeste okrepa. Okrepnih stanica na trci je bilo više nego dovoljno, 3 u jednom krugu, dakle 6 na 10k koja se trči u dva kruga. Na meni, a vjerujem i drugima, najtežem dijelu staze (okret na oko 2,5k u ravnici i kukuruzištu), okrepu je držao genijalni Kristijan Sindik i njegova ekipa sa Splitskog maratona. Oni su svesrdno navijali, prozivali nas imenima, dodavali vodu i led i zaista super podizali atmosferu na tom vrelom i teškom dijelu, gdje sam već u prvom krugu “umirala”. Morala sam se izvinuti Kristijanu što se nisam odazvala kada je izgovorio moje ime, jednostavno nisam imala snage.
Podrška navijača, građana Kule i gostiju nije izostala ni na drugim dijelovima staze. U startnoj/ciljnoj zoni bili su postavljeni štandovi s raznim lokalnim proizvodima i delicijama (med, džem, razna ukusna peciva…), pa smo se i tu družili s domaćinima i ekipom koja je pristizala na trku.
Poslije trke, u cilju, izdvojila bih paketiće koje je uz medalju dobio svaki trkač s vodom, bananom i sendvičem. To je bilo uručeno svakom pojedinačno, a na stolovima su se mogla naći još razna pića, keksići, voće. Dakle, iz Kule niste mogli otići gladni!
Ceremonija dodjele nagrada i priznanja je, očekivano, trajala duže zbog broja nagrađenih, ali meni nije bila nimalo dosadno obzirom da je program vodio ugledni sportski novinar RTS-a Rale Simić. On se zaista lijepo pripremio, navodio je zanimljive činjenice o pojedinim trkačima, šalio se i vodio program zaista veoma elokventno i zanimljivo.
Nakon trke domaćini su pozvali trkače na druženje na gradskom bazenu, ali mi nažalost nismo ostali jer smo se željeli ranije vratiti nazad u Novi Sad. Također ni na tomboli nakon proglašenja najboljih. Par dana poslije moramo istaknuti i veliki broj kvalitetnih fotografija sa trke.
Od stvari za koje osobno smatram da mogu biti bolje izdvojila bih mogućnost prijave na dan trke i start elitnih trkača. Praksa prijave na dan trke postoji na mnogim trkama širom regije, tako da to nije jedinstveno za Kulu. Ipak, razumijevajući razloge i slobodu organizatora da to omogući, kao trkačica smatram da to nije idealno jer stvara iluziju konkurencije i mogućnosti manipulacije trkača koji prate prijavljene na nekoj od distanci, pa se odluče prijaviti na onu gdje je možda slabija konkurencija.
Po pitanju starta trkača s elitnim brojevima (da ne bude zabune, mi nismo bili među njima), prije starta je nastala prilična konfuzija jer osiguranje nije puštalo ove trkače da uđu na start ‘sprijeda’, nego su se morali vraćati nazad i krenuti iza velikog broja trkača koji su ranije stigli na start, a možda su bili mnogo sporiji. Razlog za koji sam ja čula nakon trke je problem s čipovima, koji bi se navodno možda aktivirali ukoliko bi trkači neposredno prije starta prešli startnu liniju u suprotnom smjeru.
Ove dvije stvari, naravno, ne utječu na moju opću ocjenu trke kao odlične, domaćinske, u kojoj trkači zaista uživaju, te je od srca preporučujem.
Vaši komentari
